“Dosta je!”, jučer su rekli djelatnici Virovitičkog skloništa za životinje i objavili ono s čime se u posljednje vrijeme sve češće nose. Zanemarivanje pasa nije novost, događa se svakodnevno svuda oko nas i to je tužna činjenica, no kada iznova pronalazite pse kojima je lanac (jer tko je čuo za ogrlice?) toliko urastao u vrat da se gotovo više ni ne vidi, e to je nešto što svakoga ostavlja bez riječi.
Zapravo, gotovo svakoga, njihovi vlasnici u tome nisu vidjeli problem ili uopće nisu primjetili. Ne znamo što je gore.
Zašto nabaviti psa ako ćete ga osuditi na lanac? Toliko ga stisnuti ili čak staviti oko vrata već kao štenetu i pustiti ga da s tim istim lancem odrasta? Nažalost, lanac ne raste s njim pa se malo pomalo sve više steže, sve dok ne probije kožu. Čak niti onda ne staje, već ulazi sve dublje i dublje. A što može učiniti biće kojemu se to događa? Ništa, biti mirno, jer svako povlačenje stvara dodatnu agoniju i produbljuje bol.
Zašto nabaviti psa ako ćete mu priuštiti takav život?
Zato što svako dvorište mora imati psa? Zaista ne mora, i vrijeme je da ljudi toga postanu svjesni.
Stavimo se na trenutak u kožu djelatnika virovitičkog Skloništa, ali i svih drugih koji su pomagali ovakvim psima. Osobe koje svoj život podrede zanemarenim i ostavljenim životinjama i koje svakodnevno gledaju njihovu patnju, trude se iznova u njima probuditi želju za životom i uče ih da na svijetu postoje ljudi koji im žele dobro. Oni moraju slušati njihove vriskove i gledati patnju koju moraju proći prilikom saniranja tih ozljeda. Potrebni su tjedni pa i mjeseci da rane na vratu zarastu i postanu ožiljci koje će nositi do kraja života.
– Ljudi ovo je stvarno previše. Do kada? Molimo vas ne nabavljajte životinje ako se ne možete adekvatno brinuti za njih – apel je kojeg su uputili djelatnici virovitičkog Skloništa.
Jer jedino im to preostaje, moliti. Sustav ne funkcionira i to je činjenica. Iako je u teoriji i “na papiru” sve propisano i savršeno jasno, stvarnost je drugačija. Začarani krug nebrige, spašavanja, prijave zlostavljanja i zanemarivanja pa potom oslobađanje krivca, naša je stvarnost. Za zlostavljače se nekako uvijek nađe olakotna okolnost, a često je to loše imovinsko stanje. Stoga – zašto imati psa ako ne možete brinuti o njemu? Zašto sustav zlostavljačima “gleda kroz prste”? Do kada?
(www.icv.hr, mp; foto: Sklonište za životinje Virovitica)
