Dvojica pustolova, Hrvoje Jurić Vrbice pored Đakova i Matija Pospihalj iz Orahovice krenuli su iz Matijinog grada Orahovice na put oko svijeta, a cilj im ga je prijeći u 100 dana. Hrvoje želi postaviti Guinnessov rekord i za sada sve ide prema planu. A plan je slijedeći, preko Hrvatske i kroz Mađarsku, Slovačku, Poljsku i Bjelorusiju došli su u Rusiju (9700 kilometara), skroz do Vladivostoka odakle su ”letili” u Australiju (5500 kilometara), potom slijedi vožnja kroz Sjevernu Ameriku duga 8800 kilometara, od Anchorage (Aljaska) do istoka Kanade, odnosno do Halifaxe i za kraju dolazi let do Portugala i nova vožnja od 3000 km do Zagreba. Put je ukupno dug 29.000 kilometara.
Nakon niza kilometara preko Europe, Rusije, Azije i Australije ovaj pustolovni dvojac trenutno je u Kanadi. Kroz dosadašnje putovanje je bilo svega, promjene vremenskih zona, godišnjih doba, teških i nepristupačnih cesta, svakojakih susreta s lokalnim stanovništvom, no Hrvoje i Matija sve su prošli s osmijehom i već sada im treba skinuti kapu do poda za sve što rade.
Posebno jer uz skidanje Guinnessovg rekorda, vožnju oko svijeta naglasili su uz humanitarni karakter. Naime, Hrvoje je ujedno pokrenuo i humanitarnu kampanju s kojom prikuplja donacije za samohrane majke na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Preko Indiegogo platforme i crowdfunding kampanje trenutno je prikupio više od 20.000 kuna, s kojima planira kupiti najosnovnije namirnice i dostaviti ih na područja širom ove tri zemlje.
Hajdemo lagano okrenuti pedale od samog početka, otkako je krenulo. Službenim polaskom smatra se 8. lipanj. Tog dana neustrašivi dvojac krenuo je na put iz Zagreba i tako započeo s prvom dionicom koja je obuhvaćala Sloveniju, Mađarsku, dio Austrije, Slovačku, Češku, Poljsku, Litvu i Latviju. Nakon toga uslijedio je ulazak u Rusiju.
– Nažalost, na granici smo se zadržali prvo zbog nesuglasica sa ruskim graničnim policajcima, a zatim jer nismo imali potrebnu dokumentaciju za kamper u sponzorstvu AdriaMobil firme iz Slovenije, to jest za kombi u kojem trenutno živimo, jedemo i spavamo. Iz tog razloga morali smo se vratiti nazad u Latviju kako bismo ishodili potrebnu dokumentaciju za prelazak granice. Ista je morala biti ovjerena i službeno prevedena na ruski jezik. S obzirom na to da je taj dan bio petak morali smo sačekati puna dva dana i tek u ponedjeljak smo mogli prikupiti sve potrebne dokumente kako bi nastavili svoje putovanje – započinje priču Hrvoje te dodaje kako je Rusija bila zaista ogromna dionica preko 11.000 km od Zagreba do Vladivostoka, od čega je 9.000 km samo čiste vožnje kroz Rusku Federaciju. “Federalna doroga” je jedina cesta koja spaja ulazak u Rusiju te cijelim putem od Moskve do Vladivostoka prati Transsibirsku željeznicu. Druga dionica putovanja bila je Australiji i putovanje sa zapada na istok.
– Krenuli smo iz Pertha južnom stranom do Adelaida te smo prošli kroz Melbourne i Sydney sve te na kraju stigli u Brisbane. Navedena dionica dugačka je oko 5.474 kilometara. Trenutno smo u trećoj dionici, u Kanadi – priča Hrvoje. Na pitanje da nam ispričaju nekoliko anegdota s dosadašnjeg putovanja Matija kaže:
– Ukratko, mislim da je cijeli ovaj put ogromna anegdota jer sve što se ovdje događa apsolutno je nepredviđeno. Na ovom putu smo samo Hrvoje i ja i što god se događa sve je većinom naša improvizacija i nemamo nekakvu veliku logističku podršku sa strane osim nekolicine prijatelja koji nam pomažu u realizaciji avionskih karata i slično. Imali smo velike poteškoće s biciklom jer nam je nakon 12.000 kilometara motor jednostavno prestao raditi. Morali smo ga na pola pustinje u Australiji, nakon 5 dana vožnje, zamijeniti na licu mjesta kako bi nastavili vožnju. S obzirom da je na drugom biciklu lanac bio neupotrebljiv, a mašinica potrgana, nije dobro prebacivao brzine te nam je u tom slučaju bilo jednostavnije prebaciti kompletan motor nego naštimavati lanac brzine i slično. Također u Rusiji nam se dogodilo da smo u jednom danu više od 70 puta sastavljali lanac koji je bio jako rastegnut – priča kao i uvijek s osmijehom Matija te naglašava kako je Ural bio jedna od većih brdovitih dionica koju su prolazili.
– Zaista je najrizičnija točka koja postoji na našem putovanju jer je širina asfalta 6 metara i ljudi od početka Rusije vjerojatno nisu vidjeli biciklistu te nimalo ne brinu za njega. Preko te planine dnevno prođe između 2.000 i 3.000 kamiona te je bilo jako teško voziti pored njih. Uz sve to, kiša je dodatno otežavala vožnju. Naime tu dionicu od oko 200 kilometara smo prolazili gotovo tri dana samo iz razloga što je bilo nemoguće voziti duže od 3:10 noću, jer se konstantno morate sklanjati s ceste budući da iza sebe napravite kolonu od preko 70 do 80 različitih vozila. Srećom, preživjeli smo – kaže Matija.
