Neki će reći da grad poput Virovitice promatran s 400 metara visine izgleda kao onaj pokrivač koji sami napravite od starih deka. Da je to spoj šarenih krpica, s tek pokojom većom površinom iste boje, ispresijecan komadićima zelene, boje pijeska, crvene i sive. Neki će pak reći da izgleda kao nešto što je izašlo iz dječje igre – kockice naoko posložene u cjelinu, negdje na hrpi, a negdje kao dugi trag ceste, s pokojim zalutalim drvetom u praznom prostoru. Sve to i mnogo više vide letači, piloti paraglajdera i motornih paraglajdera dok osvajaju nove visine iznad Korije, Virovitice i drugih mjesta upravljajući krilom koje im omogućuje slobodu poput ptice.

WELLNESS U VISINAMA

Što god vidjeli, jedno je sigurno: kad ste u tim visinama, sve je drugačije i nitko ne razmišlja o računima koje treba platiti ni o drugim svaštarijama koje inače potpuno okupiraju um i srce, kad je čovjek prizeman. Uvjerili smo se u to i sami prošle subote na tradicionalnom druženju članova Aerokluba Virovitica povodom proslave Dana grada. Bila je to prilika da se u visine, uz iskusne pilote, vinu i „obični“ građani, željni nezaboravnog pogleda.

– Letim jer se tako opustim od posla, od svega i zato se uvijek vraćam. Zanimljivo je, lijepo – govori nam pilot paraglajdera Kristijan Petrina iz Garešnice, član Aerokluba Virovitica. Letimo u tandemu na više od 300 metara. Zemlja ispod nas je spoj šarenih pločica dok iz ptičje perspektive gledamo panoramu Korije, Virovitice, Bilogoru… Iznad aerodroma u Koriji podigla nas je sajla i vitlo na automobilu. Sad smo poput ptica, pomislit će svaki putnik u tandem paraglajdu dok iskusni pilot, koji drži dva života u rukama, spretno registrira svaki udar vjetra, promjenu visine i kako se krilo ponaša pod njegovim vodstvom. Kad letite sportskim krilom, rekli su nam još na tlu, onda vam je sve u rukama onoga tko krilom upravlja. Sve o njemu ovisi. Rečenica je to koja nam se često vraća.

TIŠINA KOJA SE ČUJE

– Najbitnije je da se najsigurnije poleti i sleti, da je dobar smjer vjetra u kojem se krećemo. Krila se dosta mijenjaju, prije se sporije letjelo jer su krila bila zdepastija. Danas se leti više kao jedrilica, dosta se juri i treba više paziti. Mi idemo brzinom od 40 kilometara na sat – govori nam naš pilot, kojeg o promjeni visine krila upozorava mali alarm pišteći svaki put kad promijenimo svoj „zračni lift“.

– Pišti kad se penjemo. Kad smo gore, ja mogu utjecati na to koliko visoko idemo i kojim smjerom, a danas su fronte dosta niske pa niže i letimo. Neka vas ne brine to što osjetite udar vjetra, sve je pod kontrolom – detaljno objašnjava naš pilot dok se vjetar poigrava vezicama naših tenisica, a rubovi krila paraglajdera lagano podrhtavaju.

– Putnici uvijek drugačije reagiraju. Nekome je čudesno, nekoga je strah. Nekome je dosta dvije minute leta. Drugi bi i nakon pola sata u zraku bio još. Zaista se ima što za vidjeti, u svako doba godine. Ne čudi što su ljudi pod dojmom – govori Kristijan, pa iznenada utihne. – Slušajte – kaže. Vjetar je utihnuo. Tišina se – čuje. Mir. Pogled se ne može lako pretočiti u riječi. Nije čudno, pomislimo, zašto čovjek lako postane „ovisan“ o ovom sportu. Trenutak koji izbriše sve drugo nešto je što se danas itekako na cijeni.

SUSRETI NA OTVORENOM

Dok nastavljamo put, iznad oranica, šuma, dvorišta i pogona, naš pilot govori kako uz označenu točku za slijetanje na pisti uvijek potraži i dvije-tri alternativne lokacije koje će mu, ako zatreba, poslužiti kao pista. Naviku je stekao dugogodišnjim iskustvom, i kao samostalni letač i kao pilot tandem paraglajdera.

