U ovom brzom tempu života, raznim poskupljenjima, malim plaćama, raznim bolestima i ekološkim krizama, ne možemo, a da se ne osvrnemo na neko prošlo vrijeme kada se „apetiti“ pojedinaca i napredna tehnologija, najčešće ona koja je učinila više lošeg nego dobrog, nije toliko rasplamsala. Tada se mi stariji sjetimo grada sa svega nekoliko automobila, kruha s masti i naših brižnih roditelja i strogih, ali uglavnom pravednih učitelja i nastavnika. Kaže se „šiba je iz raja izašla“, što nije daleko od istine, ali ima nastavnika koji nisu morali upotrijebiti šibu da bi bio mir u učionici i zanimanje za nastavnim predmetom.

Jedna od tih nastavnica blage ruke i zvonkog glasa bila je naša Ksenija Zdjelar, nekad nastavnica hrvatskog jezika u OŠ Vladimira Nazora u Virovitici, a sada 76-godišnja vrlo aktivna, vitalna i vesela umirovljenica. Posjetili smo ju u virovitičkom Zrinskom vrtu gdje živi zajedno sa svojim sinom Berigojem, inače instruktorom vožnje u autoškoli te dobrim znalcem i trenerom stolnog tenisa.

– Eto i moj sin je slijedio moj primjer, pa je sada učitelj, ali učitelj vožnje, dok je kćer Buga nastavnica u „Nazorima“, istoj školi gdje sam radila i ja, ali na drugoj lokaciji. Naravno, njihovo djetinjstvo i školovanje bilo je lakše nego meni, no odrasla sam u toplom obiteljskom okružju i uistinu voljela školu, a poslije toga ono što sam radila – započela je svoju životnu priču Ksenija Zdjelar, rođena Bunjevac, od oca tada poznatog virovitičkog šnajdera, ili po pravopisu – krojača, koji je svoju krojačku radnju imao na mjestu gdje sada svoj obrt drži obitelj Švraka.

– Od malena me više zanimala umjetnost nego na primjer matematika. Možda je to i s razlogom jer sam imala tu sreću i čast da upoznam velike ljude ovog našeg kraja, poput kćerke poznatog glazbenika i glazbenog pedagoga Jana Vlašimskog, Anu Vlašimsky, koja je bila kućni prijatelj s mojim roditeljima. Isto tako i poznati slikar Nikola Trick koji je uradio i jedan moj portret. Izgleda da me od njih dvoje više impresionirala glazba od slikanja pa sam osnovnu školu pohađala paralelno s osnovnom glazbenom školom u Virovitici, predmet klavir, prvo kod profesora Frana Mikolića, a potom kod profesorice Jelke Bobek. No, osnovna glazbena škola je početak i kraj mog glazbenog školovanja, a moja je želja bila Studij povijesti i umjetnosti. Jedan od najzaslužniji za to je moj odlični gimnazijski profesor Branko Romaj. No studij je u ono vrijeme bio prilično skup, a moji roditelji već u poznijim godinama, tako sam se odlučila na Višu školu razredne nastave u Pakrac i postala nastavnica hrvatskog jezika – ispričala nam je svoje početke školovanja Ksenija Zdjelar, a potom prešla na ono najvažnije, prenošenje svog znanja i umjetničkih sklonosti na mlađe generacije.

Godinu dana pripravničkog u Nazorima sam odradila 1968., a potom počela i raditi. S obzirom da sam oduvijek voljela literarni izričaj i lijepu glazbu, sav moj rad bio je temeljen na kombinaciji „versa i nota“, a to sam nastojala prenijeti i učenicima. Često se i razna literatura, pa i učenje pojedinih predmeta, posebice jezičnih može dobro savladavati uz primjerenu glazbu, jer kad čitamo poeziju, glazba se nameće sama po sebi, a to smo često mogli sresti na TV-u, koncertima uživo i raznim priredbama gdje recitacija ide uz klavirsku ili gitarsku pratnju. Meni je to uistinu pomoglo da u sebi produbim poimanje lijepog, a kada to čovjek uspije, uvijek uspije naći i svoje „malo sklonište“, azil od negativnih vibracija, zajedno s mojom tada najboljom prijateljicom Dunjom. Knjiga i glazba, naravno kao i likovna umjetnost odlična je prevencija protiv loših navika i postupaka. To je u biti bila moja misija, a ne da učenik pod svaku cijenu dalje studira moj predmet, iako drago mi je da čujem da je to netko učinio jer to je samo dokaz više da je prihvatio i moje savjete – rekla nam je Ksenija. 

U redovima svojih bivših učenika Ksenija je imala, osobito u 12 generacija onih kojima je bila razrednica, filmske i kazališne režisere, profesore, liječnike, pravnike, inženjere sportaše i glazbenike i naravno vrijedne radnike, čestite ljude.

– Ne znam jesam li to uistinu zaslužila u toj mjeri jer jako često mi pišu i javljaju mi se moji bivši učenici koji mi upućuju zahvalnost i najljepše želje za moje zdravlje i život. U nekim trenucima mi je to uistinu bilo i potrebno, posebno kada je umro moj suprug Hrvoje. To mi je uistinu bio šok jer bili smo jako povezani, a sada sam ja nastavila s njim u mislima sa stvarima koje smo zajednički voljeli. Na primjer našu lijepu kuću, vrt, vinograd, a najdraže od svega mi je cvijeće kojeg jako volim, valjda otkad znam za sebe. I ja imam svoja sjećanja. Možda ne bi mogla točno reći ime i prezime, ali pamtim fizionomiju, ali već godinama vodim i svoj dnevnik u kojem su upisana imena i prezimena mojih učenika, njihovi uspjesi, pa i mnogobrojne fotografije, kako njih tako i mojih kolega učitelja i nastavnika iz škole. Na žalost, većine od njih nema, ali ipak nas je nešto i ostalo. To su Srebrenka Bunjevac, Mirna Bogati, Blaženka Vokurka, Vladimir Volenik, Jasna Gojević, Heda Šogorić i Ruža Umičević. Neke od njih ponekad sretnem, ali naravno ne pričamo o mladosti nego o životu nas umirovljenih prosvjetara – rekla je Ksenija, dok smo pokušavali „dešifrirati“ jednu čestitku koja se nalazila u njenom arhivu i koja je bila napisana na glagoljici, a neke čak i brajicom.

Ksenija sve te za nju izuzetno vrijedne stvari drži u jednom starom trošnom koferu koji od milja zove „kofer uspomena“.

– Stari kofer idealno je mjesto za čuvanje starih stvari koje su mi od posebnog značaja jer govore o mojim učenicima, prijateljima i suradnicima pa svaki dan “malkoc” zavirim u njega – rekla nam je umirovljena nastavnica Ksenija Zdjelar sa uvijek istim blagim osmjehom na licu i nježnim glasom kojeg su upamtili svi njezini učenici. 

(www.icv.hr, bs)