Tvrtka Krovopokrivač Lukač d.o.o. iz Virovitice, koja na domaćem tržištu godinama slovi za renomiranog izvođača građevinskih radova u segmentu krovova, krovnih i drugih drvenih konstrukcija, uređenja potkrovlja, građevinske limarije te hidro i termoizolacije, posljednjih se godina polako orijentira ka novom poslovnom području.

Riječ je o obnovi sakralnih objekata, konkretno, crkvenih krovova, tornjeva i kapa. Ova specifična djelatnost je pod budnim nadzorom konzervatorske struke i Uprave za zaštitu kulturne baštine. Danas je tvrtka Krovopokrivač Lukač među rijetkima koja se specijalizira za ovu vrstu posla u Hrvatskoj.

Iza tvrtke dosad su obnovljeni ili u cijelosti rekonstruirani krovovi, odnosno tornjevi i kape na crkvama Lozanu, Milanovcu, Sv. Đurađu, Carevdaru, Velikom Grđevcu, Garešnici, Vukovaru, Slatinskom Drenovcu…

Prepoznaju ih diljem zemlje i sve češće angažiraju za ovaj težak, odgovoran i kompliciran posao. Uz građevinske, potrebno je zadovoljiti i konzervatorske uvjete. Budući da su dosadašnje projekte uspješno završili, ovih dana povjerena im je i protupotresna obnova crkve u Velikom Grđevcu, a koje će financirati nadležne biskupija, župa i država, odnosno, Ministarstvo kulture.

VEĆI BROJ ZAPOSLENIKA I SURADNIKA

U posljednjih dvadesetak godina tvrtka je postala svojevrstan sinonim za tesarske i krovopokrivačke radove na području Virovitičko-podravske županije, a i šire. S povećanjem broja zaposlenika, kojih je danas dvadesetak, proširivali su lepezu usluga kao i mrežu suradnika, majstora s domaćeg područja, s kojima uspješno surađuju. A onda je došlo vrijeme i za nešto novo, uzbudljivije i izazovno.

Direktor tvrtke Zlatko Lukač kaže kako se i dalje bave svojom temeljnom djelatnošću; krovopokrivačkim, odnosno tesarskim i drugim radovima na obiteljskim kućama, školama, vrtićima, domovima…
– Obnova tornjeva, koja mi dolazi kao svojevrsna kruna posla u ovih 25 godina, zapravo je izazov kojem nisam mogao odoljeti – priznaje Zlatko Lukač.

-Riječ je o specifičnoj vrsti posla koja me kao zaljubljenika u građevinarstvo jako privukla. Za sebe kažem kako sam svojevrsni fanatik u poslu, uvijek tražim nešto novo, zanimljivo i drugačije. Ovo područje, koje uključuje puno istraživanja, pripremnih radova, individualnu rekonstrukciju svakog dijela – konstrukcije , remenata, daski, pokrova, križa, jabuke, srčanice, sidra tornja, kao i adrenalin koji prati svako skidanje tornja i vraćanje kape nakon rekonstrukcije bio je, rekao bih prirodan odabir i samo još jedna stepenica više – objašnjava.

Sve je to nemoguće napraviti bez vrijednih ruku zaposlenika, starijih i iskusnijih majstora te mladih inovativnih snaga koji se usprkos vremenskim nedaćama i teškim fizičkim radom neumorno bore za svaki novi radni zadatak i izazov, dodaje.

SKELU SLAŽU MJESECIMA, KAPA JE SKINUTA ZA 30 MINUTA

Tvrtka je 2018. godine počela samostalno nastupati na tržištu, a prije toga pratili su druge tvrtke i za njih obnavljali crkve i druge povijesne objekte. Među njima su dvorac u Suhopolju, kurija Janković u Kapeli Dvoru i dr. Uslijedile su crkve gdje su počeli samostalno obnavljati druge crkve i kapele, a svaka je, kaže, priča za sebe. Posebna se skela postavlja za baroknu crkvu s puno detalja, a posebna za gotičku, koja ima specifične tornjeve ili klasične piramidalne kape.

