Nastavljamo turobnu priču Marije Biondić – Đurčević, zvane Marica, jedine živuće osobe s našeg područja koja je preživjela bleiburški „Križni put“. U prošlom smo nastavku čitali retke od kojih se ledi krv u žilama, prikazana je sva surovost protivnika i povreda ljudskosti u jednom. U ovom dijelu naša se sugovornica prisjeća povratka u Hrvatsku i dolaska u rodnu Viroviticu.

POVRATAK U HRVATSKU

Već se 20. svibnja 1945. kolona koja je hodala nazad prema Hrvatskoj nalazila nekoliko kilometara ispred Maribora. Kako navodi Marica, razvrstali su ih u dvije grupe, civili na jednu, a uniformirani na drugu stranu.
– Kako sam putem uspjela svoju uniformu zamijeniti za civilnu odjeću, tako sam se svrstala među civile u mariborskom logoru – ističe Marica, koja je bila svrstana u grupu u kojoj su bile žene i djeca. Protivnici su ih stalno nešto propitkivali, ne bi li doznali nešto više informacija od civila, no oni su samo šutjeli.

– U koloni ljudi umiru od gladi i bolesti, a većina ih je dobila i uši. Ulazimo u grad i idemo prema centru Maribora. Oko nas se nalazi park s drvoredom. Vidim obješene ljude na stablima. To je bio strašan prizor – sjeća se Marica, a o tome nitko nije pričao.
– Nismo već dva dana dobili vode, bili smo jako žedni. Prolazili smo pored jedne bare, bila je potpuno krvava, no nismo mogli više izdržati, pa smo čučnuli pokraj bare i počeli srkati tu vodu punu krvi. Dečki su za to vrijeme čupali usku travu i jeli. Neki su je rezbarili na sitno, a neki su je samo jeli takvu kakva je – očima punim suza prepričava Marica prizor koji će zauvijek pamtiti.

Onako iscrpljeni, gladni i žedni s bolovima u trbuhu od svega što nisu i jesu pojeli i popili nastavljaju tragičan put. – Prelazimo preko mosta na Dravi i vidimo vlak na kojem piše „Studenci“. Odvode nas u neku šumu u kojoj su bile barake, a okolo njih žica. U barakama je bilo puno naroda. Među njima prepoznam Milku Bencetić, rođenu Pribanić, kako je ona voljela da je zovemo, „Micu“ iz Virovitice, koja je s obitelji 1937. preselila u Zagreb. Njezin muž bio je satnik u Hrvatskoj vojsci. Preko puta logora bila je iskopana raka, veličine jednoga velikoga tenka. Ubrzo je došao jedan zatvorenik i rekao nam da ne idemo tamo jer tamo kolju i ubijaju. Tog smo se trena silno uplašili – tiho nam govori naša sugovornica.
Bila je to jedna od brojnih raskrsnica, u kojoj se odlučivalo tko će putem rake, a tko u nekom drugom smjeru.

– Smještaju nas u barake, sa mnom je bio moj zaručnik. U svakoj baraci bilo je par stotina ljudi, nismo vidjeli nikakvu stražu. Imali smo samo slavinu s vodom, a navečer su sve žene dobile po jednu deku. Djeca i trudnice dobile su kukuruzno brašno s krupicom, no nitko drugi nije dobio jesti. Jelo se dobiva samo u podne i ono nije bilo ni ukusno, ni dovoljno slano. U jednoj baraci bila je topla voda za pranje, tamo smo se mogli istuširati i oprati robu koja je bila već sva puna ušiju – prisjeća se Marica uvjeta u mariborskom logoru nadajući se da je napokon najgore prošlo, no tu nije bio kraj.

