Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se danas (četvrtak), 10. listopada. Pod sloganom “Zdravlje na radnom mjestu”, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ističe kako sigurno i podržavajuće radno okruženje može značajno doprinijeti mentalnom zdravlju zaposlenika, dok loši uvjeti rada, poput stigmatizacije, diskriminacije i uznemiravanja, mogu ozbiljno narušiti njihovu dobrobit. S obzirom na to da oko 60 posto svjetske populacije radi, važnost ove teme ne može se zanemariti.

Ujedno, ovo je dan kada se poseban naglasak stavlja na sve mentalne poremećaje, za koje se procjenjuje kako zahvaćaju oko 450 milijuna ljudi. U Hrvatskoj, mentalne bolesti su na drugom mjestu po broju dana bolničkog liječenja.  

SUICID UZEO VIŠE ŽIVOTA OD UBOJSTVA I PROMETNIH NESREĆA ZAJEDNO

Jedan od najučestalijih mentalnih poremećaja je depresija za koju se smatra da će kroz idućih deset godina biti drugi, a do 2030. godine prvi vodeći uzrok globalnog opterećenja bolestima. Poznato je da je oko 50 posto svih izvršenih suicida povezano s nekim oblikom depresije.  U Hrvatskoj je u 2023. godini sebi oduzelo život 529 osoba – 128 žena i 401 muškarac – što je više od zbroja preminulih u prometnim nesrećama i ubojstvima. Najgori je ipak porast suicida među mladima – čak 52 posto više mladih diglo je ruku na sebe u odnosu na prethodnu godinu. Po stopi samoubojstava pri vrhu smo u EU.

Sve navedeno ukazuje na potrebu za ulaganjem u mentalno zdravlje: rano otkrivanje i liječenje te rehabilitaciju i unapređenje mentalnog, a time i općeg zdravlja. 

Mentalni poremećaju su ovdje, ali za njih ima lijeka, poruka je današnjeg dana, u kojem se ukazuje i na negativne nuspojave neliječenih poremećaja, kao što su pokušaji suicida ili suicidi, a što se želi spriječiti potporom i stručnom podrškom.

PRVI LIJEK – ČOVJEK

O toj temi razgovarali smo s psihijatricom, primarijus dr. Saneom Mihaljević, iz Službe za Službi za mentalno zdravlje, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo „Sv. Rok“ VPŽ.  

Kakvo je stanje na našem području? Raste li broj osoba koje osjećaju depresiju i anksioznost?

Da, kako cijela Hrvatska, tako i naše područje prati trend porasta depresije, anksioznosti i suicidalnosti. Imamo i porast uporabe psihoaktivnih supstanci (afetamina, metafetamina, kokaina, određene ‘dizalica’, op.a)  koji idu u komorbiditetu u kombinaciji s nekim mentalnim poremećajima. Naime, u današnje vrijeme osobe koje konzumiraju neke psihoaktivne supstance zapravo su bazično depresivne osobe, a te supstance koriste prilikom samoliječenja, pa govorimo o svojevrsnom začaranom krugu.

Kada je vrijeme „za uzbunu“? Koji su to simptomi koji nas upozoravaju kako više nije riječ o jednoj od prolaznih faza, već o stanju koje zahtijeva stručnu pomoć?

Kao što znate, za svaku bolest ili poremećaj mentalne prirode postoje određeni kriteriji za postavljanje dijagnoze. Ono što je jako važno je ne psihijatrizirati svaki problem.

Ako je netko, dakle, ‘malo depresivan’, loše raspoložen, ne mora to odmah značiti da ima anksiozno-depresivni poremećaj. Treba se sjetiti da je čovjek čovjeku najbolji lijek, pa onda, ako vidimo da netko bližnji ima nekakve poteškoće, prvo je važno biti mu rame za plakanje. Biti taj netko s kim može razgovarati.

Ponekad se neka nelagoda tako sama i razriješi. Prva psihološka pomoć je dakle, naš bližnji, netko tko je kraj mene, da s njim porazgovaram.

TEST OD DVA TJEDNA

Kada govorimo o samoj depresiji, za neke simptome koji ukazuju da se nešto događa je kada osoba prolazi bar dva tjedna tog „nekog čudnog stanja“. Ne u smislu, sad sam malo loše volje, nego situacije u kojima čovjek ne može izaći iz kreveta, nema volje za aktivnosti u kojima je inače uživao. Tu je i poremećaj sna (ne može spavati ili prekomjerno spava). Ranojutarnje buđenje je također tipično za depresiju.

Dolazi do čestih razmišljanja o suicidu. Primjetan je i poremećaj unosa hrane; mršavljenje ili debljanje zbog premalog ili prekomjernog unosa hrane, a osoba može osjetiti i određenu usporenost u pokretima, odnosno psihomotorni nemir, pa uopće ni ne može sjediti na miru.

Koji su uzroci nastanka mentalnih poremećaja? Što kaže Vaše kliničko iskustvo, ali i istraživanja?

Općenito je više faktora koji doprinose oboljenju. Podatci pokazuju kako su današnji mladi slabije otporni na izlaganje stresnim trenutcima, a koji su možda nekad prije bili uobičajeni. Potom je tu okolina – (ne)stabilna obitelj, ta primarna sredina iz koje čovjek dolazi. Ako u njoj ima sigurnost i stabilnost, to je poput sigurnih temelja i zidova cijele kuće, stvara određeni imunitet i osoba se općenito jača u psihološkom smislu. Ulogu ima i genetski faktor, kao i socijalna izolacija i drugi čimbenici. Ono što je tipično za mentalne poremećaje jest da ne nastaju preko noći, pa se tako ne mogu preko noći ni izliječiti.