-Za svaki posao prvo se moramo dobro pripremiti i proučiti što nas točno čeka. Uz projekt, proučavamo povijest, stare knjige kako bismo otkrili vrste spojeva, korištene za pojedini objekt; čepovanja, sidrenja, oblike i slično. Samo skidanje kape s dizalicom, koje je prava atrakcija, traje svega 30 minuta, do sat vremena. No, do te faze potrebno je postaviti skelu, osigurati kapu, pripremiti je za sigurno skidanje, pričvrstiti i povezati.

Svaki toranj koji skidamo je star između 100 i 200 godina, a materijali od kojih je rađen su najčešće hrast ili ariš. Neki su u takvom stanju da mogu izdržati spuštanje, no neki se gotovo raspadaju kad ih krećemo odvajati od tornja.

foto: privatni arhiv

Govorimo o kapama teškima između pet i sedam tona i tu ne smije doći do pogreške. Moramo biti sigurni da će svako od četiri užeta, s kojima se skida kapa, ravnomjerno preuzeti do 2 tone tereta. Kapa se ne smije naginjati pri skidanju, kao ni pri podizanju. Osim na kvalitetu, moramo paziti prvenstveno na sigurnost svih uključenih u posao – priča Lukač, koji naglašava važnost zaštitne opreme pri radu.

Do skidanja, koje je prava atrakcija i koje prate nadzor, investitori i sami mještani, treba proći između mjesec ili dva dana. Period je to u kojem radnici postavljaju skelu da bi uopće mogli pristupiti podnožju tornja i pripremama. Za jedan toranj treba 700 do 800 kvadrata skele, priča ovaj iskusan majstor, koji kaže kako su za obnovu crkava morali kupiti i značajan dio nove opreme, skele, alata kao i dizala.

KAPE SLAŽU KAO LEGO KOCKICE

-Na prvih par crkava i kapelica tornjeve smo rekonstruirali na licu mjesta. Nakon skidanja, dovozili smo dijelove, sastavljali, sklapali, učvršćivali. Iziskivalo je to ne samo put i značajna sredstva, već i utrku s vremenom na 30-40 metara visine; borbu s kišom, vjetrom, vrućinama. Iako smo navikli raditi u svim uvjetima, nakon trećeg tornja odlučili smo se na efikasniju i sigurniju varijantu. Skinuli bismo cijelu kapu dizalicom, kao paket, a onda sve dijelove rekonstruirali u miru u radionici – objašnjava.

foto: privatni arhiv

Majstor Lukač ističe kako su same kape velikih dimenzija, visine i do 20 metara te širine od tri do 6 metara, pa ih u jednom komadu ne mogu prevesti do Virovitice. Nakon skidanja, moraju ih rastaviti na manje dijelove. Potom ih prevoze posebnim prijevozom. Isto je i sa srčanicama, drvenim gredama na koje se oslanja cijela konstrukcija, a drže križ i jabuku. Ona u Carevdaru, sjeća se naš sugovornik, bila je skrojena od jednog dijela, duga čak 16 metara.

Ostavila je u čudu i iskusne radnike poput njih, koji su je sačuvali kao primjerak veličanstvenog rada starih majstora, no nije samo tako mogla u transport.

-To se drvo moralo godinama sušiti prije negoli je ugrađeno u toranj. Nama, koji smo dugo u ovom poslu, predstavlja nešto iznimno. Nikad nismo vidjeli ništa slično – divi se Lukač koji kaže kako su je na kraju ipak uspješno dovezli u Viroviticu te se nada kako će poslužiti kao izložak u nekom muzeju.

Za same kape kaže kako su širine i do 6 metara. Ni položene vodoravno ne mogu na cestu, ispod nadvožnjaka i instalacija na cesti. Zato ih nakon skidanja rastavljanju na dva, tri ili više dijelova, a tako ih i vraćaju nakon rekonstrukcije, pa spajaju ispred crkve.

DOMAĆI MAJSTORI

Rekonstrukcija obuhvaća djelomičnu ili potpunu obnovu svakog dijela kape. Starost crkve, vrsta materijala, utjecaj vremena -sve će to radnici morati uzeti u obzir (uz budnu pratnju nadležnih konzervatora ) prije negoli se krene u rekonstrukciju križa, jabuke (kuglasti predmet koji se nalazi odmah ispod križa na svakoj crkvi), srčanice te sidra (konstrukcije poput potkove koja osigurava toranj i koja je najčešće metalna, kovana i pričvršćena za zidove tornja 2-5 metara ispod podnožja kape).

foto: privatni arhiv

Već prije skidanja, majstori su se upoznali s vrstom drveta, statikom samog tornja, stanjem građe, remenata okova i dasaka. Po dolasku u radionu, kreće se u stvaranje novog lica starog tornja, a to često uključuje i kolege iz branše, poglavito limare.