– Slučajno sam pogledala van i vidim Micu koja mi je tada rekla kako smo mi tu taoci i ako budu ikakve likvidacije, da smo mi prvi na redu – govori nam naša sugovornica ističući kako joj je ta informacija sledila krv u žilama te da zbog straha nije više mogla spavati.
– Drugi dan logora u baraku su došla dva partizana koja su pitala zna li tko kuhati, javili smo se moj zaručnik i ja. Došli smo pred veliki kotao ispod kojeg je već gorjela vatra. Kuhali smo grah, sjedili i pričali. Jedan od partizana upitao je moga zaručnika prepoznaje li ga. Zaručnik je odgovorio kako ga pozna po tome jer mu je u Jasenovcu, u vrijeme dok je radio u skladištu, dijelio čizme. Istog trena su ga priveli, svezali u žicu i odveli. Ostala sam potpuno sama, preplašena i izgubljena. Plakala sam i jaukala potiho – kroz suze nam prepričava Marica događaj koji joj se duboko urezao u srce.

ZAVRŠILA NA ISPITIVANJU

– Sljedeći dan pozvao me komandant logora, znala sam da to ne može biti dobro. Grdio me je i svašta govorio na slovenskom jeziku. Vezali su me i odveli u komandu grada. Na vratima u komandi je pisalo „Milan Krajc-Bene“, ispitivao me i vikao, a potom su me zatvorili u ćeliju u kojoj je bilo još 30 ili 35 ljudi. Nismo mogli disati ni sjediti, vršili smo nuždu tako stojeći, bez zraka – priča nam Marica strahote koje je prošla.

-Noću, u dvorištu ispred našeg zatvora, čuli su se jauci zarobljenika koje su tamo mučili i ubijali. U ćeliju nam dovode jednog izmrcvarenog čovjeka. Vezan je žicom. Bio je sav izudaran, otečen i povezan toliko da je to bilo strahota za pogledati u njegovo lice. Molio me je „sestro, daj mi kruha“. Strašno je bilo gledati kako je pojeo taj komad kruha – prisjeća se Marica te turobne scene.

– Po mene su došli stražari, vezali su me i odveli izvan grada, vjerojatno u zatvor. Ispituju me sve o zaručniku, jer je on je bio iz Jasenovca. U razgovoru sam bila drska jer nisam imala što skrivati. Rekla sam sve što mislim protiv partizana, nisam se više ni bojala jer jednostavno sve što smo prošli nije bilo ljudski – prisjeća se Marica i tiho objašnjava kako joj nakon odvođenja zaručnika i svega što je proživjela postaje svejedno hoće li preživjeti ili umrijeti, jednostavno je bila slomljena i samo čekala kraj.

– Nakon ispitivanja zatvorili su me u jednu sobu u kojoj su bile samo žene koje su između sebe govorile samo njemački. Samo jedna od njih znala je hrvatski, zvala se Greta. Bila je vlasnica robne kuće u Mariboru – prisjeća se Marica te prostoriju opisuje kao malu sobicu u kojoj su se nalazili samo kreveti za spavanje, a jelo su dobivali jednom dnevno i to najčešće repu i komadić kruha. Zadatak dviju žena iz sobe bilo je sortiranje robe strijeljanih ljudi.
– U blizini se po noći stalno čula pucnjava. Dolazili su automobili. Gretu su odveli 10. lipnja 1945. i ne znam za njezinu sudbinu – sjeća se Marica.

ODVOĐENJE NA STRIJELJANJE

– Jedne su noći došli i po mene, prozvali su me Marija Neorčić, tako sam se predstavila još prije da me ne bi odvojili od mog zaručnika Neorčića. Sve su me žene grlile i ljubile jer znaju da me odvode na strijeljanje. Vode me kroz hodnik. Naiđem na grupu zarobljenika među kojima je i moj zaručnik. Sretna što je još živ, pozdravila bih ga, a ne smijem ga ni zagrliti – prisjeća se Marica te dodaje kako joj je to opet vratilo vjeru.