Kod mentalnih poremećaja potreban je proces liječenja, odnosno, ne može se jednim pregledom ni jednom tabletom izliječiti nešto što se stvaralo još od djetinjstva. Mi smo ljudi često nestrpljivi, a i stvorili smo mit oko toga da se te bolesti ni ne daju izliječiti, osobito kod ljudi koji imaju strukturalne promjene, promjene na planu ličnosti, a za koje je potrebno puno vremena sjediti na  nekakvoj psihoterapiji i puno raditi na sebi. Ali to je jedini put, jedini način do izlječenja; raditi na sebi i ne odustati od sebe.

KAKO IZGLEDA POSJET PSIHOLOGU ILI PSIHIJATRU?

Potražiti pomoć psihologa ili psihijatra – za mnoge je još uvijek pod velom stigme, straha, srama. Kako zapravo izgleda taj prvi posjet stručnjaku?

U pravu ste. Često puta ljudi na taj prvi razgovor, kada se i odluče sami ili su potaknuti od drugih ljudi, ili možda nekom situacijom, dođu vrlo prestrašeni. Jedan od strahova je otkrivanje intime. Ono što je jako važno reći jest da je u svakom susretu sa psihijatrom i psihologom bitno osobi zajamčiti maksimalnu diskreciju. Važno je da ljudi znaju da to što će podijeliti sa stručnjakom nikada neće ‘ići negdje van’ i da mogu biti slobodni o sebi reći sve što im je na srcu, što ih brine, zbog čega trebaju pomoć.

Taj prvi razgovor može izgledati poput razgovora na kavi. Služi da terapeut dobije informaciju o čemu je zapravo riječ. Da stekne što potpuniji dojam o toj osobi. 

Jedino sredstvo s kojim mi u psihoterapiji pritom radimo smo mi sami. Kod nas nema noža, lijekova ni aparata. Osoba i ja pričamo u slobodnom razgovoru, najmanje 45 minuta. Dok osoba priča, slušam što mi iznosi, pokušavam to povezati sa osjećajem i svojim subjektivnim dojmom osobe koja govori, koja mi iznosi svoju tegobu, patnju, strahove. 

Osobe koje osjećaju strah ili sram mogu sa sobom povesti prijatelja, člana obitelji, drugu osobu od povjerenja, da im bude pratnja. Želimo stvoriti okružje povjerenja i podrške već u početku, da se osoba osjeti sigurnom, da može izreći ono što nosi u sebi, bez ikakve osude, bez straha, bez opterećenja.

U Zavodu Vam se svi oni koji osjećaju da imaju problem mogu i anonimno povjeriti, putem maila, na koji odgovarate i sugerirate načine na koji mogu dobiti pomoć. Kako funkcionira ta vrsta komunikacije, za one koji se još uvijek ne usude „licem u lice“ susresti s psihijatrom ili psihologom?

Taj sustav je dobar. Javlja nam se dosta mladih osoba koje trebaju savjet, mišljenje i podršku. Često puta se nakon tog maila, koji je anoniman, osobno jave, pa se savjetovanje nastavi klasičnom terapijom, uživo. Nekad je dovoljan jedan susret, nekad je potrebna duža psihoterapija, ovisno o čemu je riječ. Ali učinci su pozitivni. I dalje pozivamo sve koji imaju problem, a ne usude se o njemu progovoriti na drugačiji način, neka nam se pismeno, anonimno, jave. Tu smo za njih.

„ZNAM KROZ ŠTO PROLAZIŠ“

Ujedno, osnovali ste i grupu podrške, odnosno psihoterapijsku grupu za mlade, od 20 do 40 godina. Možete li nam reći kada i kako djeluje?  

Točno, imamo jednu grupu podrške, koja je već bukirana, no ako se pojave novi zainteresirani, otvarat ćemo nove termine. Grupa se sastaje utorkom u prostorima Zavoda, a djeluje po principu „znam kroz što prolaziš“. Dakle, u grupi su ljudi koji imaju određeno iskustvo, poput anksioznosti, depresivnosti.

Terapeut, psihijatar je više kao koordinator grupe. Polaznici i sami kažu kako je oslobađajuće kada im se dogodi onaj tren prepoznavanja, „hej, pa ti imaš isto što i ja“, pa se pritom vrlo brzo smanjuje osjećaj stigme, straha i stvara se osjećaj povjerenja. Tu počinje proces izlječenja.

Kako Vam se zainteresirani mogu javiti?

U Zavod se može doći osobno, u ponedjeljak, srijedu i petak od 7 do 15 sati, u utorak i četvrtak od 12 do 20 sati, a možemo se dogovoriti i telefonski ili putem e-maila. Sve informacije mogu se naći na našoj stranici.

Ono što je najvažnije, a što je okosnica i obilježavanja današnjeg dana, jest  pružiti nadu. Ukoliko netko ima nekakav mentalni poremećaj, neku veliku teškoću i problem koji ne može sam riješiti, treba znati da se to može liječiti. Nije nerješivo. Drugo, vjerujte, niste sami u tome. Jako je puno toga, svi smo krhki, svi smo podložni utjecajima s kojima se ne možemo nositi sami. I ne moramo to nositi sami. Zato je jako važno ono treće –  što se prije počne raditi na tome planu, postići će se bolji rezultati i prije će se osoba izliječiti.

(icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, ilustracije: Canva)