Nakon tragičnog ishoda nedavnog poroda kod kuće u Ivancu kraj Varaždina, ne stišavaju se reakcije javnosti kojima se propituje sigurnost kućnog poroda, ali s druge strane i ističe uskraćivanje prava rodilje o odabiru načina poroda.
Porod kod kuće u Hrvatskoj nije zakonom reguliran, odnosno nije zabranjen ali nije ni omogućen, pa kada nešto pođe po zlu prst krivnje upire se u rodilju koja se odlučila za takav porod i njenu obitelj.
No, na porod u vlastitom domu, odlučuje se sve više žena, osobito u pandemiji koronavirusom, premda Hrvatska nema zakonskog okvira koji bi takav porod učinio maksimalno sigurnim, posebice jer je hrvatskim primaljama onemogućen rad izvan rodilišta.
Zakon o primaljstvu im omogućava otvaranje privatne primaljske prakse, ali se istovremeno, prema drugim hrvatskim zakonima, pružanje skrbi na porodu izvan bolnice može smatrati kaznenim djelom. Hrvatski zakon, naime, propisuje da žene rađaju u bolnici, pa rodilje za porod u vlastitom domu moraju angažirati primalju iz susjednih europskih zemalja, a neke se odlučuju i na porod bez stručne pomoći što je krajnje rizično i može imati tragičan ishod.
JEDAN MODEL SKRBI NIJE RJEŠENJE
– Mislim da je očito vidljivo u pandemiji da inzistirati na samo jednom modelu skrbi, gdje sve žene idu u velike bolnice za porod, nije održiv i nije najbolje rješenje. Nema logike da žene s Brača ili Hvara, koji su bili bez korone, moraju otići u Split, koje je bilo žarište korone, na porod. Naravno, ako je nekoj trudnici potrebna specijalizirana skrb taj rizik potencijalne zaraze ima smisla jer je manji od rizika lošeg ishoda zbog zdravstvenog stanja trudnice, ali za većinu trudnica ta računica ide u drugom smjeru – kaže Daniela Drandić iz udruge Roda.
Prema njenom mišljenju razlozi zbog kojih ta praksa nije zaživjela kompleksni su, a vezani su uz politike koje ograničavaju ženino pravo odabira u sigurnim okolnostima, te imaju veze s pritiscima na privatizaciju određenih zdravstvenih usluga.
Dodaje kako Ministarstvo zdravstva i dalje tvrdi da je porod izvan rodilišta previše rizičan, no istovremeno prešutno dozvoljavaju situaciju gdje trudnice i rodilje s otoka i drugih udaljenih mjesta moraju proći i do 200 kilometara do najbližeg rodilišta.
– Jednostavno, stanje koje postoji nema logike i neophodno je da se situacija riješi. Kad je Hrvatska pristupala EU, morali smo prihvatiti i zakonodavstvo, a prema direktivi 2005/36/EC primaljstvo je jedno od nekoliko zaštićenih zanimanja, odnosno zanimanja koja imaju usuglašene standarde za obrazovanje na nivou Unije, Tako da trenutno, primalje koje se obrazuju u Hrvatskoj to čine prema programu koji je isti u cijeloj Uniji. Komora primalja mora po službenoj dužnosti izdati licencu svakoj primalji iz EU koja ima propisano obrazovanje i kompetencije. To je slična situacija kao kad hrvatski liječnici idu raditi izvan Hrvatske – kaže Drandić.
VELIKA BRITANIJA I NIZOZEMSKA PRIMJER DOBRE PRAKSE
Za primjere dobre prakse navodi Veliku Britaniju i Nizozemsku u kojima su upravo primalje te koje prate normalne trudnoće, porode i babinja, s tim da uključuju porodničare tek kad postoji potreba za njihova specijalizirana znanja.
– U Britaniji u manjim sredinama postoje primalje u zajednici (community midwives) koje pružaju skrb u trudnoći, ali i u porodu pri ambulantama i domovima zdravlja ili u domu rodilje, a takvo nešto je postojalo i u Hrvatskoj do polovice osamdesetih. U većim gradovima primalje isto prate trudnoće, porode i babinje, a u rodilištima često postoje “primaljski odjeli” gdje rade samo primalje, i po potrebi se žene prebace na “porodničarski odjel” koji je u pravilu u istoj zgradi – kaže Drandić.
U hrvatskoj praksi to je puno teže, žene se najčešće snalaze same i traže od drugih žena koje su rodile doma, informacije o primalji, te je tim putem angažiraju.
– Problematične su situacije gdje žene ne nađu primalju ali se ipak odluče za porod doma. Naime porod bez stručne podrške primalje je znatno rizičniji, i zato se Roda za iste ne zalaže, već se zalaže za to da svaka žena koja to želi može doći do primalje i stručne pomoći koju treba – napominje Daniela Drandić, voditeljica programa Reproduktivna prava u udruzi Roda.
(www.icv.hr, tj)
