Izreku njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea kako je život bez glazbe pogreška potvrđuje i Renato Mlinarić, student druge godine tube na prestižnom Universität für Musik und darstellende Kunst u Grazu. Što znači živjeti život glazbenika i koliko sati vježbe prethodi savršeno odsviranoj skladbi, otkrio nam je ovaj zaljubljenik u tubu.

PRVI GLAZBENI KORACI

Sudeći prema riječima njegove majke Vesne, Renato je uvijek znao što želi postići u životu i čime se želi baviti. Već sa šest godina Renato prve glazbene korake ostvaruje u Glazbenoj školi „Jan Vlašimsky“ svirajući tamburu, no ubrzo je shvatio kako tambura nije instrument koji ga veseli.

– Danas, kada se osvrnem na to razdoblje, shvaćam kako me tambura nije veselila, nije mi predstavljala izazov. Nekoliko godina kasnije pronašao sam svoju ljubav, veliku tubu – rekao je Renato Mlinarić dodavši kako je tuba u njemu izazvala veliko zanimanje.

– Tubu sam počeo učiti pod mentorstvom profesora Danijela Požgaja, zatim profesora Brune Petaka i profesora Dražena Stefana. Zadnjih godina srednje glazbene škole, kada sam odlučio da ću ići na akademiju, usavršavao sam se kod profesora Danijela Rajkovića – rekao nam je naš sugovornik te otkrio imena poznatih hrvatskih i stranih tubista i dirigenata koji su mu na jedinstven način pomogli da ostvari san. Među njima su Jurica Rukljić, Dirk Hithe, Scott Schlup, Markus Nimmervoll, Albert Wieder i drugi.

Da je vježba ključan faktor u učenju instrumenta, Renato dobro zna. Tako je uz veliku potporu Glazbene škole „Jan Vlašimsky“, ravnatelja Damira Mihaljevića i profesora tube D. Rajkovića, sudjelovao na mnogim seminarima u Zagrebu, Varaždinu i Maruševcu, na kojima je još više napredovao. Uz redovne sate sviranja Renato pohađa i privatne satove kako bi dodatno vježbao s profesorima.

– Naporna vježba je urodila plodom pa sam na hrvatskim i međunarodnim natjecanjima osvojio mnoge zlatne i srebrne plakete te prestižne nagrade – ponosno govori ovaj tubist koji je 2018. godine izabran i za najučenika generacije Glazbene škole „Jan Vlašimsky“.

OSTVAREN SAN

U želji da ostvari ono što je zamislio, Renato prije završetka školske godine odlazi na prijemni ispit na prestižni Universität für Musik und darstellende Kunst u Graz. Iako nije najbolje znao njemački jezik, ovaj mladi glazbenik nije posustajao.

– Ne mogu reći da nisam imao tremu, pogotovo jer na ovo sveučilište dolaze najbolji od najboljih i trebalo se iskazati – prisjeća se Renato te pojašnjava kako je na ispit iz solfeggia došlo 400 učenika, kao i na prijemni ispit iz tube, gdje je jedino on uspio zadovoljiti kriterije i upisati instrument u klasi profesora doktora tube i filharmonije Josefa Maierhofera.

– Taj trenutak sreće nikada neću zaboraviti, svaki dan su nekoga eliminirali i na kaju smo ostali kolega i ja. Bio sam neizmjerno sretan kada su mi rekli da sam zadovoljio – prisjeća se.

– Pri upisu sam se morao već opredijeliti za određeno područje te sam tako odabrao usavršavanje na području orkestralne glazbe za tubu te na području filharmonije, sviranja i snimanja filmske glazbe i opere – otkriva nam Renato.

OD VJEŽBE DO FILHARMONIJE

Na akademiji je najvažnija vježba pa Renato svira minimalno sedam sati dnevno. Njegov glazbeni dan započinje usviravanjem koje traje minimalno dva sata, slijedi kratka pauza, a nakon nje satovi sviranja. Nakon pauze za ručak slijede teorijski predmeti, a navečer orkestralna glazba, filharmonija te komorna glazba.

– Moram reći da nema odustajanja. Čak i najmanja bolest, slobodni dan ili nešto treće rezultira time da više nisam najbolji. Iako na fakultetu vlada kolegijalnost, neprestano se međusobno natječemo pa se i najmanji „kiks“ računa – otkriva nam Renato.

ODMOR USANA

S obzirom na količinu vježbanja i neprestanog sviranja, katkad se treba i odmoriti. Sviranje tube na prestižnom univerzitetu zahtijeva sviranje šest dana u tjednu, svaki mjesec, svih šest godina koliko traje studij. No, katkad je potrebno i odmoriti se, a strogo propisan je i odmor usana.

– Naime, tuba spada u debele limene instrumente pa svirači tube moraju imati dobar tonus mišića oko usta i puna pluća kako bi se tuba uopće mogla svirati. Zbog toga tubisti moraju imati odmor usana kako bi se nježna koža usana oporavila – otkriva nam ovaj perspektivni glazbenik.

PODRŠKA OBITELJI

Iako Renatovi roditelji nisu „glazbeno potkovani“, nikada ga nisu odvraćali od želje da postane profesionalni glazbenik.
– Najveća podrška dolazi iz moje obitelji. Imam odlične roditelje koji uz mene financiraju i brata i sestru. To nije mala stvar, osobito kada se u Grazu sve množi puta sedam i pol – zahvalno ističe Renato. Ljubav roditelja nema granice pa se obitelj Mlinarić trudi svojoj djeci olakšati studij koliko god može, a Renato zauzvrat briljira na akademiji.

– Nastojim kojom svirkom sa strane ili nekim privremenim poslom olakšati sebi i roditeljima financijski dio – ističe Renato, koji sada, dok je na odmoru u Virovitici, radi u jednom kafiću.

Iz Virovitice u Graz, iz Graza zauvijek u Viroviticu

Katkad nas put odvede iz rodnoga grada u neki nepoznati svijet, a sve kako bismo uspjeli i sa svojim uspjehom obogatili ljude oko sebe. Sati vježbanja i rada Renata su odveli u Graz, no njegova želja je vratiti se u Viroviticu i predavati tubu mladim naraštajima, budućim glazbenicima.

– Oduvijek sam znao da ću ići na akademiju, želio sam najbolje za sebe i to sam pronašao u Grazu. Još ne znam točno kuda će me put odvesti, ali znam da ću se vratiti u Viroviticu i nastojati zaposliti u jednoj od glazbenih škola, a sve kako bih svoje znanje, koje sam stekao u Grazu, prenio na mlade koji će onda možda krenuti stopama profesionalnih glazbenika – zaključuje. (www.icv.hr, lmh)