– U grupi prepoznam i Drageca Kanižaja iz Bjelovara. Bilo je sveukupno 40 ljudi, a samo tri žene. Iznenada su nas počeli vezati žicom i to jednog za drugoga, a potom su nas, takve vezane žicom, bacili u autobus. Znali smo da nas vode na strijeljanje. Spasio nas je jedan partizanski oficir koji je počeo vikati na stražare pitajući ih: „Što radite? Svatko mora ići u svoju Republiku!“ – prisjeća se Marica trenutka kada su izašli iz autobusa, još uvijek vezani jedni za druge te nastavlja prepričavati kako je jedan od zarobljenika uspio, savijajući žicu, prvo odvezati sebe pa onda i ostale.

– Jutro smo dočekali u hodniku, a onda su nas zatvorili na tavan. Već smo se bili pomirili sa sudbinom očekujući smrt – ističe Marica prisjećajući se prizora kabanice obješene na zid.
– „Prepoznajete li čija je to kabanica“ pitali su nas pokazujući kabanicu, a kada nismo odgovorili jedan je partizan hladno rekao: „Njega više nema, sinoć smo ga zaklali“. Bila je to kabanica moga zaručnika – priča nam Marica već vidno iscrpljena dok briše suze koje teku niz lice.

PUT U ZAGREB

Iako vidno umorna, Marica želi nastaviti priču koju godinama nosi u sebi. Protekla je još jedna besana noć, no ujutro stiže vijest o
daljnjem putu.
– Ujutro je došao k nama jedan partizan koji nam je rekao kako ćemo ići u Zagreb jer su uhvatili Pavelića te da je on u kavezu. Dodali su kako nikome ne smijemo reći što smo ovdje vidjeli. Tada su nas odveli iz te zgrade u jednu kuću u kojoj je bilo oko 40 do 50 ljudi. U daljini se čuo vlak, straža je bila pred vratima – navodi Marica te prepričava osjećaj sreće jer su konačno dobili pitku vodu, a drugi dan i obrok.

– Nakon dva dana opet nas vode na drugo mjesto i to opet u onaj logor u kojem su bile barake. U jednoj sobi bilo nas je samo četvero. Aleksandra Kir, dvije Slovenke i ja. Vode nas do željezničke stanice u Mariboru. Vidimo kolonu ljudi, većinom Slovenaca, koji nose majice na kojima na leđima piše Dahau. Zajedno s njima ulazimo vagone na vlak prema Ljubljani. Na usputnim stanicama Slovenci izlaze iz vlaka. Kada smo stigli u Ljubljanu, na stanici su svuda bili partizani. Vode nas u Sokolanu u kojoj nas prima Crveni križ. Ondje vode ima dovoljno, ali smo i dalje gladni – prisjeća se Marica.

– U Ljubljani nas odvode u samostan u kojem su bile časne sestre, bilo je Antunovo. Kod njih smo se konačno okupali i najeli. Za ručak su nam pripremile rižu, žgance i gulaš – sjeća se u detalje Marica svog prvoga pravog obroka nakon predugo vremena.
– Poslije ručka dobili smo vijest da ćemo putovati vlakom u Zagreb. Dolazimo na željezničku stanicu u Zagreb. Na peronu sretnem Seku Pavelić koja je bila trgovac u Virovitici. S njom je bila i njezina sestra Olga koja je prije rata vodila Jugosokol. Dobijem putnu kartu za vlak do Virovitice – prepričava Marica sreću kada je spoznala da se napokon vraća kući.

-Vlakom smo došli u Viroviticu, sjećam se izgleda željezničke stanice. Krenula sam prema rodnoj kući, došla u dvorište. Htjela sam pokucati na vrata, ali nisam mogla, strah je bio jači od mene.
O tome što se dogodilo iza zatvorenih vrata obitelji Đurčević, pročitajte u sljedećem broju Virovitičkoga lista. (www.icv.hr, lmh)