Petar – Perica Lulić u Virovitice sa svojih 89 godina zasigurno spada među najstarije živuće glazbenike našeg kraja. Iako, kada smo pokucali na njegova vrata u Strossmayerovoj ulici u Virovitici dočekao nas je muškarac, naoko ne stariji od 75. No s obzirom na to da kao i drugi naši Virovitičani znamo Pericu, ugodno smo se iznenadili kako „nosi“ svoje godine. Vitalan je, bistar, a i dalje vrlo aktivan jer Perica je svojim rukama izgradio 8 što kuća što stanova u svom životu.

– To mi je oduvijek bio hobi. Iako sam po struci grafičar koji je bio zaposlen u nekadašnjoj tvrtki „Ognjen Prica“ u Virovitici, usto sam i univerzalni majstor, a gradnja kuća i stanova bila je jača od mene. Naravno da je to i prije bio „skup sport“, no s obzirom da sam sve sam radio od temelja pa do krova, bilo mi je jeftinije nego mnogim drugima. Sada nemam toliko snage da bih sam napravio kuću, ali uz nečiju pomoć još uvijek bi to uspio. Valjda sam genetski takav, malen, ali žilav. Takvog me svi znaju – kroz smijeh nam je rekao Perica koji u svom domaćinstvu živi sa suprugom Marijom i kćerkom Jadrankom. Perica je naravno umirovljenik, a postao je to 1993. godine, kada su mu bile 63 godine.

– Ne bih otišao u mirovinu, ali tvrtka se zatvorila i što mi je drugo preostalo – rekao je i dodao kako ga od rođenja život nije ni pazio ni mazio, nego je trebalo „pljunuti u šake“ i raditi.

– Nije bilo druge. Ako si htio preživjeti morao si raditi. Valjda sam tako i naučio majstorske vještine. Rođen sam u Špišić Bukovici, a 1963. godine preselili smo u Viroviticu gdje sam nastavio raditi i svirati – dodao je, a tu smo ga čekali, jer Perica Lulić zajedno sa svojim ansamblom spada u one sastave koji su ispisali povijest virovitičke komercijalne glazbe. Zamolili smo ga da krene od svojih početaka, odnosno glazbenog odrastanja.

– Odmalena me zanimala glazba, a svoj put započeo sam s bisernicom koju sam svirao, onako sam za sebe, ali i u KUD-u „Seljačka sloga“ iz Špišić Bukovice. Bisernicu sam nosio i na redovno odsluženje vojnog roka u tadašnjoj JNA. Tamo nisu puno znali o tom glazbalu, ali tada to nije bilo bitno, samo neka se svira. S obzirom na to da se u glazbi tada, kao uostalom i sada, dosta upotrebljava harmonika, odlučio sam je naučiti svirati i to mi je uspjelo – priča nam Perica i otkriva anegdotu. 

– Pozvali su me da sviram u Bušetinskom KUD-u gdje je bio glazbeni sastav. Ispočetka nisam htio jer još nisam bio savladao harmoniku i svirao sam isključivo napamet, po sluhu. “Uhvati C-dur” rekli su mi u sastavu. Nisam imao pojma gdje se bilo koji dur ili mol nalazi. Tada je violinista odsvirao, ja ga slijedio na harmonici i rekli su mi: “Eto vidiš, to je C-dur”. I tako sam započeo svoju avanturu s durovima i molovima i savladao taj instrument. Nakon Bušetine ponovo sam se vratio svirati u KUD Špišić Bukovica i tamo se zadržao izvjesno vrijeme, no s obzirom da su mi se glazbeni horizonti proširili, odlučio sam otići u neki “jači bend”. To se i dogodilo, jer otišao sam u glazbeni sastav poznatog Ivice Lazarusa iz Sedlarice. Bilo je to vrlo značajno razdoblje jer tada sam u stvari vidio kako sastav treba funkcionirati, a pošto sam se već tada preselio u Viroviticu, htio sam ovdje imati svoju bazu pa sam okupio i svoj prvi sastav pod nazivom „Ansambl Perice Lulića“ – došao je na priču o ovom legendarnom virovitičkom sastavu naš sugovornik Perica koji je odmah potom i spomenuo koji glazbenici su u tom sastavu s njim dijelili „kruh sa sedam kora“.

– U prvoj postavi bili su Josip Perković – Joki iz Svetog Đurđa, Franjo Šuvak iz Turanovca, Josip Đureš iz Bušetine i Mato Perić iz Turanovca. Tako smo trajali neko vrijeme dok nismo malo pomladili postavu koja je ujedno bila i najuspješnija. Iz stare postave ostali smo Mato Perić, Franjo Šuvak i ja, a došli su nam Tomo Lucić i Josip Krznarić – Pepi iz Virovitice. S velikom sam žalošću primio vijest da je prije nekoliko godina umro Josip Krznarić, a prije tog su nas napustili i Franjo Šuvak, Josip Perković i Josip Đureš – prisjetio se svojih kolega iz sastava Perica, te spomenuo samo neke od uspjeha svog poznatog sastava.

– Svirali smo po cijelom prostoru bivše Juge, ali i u svim susjednim zemljama. Jednako su nas dobro znali i u Virovitici, Zagrebu i Münchenu. Iza nas je nebrojeno puno svirki, a snimili smo i dvije gramofonske ploče s autorskim skladbama. Meni je uvijek bolje ležalo pisanje tekstova, a činio sam to „kao iz rukava“ – pohvalio se Perica i ispričao nam neke zgode upravo vezane uz nastajanje novih pjesama.

– Pošto smo često svirali svadbe, jedan od nas bio je zadužen da sazna što više o domaćinu. To je prenio meni, a ja za par minuta osmislio pjesmu koju smo odmah i odsvirali. To je tad bila velika atrakcija – rekao nam je, a nije mogao ni odoljeti reći kako su na počecima njegovog djelovanja u sastavu bili zanimljivi običaji po selima. Često smo se mi svirači u svatovima trebali uzverati na neko drvo pa svirati i pjevati odozgo, a poneki put su nas čak upregli u plug kojeg smo trebali vući po oranici. Naravno, sve za dobru lovu. Nije nam bilo poniženje jer uistinu je bilo simpatično i komično. Drugačije se živjelo, jednostavnije i ispunjenije – s osmijehom se prisjetio nekih od bezbrojnih anegdota iz svog glazbenog života koji je trajao otprilike pola stoljeća.

– Nisam bio star kada sam se povukao iz sviranja, ali krajem osamdesetih dosta se stvari promijenilo, a ja sam se tad posvetio svom poslu i drugom hobiju, građevinskim majstorijama. Tu su još bila i djeca, kasnije unučad i shvatio sam da je dosta lutanja i sviranja te da se treba posvetiti obitelji. Neovisno o tome i dan danas rado uzmem harmoniku pa sviram u kući, to će zauvijek ostati u meni. Muzika je slika duše, a meni i najbolji način komunikacije – rekao nam je legenda virovitičke glazbe Petar – Perica Lulić. 

(www.icv.hr, B. Sokele)