– U posljednjih par godina oformili smo, rekao bih, cijelu liniju majstora koji se s nama polako i ozbiljno specijaliziraju za ovaj posao. Uz naše tesare, limare i krovopokrivače imamo i vanjske suradnike, potom su tu limari, kovači restauratori…Želimo uključiti što više domaćih majstora s našeg područja. Usluge spuštanja i dizanja rade nam tvrtke specijalizirane i opremljene za dizanje velikih tereta, najčešće su to dizalice, 120-160-tonske, koja može spustiti kapu tornja s 40-ak metara visine.

POD BUDNIM OKOM KONZERVATORA

Mislim da svakog tko surađuje s nama mogu nazvati fanatikom, poput nas samih, jer su pokazali i dokazali kako se vole okušati u novim izazovima i tako pomicati vlastite granice – ponosno ističe majstor Zlatko Lukač.

Ponavlja kako je svaki posao priča za sebe; križevi od kovanog željeza koji svjedoče o jačini vjetra i gromobrani koji pokazuju koliko je puta priroda udarila u njihov vrh. Jabuka od bakra, pozlaćena, koja skriva zapis o tome tko je zadnji radio na crkvi i što je točno radio, srčanica koja govori o vještim rukama starih tesara.

foto: privatni arhiv

Potom su tu same kape – kad otvore lim, otkriju koliko je drvo oštećeno, kako su grede, daske i remenati slagani, koliko štete su nanijeli vlaga, vjetar ili crv tijekom stoljeća.

-A da ne govorimo o detaljima. Na baroknom tornju u Garešnici bilo je oko 800 limenih dijelova, ne uključujući drvo – naglašava Lukač koji ističe kako je svaka faza radova pod budnim okom konzervatora. Traži se autentičnost – ista boja, materijal, detalji.

Obilan posao traje mjesecima. Drvo mora biti suho i impregnirano, kako kasnije ne bi „radilo“. Između drveta, kad je kapa gotova, postavlja se zaštitna mrežica koja će spriječiti propadanje, a potom se oblaže limom. Na red dolaze križ i jabuka, a onda se sve u dijelovima prevozi do crkve i ponovno postavlja na toranj.

foto: privatni arhiv

-Onaj završni dio posla, kad kapa mora „sjesti“ na toranj, najčešće se obavlja ručno. Dizalica podigne kapu na potrebnu visinu, a potom je nas četvorica rukama namještamo na pravo mjesto. To je tren koji uvijek dočekujemo s nestrpljenjem i uzbuđenjem. Ne samo jer je posao gotov, već i zato jer je riječ o jako osjetljivoj fazi radova, gdje i najmanja nepažnja može značiti opasnost, ali i materijalnu štetu. Dosad smo sve zadaće uspješno odradili i nadamo se da će tako ostati i ubuduće – smatra naš sugovornik.

Samo odvajanje i postavljanje kapa proces je koji im je bio nešto sasvim novo kad su kretali u rad na crkvama, pa je Zlatko Lukač savjete tražio od kolega s više iskustva.

-Javljao sam se i starijim majstorima koji rade na crkvama, ali i kolegama s kojima surađujem putem društvenih mreža. Dobio sam puno korisnih savjeta iz cijele Europe, pa i šire. Slali smo fotografije, detalje, odgovori su bili korisni i svakome hvala na pomoći. Svaka crkva bila je nova lekcija za našu firmu i znam da će i svaka slijedeća donijeti nešto novo. Spremni smo na izazove i ponosni što će crkve i tornjevi još desetljećima, ako ne i stoljećima, biti svjedok ovoga što smo dosad napravili. U obnovi sakralnih objekata vidimo jednu dobru poslovnu budućnost – poručuje Z. Lukač.

(www.icv.hr, mlo, foto: privatni arhiv)