– Kroz Rusiju smo imali potpuno drugačiji tempo. Ondje smo se trudili voziti što kasnije s obzirom da je promet bio dosta rjeđi u noćnim satima – kaže Hrvoje.
– U Australiji nismo očekivali ovako nisku temperaturu. U prosjeku je oko sedam stupnjeva. Trudili smo se što više pratiti vremensku prognozu te iz nje iščitavati podatke i donositi odluke za sljedeći dan od kada do kada krećemo voziti. S obzirom da je područje kroz koje smo prolazili uglavnom nenaseljeno, za prenoćište smo pronalazili kampove koji su nam potrebni najviše radi punjenja baterija za bicikl. Uglavnom krećemo oko 7:00 sati i vozimo do 10:00 sati te napravimo jednu pauzu. Najteže je bilo oko 17 sati ili 18 sati kada na dionici više stvarno nije bilo svjetla i dosta je bilo teško voziti zbog životinja koje iskaču na cestu. Primjerice, na cijeloj jednoj dionici od 300 kilometara Australije na svakih 10 metara se nažalost nalazi nekakav pogaženi klokan ili nekakva velika ptica – govori nam Hrvoje.
Kroz sve kilometre i kilometre treba naravno i jesti, kako za ovaj neustrašivi slavonski dvojac izgleda skupljanje snage, što je sve na jelovniku i kada i kako su jeli, Matija kaže:
– Kroz Rusiju je hrana bila zaista jeftina. Primjerice za 35 kuna mogli smo dobiti pristojan obrok: juhu, komad mesa sa prilogom, salatu, palačinke, sok i kavu. Tijekom večernjih sati koristili smo kuhinju koja je bila svakodnevno dostupna u kamp kućici, a na području Australije nema toliko kafića i restorana uz cestu uz kojima bi se mogli hraniti tako da smo većinom koristili kuhinju u kamp kućici. Nju nam je omogućio sponzor u partnerstvu sa AdriaMobileom, a to je Apollo Motorhome Holidays, internacionalna kompanija sa kamp kućicama i kamperima. Ono što pričali i putem društvenim mreža u video isječcima snagu čuvamo i našom domaćom hranom koju smo ponijeli sobom. Slavonski kulen je zakon, to je prava energija – kroz smijeh kaže Matija. Ovi hrabri Slavonci prošli su niz vremenskih zona.
– Vremenske zone lomile su nas kroz Rusiju. Ako se ne varam mislim da ih ima 7. Taman kada bi se naviknuli na taj plus jedan sat i isplanirali sljedeći dan da ćemo voziti do 20 sati te ići spavati najkasnije u 23 sati morali smo još isprebacivati sav materijal, pošto snimam dokumentarni film, kako bi drugi dan imali čiste kartice i pune baterije za idući dan. Tijekom dana nam je to bilo gotovo nemoguće napraviti. Bilo je jako teško uskladiti vrijeme kroz Rusiju. Mislim da je puno lakše voziti u Australiji na 17, 18 i 20 stupnjeva ili čak na 10, ali ful obučen, nego kroz Rusiju gdje smo na početku čak imali i preko 38 stupnjeva dok je na asfaltu bilo i do 50 stupnjeva. Bilo sam i prehlađen, čak malo i temperature, no stajanja nije bilo – prisjeća se Hrvoje.
– Opći dojam bio bi da je ovo jedno ogromno, nepredviđeno iskustvo s kojim svakim danom sve više i više stariš, ali osjećaš nove neograničene izvore energije. Vidjeti ovolika ogromna prostranstva, mnoštvo životinja koje je inače nemoguće vidjeti osim ako nisu u kavezu u zoološkom vrtu, sve to te ispuni nekim trenucima koji su stvarno nezaboravni. Njih ću sa velikom željom ponijeti doma i prepričati. Nadam se da ću složiti jedan lijep dokumentarni film iz nekoliko dijelova i pokazati onom dijelu kontinenta što može jedan najobičniji mali čovjek sa ogromnom željom. Prije dvije godine gotovo nisam mogao ni zamisliti da će mi se ostvariti želja koju sam želio baš kao i svi koji snimaju i bave se istom domenom kao i ja, želja da putujem i snimam najljepše krajeve svijeta. Čovjek treba imati puno želja i vjere u sebe – priča Matija.
Dio ovoga što ovaj hrabri dvojac radi je također i postavljanje prvog svjetskog rekorda obilaska kruga oko svijeta sa električnim biciklom gdje je Hrvoje za sada prvi čovjek koji je električnim biciklom prošao sa istočnog na zapadni kraj Rusije. Također to isto napravili su i od obale do obale u Australiji, znači postavili rekord sa istočnog i zapadnog te zapadnog i istočnog dijela Australije.
– Ujedno, kad se ta četiri dijela spoje, znači Europa, Azija, Australija, Amerika i Kanada to će biti prvi postavljeni svjetski rekord u najbržem obilasku svijeta električnim biciklom – zaključuje Matija Pospihalj čovjek kojeg Hrvoje nije mogao bolje izabrati za pratnju jer riječ je o dečku koji ima nevjerojatan osjećaj za kadar i fotografiju, ono jednostavno kada si rođen za nešto. Hrvoje i Matija već su sada neopisiv i ogroman ponos svoje Slavonije i svoje Domovine Hrvatske te dokaz koliko imaju veliko slavonsko i hrvatsko srce. (www.icv.hr, vg)
[g-gallery gid=”548368″]
