Malo mjesto Duga Međa u općini Zdenci ljudi naširoko poznaju po željezničkom kolodvoru na kojemu stoji tabla Zdenci – Orahovica. No, kolodvor nije ni u Zdencima ni u Orahovici već između, u Dugoj Međi. Dugu Među su nastanili ili osnovali došljaci iz Slovačke oko 1860. godine pod nazivom Dolha Medza. Najveći broj stanovnika ovo slavonsko mjestašce bilježi uoči Domovinskog rata, 1991. godine, kada je imalo rekordnih 240 stanovnika. Danas je slika potpuno drukčija – selo pomalo izumire, broj stanovnika pao je na 180 duša.
SELO S 87 KUĆA
– Nažalost to je istina, polako izumiremo. No, mi koji smo ovdje, nećemo to dopustiti, ako budemo mogli. Godinama bilježim podatke o mjestu i u mojim zapisima piše kako je Duga Međa prema popisu 2011. imala 194 stanovnika, a danas 180 – kaže Mirko Bušljeta, kroničar ovog malog mjesta.
Njegova statistika pokazuje da u selu ima 87 kuća, od toga su njih 24 prazne i napuštene, a tri su se već same srušile od dotrajalosti. Od 63 kuće koje su naseljene, u njih 19 žive stari bračni parovi. U četiri kuće žive samci, stariji od 80 godina. Od 180 stanovnika u Dugoj Međi, 56 je zaposlenih, 6 nezaposlenih, 23 su domaćice, a 58 ih je u mirovini.
– Što se tiče djece, 25 ih je do 15 godina, a 12 u srednjoj školi ili na fakultetu – kaže M. Bušljeta.
Ni Duga Međa nije izuzeta od iseljavanja.
– Počinjem od sebe, moj sin i kćerka su u Istri, bratova djeca u SAD-u i Kanadi, od kolege iz udruge u Zagrebu i Zagorju. Svi oni pomalo odlaze i rijetko se vraćaju, dolaze samo za blagdane, vjenčanja i sprovode – kaže naš sugovornik, dodajući da unatoč tome ima nade za Dugu Među.
OTAC ŽELIMIR I TRI SINA
Naime, Želimir Bušljeta, njegov bratić, otac je trojice sinova, Borisa (38), Josipa (36) i Tomislava (30), koji su odlučili ostati kod kuće i na rodnoj grudi zasnovati obitelj. Želimir živi u Vinogradarskoj ulici, ulici budućnosti, kako kažu Dugomeđani, jer je to jedina ulica u kojoj su izgrađene nove kuće i u kojoj žive mladi bračni parovi. Ondje su svoje kuće sagradili i Želimirovi sinovi sa svojim obiteljima. Boris i Josip imaju dvoje djece, a Tomislav je nedavno postao otac kćerkice.
– Kada su mi sinovi odrastali, školovali se i počeli razmišljati što i kako dalje. Supruga i ja smo bili ti koji smo zagovarali njihov ostanak ovdje. Željeli smo ih na bilo koji način zadržati na svome. Hvala Bogu, uspjeli smo. Sva trojica rade, snahe također, osim najmlađe koja je na rodiljnom dopustu. Nema ljepše nego kada smo svi na okupu i zajedno provodimo sve životne trenutke. Naravno da ni njima nije bajno i savršeno, ali tu su na svome i bore se – kaže Želimir Bušljeta. Njegovi sinovi su tijekom našeg posjeta i razgovora bili na poslu. No zato nam je Borisova supruga Ivana otkrila ni trena nisu dvojili u odluci ostati ili otići. Za njih je stvar bila jasna.
– Mi smo odmah odlučili ostati i nismo požalili. Za sada je sve dobro, djeca su zdrava, radimo, preživljavamo, imamo koliko treba, a kod kuće smo u svom selu i u svojoj Hrvatskoj. Samo neka tako i potraje – uz osmijeh na licu kazala nam je Ivana.
Slično razmišljaju i ostale snahe – slavonski skromne, zadovoljne s onim najvažnijim u životu – zdravljem i obitelji.
BRANITELJI ZADUŽENI ZA OKUPLJANJE I ZAJEDNIŠTVO
Život društvene zajednice u Dugoj Međi spašava Udruga hrvatskih branitelja, dragovoljaca Domovinskog rata koja je organizator i nositelj niza manifestacija i događaja. Oni su zaslužni i za sva okupljanja u mjestu.
– U vrijeme Domovinskog rata 80 hrvatskih branitelja je krenulo u rat iz Duge Međe, od kojih je 67 rođenih Dugomeđana te 13 doseljenika. Od završetka rata 21 branitelj je umro, a zabrinjavajući je podatak da su čak četvorica počinila suicid. No, mi na sve načine pokušavamo osvježiti život, kako naših suboraca tako i svih mještana. Organiziramo manifestacije poput Pekmezijade, Kobasijade, braniteljskih igara, večernjih druženja u novouređenom mjesnom domu… – nabraja nam vrijedni Mirko Horvatin, general Hrvatske vojske i član Udruge.
Branitelji su u selu uredili i sportske terene ispred doma, izgradili simbol mjesta slavonski đeram, sudjelovali u obnovi kapelice u mjestu…
– Ne govorim ovo da bismo se hvalili, već da pokažemo da se samo zajedništvom može mnogo toga napraviti i da selo unatoč svim problemima živi. Žalosno mi je kada oko sebe vidim sve napuštene kuće ili one u kojima žive samo bake i djedovi, a mladih nema. Siguran sam da u svakom slavonskom selu ima budućnosti. No, ne može se ona stvoriti sama od sebe, za nju trebaju ljudi i njihova dobra volja – poručuje naš sugovornik.
(www.icv.hr, V. G.)
