Školstvo u Virovitici seže u daleku povijest s početka 19. stoljeća, a jedna od najstarijih škola koja je s radom počela 1953. godine kao sedmogodišnja “1. Osnovna škola” je sadašnja škola “Vladimir Nazor” u Virovitici. Ime koje i danas nosi dobila je 1961. godine.

U namjeri da se sjećanjem vratimo u početke škole, posjetili smo umirovljenu nastavnicu tjelesnog odgoja Mirnu Bogati koja je u toj školi kruh počela zarađivati sada već daleke 1967. godine.

Rođena je 1941. godine u naselju Čaglić kraj Lipika, no vrlo brzo put ih je odveo nešto južnije, odnosno u Novu Gradišku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Otac joj je bio službenik, a mama nastavnica. Sve nam je to ispričala tijekom našeg posjeta, dodavši kako je odmalena bila vezana uz školu i sanjala da i sama postane nastavnicom.

-Tim tragom sredinom šezdesetih završila sam Pedagošku akademiju u Zagrebu i potom se zaposlila kao nastavnica tjelesnog odgoja u osnovnoj školi u Novoj Gradiški – prisjetila se naša sugovornica, dodavši kako je istih godina zaplovila u bračne vode sa suprugom Vladimirom, koji je bio rodom iz Bistrice u našoj županiji, a u Viroviticu su oboje stigli zbog njegove službe.

-To je bio presudni razlog zašto sam se 1967. godine zaposlila kao nastavnica tjelesnog odgoja u osnovnoj školi Vladimira Nazora u Virovitici i ubrzo shvatila da sam tad ostvarila svoj san, da radim u lijepoj školi, s dobrim kolegama i učenicima – govori nam. 

POD ODMOROM LOPTA I SPORT

-Zgrada škole bila je sadašnja zgrada Katoličke osnovne škole, s tim da smo imali izdvojenu zgradu s malom sportskom dvoranom na mjestu sadašnje zgrade Crvenog križa u Virovitici i dvije učionice, koje smo od milja zvali ‘barake’, u vrtu škole. Igralište za sportske igre je bilo na prostoru sa stražnje strane današnjeg Općinskog suda u Virovitici, kao i naravno ovo koje i sad vidimo u Katoličkoj školi, naravno u nešto skromnijem izdanju – prisjetila se Mirna Bogati, a mi koji smo tih godina pohađali “Nazore” dobro znamo o čemu nastavnica govori, tim više što nam je većini tjelesni odgoj bio jedan od dražih nastavnih predmeta.

-Tada su se djeca najviše voljela igrati na otvorenom; veselju nikad kraja. Igrao se nogomet, rukomet, košarka, ali i odbojka i graničar. Imali smo i mali teren za skok u dalj, stazu za trčanje, nekoliko gimnastičkih sprava, a najzanimljivije je bilo kada je naša škola bila domaćin školskog natjecanja. Kada govorim o tome sa sjetom mi misli odlete do sada na žalost mog pokojnog kolege nastavnika tjelesnog odgoja u „Nazorima” Franje Šogorića koji je svim našim nastavnicima, a posebice meni bio najbolja motivacija da se uspješno bavim svojim poslom. Iskreno mogu reći da je takvog entuzijasta, sportskog radnika i odgovornog i poštenog čovjeka imala rijetko koja školska ustanova – sjeća se Mirna Bogati, dodajući kako su to osjetili i sami učenici koji su ga voljeli i poštovali.

I Mirna je bila među omiljenim nastavnicama, iako nije bila popustljiva. Naprotiv, kaže.

-Netko bi rekao da je to zbog nastavnog predmeta, ali odgovorno tvrdim da nije samo zbog toga nego i zbog vrlo korektnog odnosa prema sportu, a samim tim i prema učenicima. I kolega Šogorić i ja težili smo ka disciplini na terenu, sličnu onoj koja je na vojnoj obuci. Smatram da je to najvažniji faktor da se školski sat odradi maksimalno, a djeca steknu fizičku pripremljenost i iskustvo za eventualno daljnje bavljenje sportom. Sa zadovoljstvom mogu reći da su se mnogi nastavili baviti nekim od sportova, a neki od njih su bili i vrlo uspješni u tome – poručuje naša sugovornica, koja je stalno u pokretu kroz razne aktivnosti.

VAŽNO JE PRENOSITI LJUBAV PREMA SPORTU I NA MLAĐE GENERACIJE

-Sport i rekreacija treba biti neizostavna, a sveprisutna je i u našoj obitelji. Kćerka Vjera i sin Javor su poodrasli, a imam i unučad koja je sada već odrasla, no sportom su se počeli baviti još kao mali. Sin Javor aktivan je u planinarenju, uz to upravlja i paraglajderom, a bavi se i skijanjem u čemu mu potporu daje i njegova supruga Tanja. Kćer Vjera se u školi bavila orijentacijskim trčanjem u kojem je bila i prvakinja bivše Jugoslavije. Danas sudjeluje u raznim rekreativnim aktivnostima. Tu su i unuci. Unuk Ivan se do završetka srednje škole aktivno bavio košarkom, a sada više voli skijanje i planinarenje. Unuka Ana bavila se u srednjoj školi plesnim aktivnostima, dok je sada aktivna rekreativka. Unuka Rita je zaljubljenik odbojke koju igra od osnovne škole, a sada kao student kineziologije aktivno igra u Karlovačkom odbojkaškom klubu – govori nam Mirna. 

PUTOVANJA, DRUŽENJA, REKREACIJA

Mirna je i sada u svojoj 83. godini aktivna u rekreativnim aktivnostima, a kako sama kaže, najviše voli vožnju biciklom.

-To mi je glavno prijevozno sredstvo. Uvijek sam voljela pedalirati, a sada imam i najviše vremena za vožnju. Neki moji prijatelji više vole ići pješice, pa im se i u šetnji pridružim. Dok je suprug Vladimir bio živ, odlazili smo često na druženja s našim prijateljima u vinograd, a imali smo i vinsku družinu pod nazivom “Bilikum”. Uz nas su tu bili i Kovačevići, Turkaljevi, Premrlovi, Ferenčevići, Bodalije, Ključeci….bilo je lijepo i veselo, no s obzirom da dio njih više nije s nama, a više ni nismo mladi za „gorice”, ide se laganijim tempom, u što neizostavno spada i susret s mojim prijateljicama i nekadašnjim radnim kolegicama iz škole, najviše sa Srebrenkom Bunjevac koja je u “Nazorima” bila nastavnica kemije – govori nam M. Bogati.

Prijateljstvo koje vrijeme samo produbljuje je i ono s umirovljenom kolegicom, nastavnicom Hedom Šogorić i drugima. Mirna Bogati ima bogat društveni život na koji je ponosna.

-Zajedničke kave su obvezne, kao i izleti po Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Najradije se sjetim putovanja Azurnom obalom koju sam prošla upravo s prijateljicama Srebrenkom i Hedom. Sve to govorim iz razloga što smatram da je dobra organizacija vremena, zajedno sa svakodnevnim „ritualima” neophodna za lijep život u trećoj dobi, naravno ako ti to dozvoli fizičko i psihičko zdravlje koje je u svakom slučaju najvažnije. Imam lijep umirovljenički život, okružena sam s obitelji, prijateljima i stvarima koje volim. Još kad tome pridodam i lijepa sjećanja, što više čovjek može poželjeti? – rekla nam je pred naš odlazak umirovljena nastavnica Mirna Bogati.

(www.icv.hr, bs, foto: ustupljene fotografije)