– Letim od 2003. godine, sve, prelete, „pikul“ (precizno slijetanje, na točku, op. a.). Neko vrijeme sam se u tome natjecao. Imate natjecanja koja traju po tri, četiri sata u zraku. Volim letjeti, no na susretima poput ovih draže mi je sjesti s ekipom koju dugo nisam vidio i podružiti se, nego mjeriti sekunde provedene u zraku. I u tome je posebna ljepota ovakvih susreta u prirodi, na otvorenom – poručuje Kristijan nakon spusta na pistu. Uvježbano odvezuje naše „sjedalo“ i priprema krilo kako bi novom putniku priuštio avanturu za pamćenje. Samo prošle subote ponovio je to desetak puta.

A svoje krilo Zlatko Ljubić iz Virja usmjerava uz pomoć motora. – Letim već 15 godina, a u paraglajdere sam se zaljubio na jednoj svadbi. Bili su mi poznati avioni, zmajevi, no dečki su na toj svadbi pričali da lete. I tako sam otišao na svoj prvi let tandemom, nakon kojeg više ništa nije bilo isto – sa smiješkom nam prepričava Zlatko, koji kaže kako je zatim prošao tečaj u jednom klubu na Kalniku i položio ispite.

– Polako sam kupovao opremu, a 2008. godine dobio dozvolu. Poslije, prešao sam na motore – govori nam Zlatko, koji kaže kako je ovo sport prepun ljepote i izazova.
Oprema ovisi o afinitetu vlasnika, objašnjava, kao i kod automobila, pa se nova kreće od 4.000 do 20.000 eura.

– Ovisi i kakav će motor pilot koristiti, ja koristim jeftinije, iz Poljske. To znači da je i slabije snage, malo veće potrošnje, većih vibracija i slabijih karakteristika. No za mene je super – zadovoljno kaže Zlatko hvaleći motor i govoreći da savršeno odrađuje svoju zadaću – stvara potisak i omogućava mu let u nebo uz kontrolu visine i brzine. Zlatko je letio kratke letove, ali pamti i dva i pol sata leta od Županje do Suhopolja. Uhvatio ga je, kaže, mrak pa je morao hitno sletjeti iza nadvožnjaka, „kod napuštene birtije“. Ima li još neobičnih sletova, pitamo.

MEHANIČAR MU SUPRUGA

– Joj, ima. Jednom me uhvatila oluja, to sam uspio riješiti, no drugi put mi je otkazao motor. Nije problem ako ste iznad oranica ili livade, problem je ako ste u blizini neke šume, dalekovoda, žica ili kuća. Kvar me uhvatio iznad jednog sela pa sam sletio starijoj gospođi u dvorište. Izađe ona van, a ja joj kažem: ‘Joj, gospođo, oprostite, morao sam hitno sletjeti baš kod vas, problem s motorom.’ ‘Ništa’, veli ona, ‘nego recite mi – za ovo morate biti malo ludi, je l’ da?’ A ja joj kažem: ‘Joj, gospođo, ne malo, nego jako.’ A ona se okrene i ode – simpatično kaže Zlatko, čiju ljubav prema letu podržava cijela obitelj iako samo on leti – sam. Da bude što sigurniji, ima najbolje pokriće: supruga Sanja mu je i mehaničar, i podrška, i kritičar.

– Kad je kretao, bilo je jako malo ljudi u tom sportu pa sam s njim krenula i ja, zajedno smo učili sastaviti sve, provjeriti – govori nam Sanja dok sastavlja „trajk“ – nosač, kotač, elisu, zaštitu. Na desnoj ruci ima podsjetnik kako je riječ o opasnoj aktivnosti, i na samom tlu, ako se pogriješi u sekundi.

– Bilo je to još prije, dok smo imali laminarni okvir, bez pojačanja. Bila je mrežica, a ja sam htjela uhvatiti motor, nisam se ni snašla, već mi je zahvatilo lijevu ruku. Suprug je problijedio, pitao me što se dogodilo, ja nisam ni osjetila elisu. No krvi je bilo posvuda, dio lijeve nadlaktice bio je u potpunosti otvoren, rasjekla me elisa. Odmah nakon tog kupio je novi okvir s pojačanjem – u šali da je „svako zlo za neko dobro“ kaže nam Sanja. Zlatka prati na svim susretima, ne kao letač, nego nezamjenjiva podrška s tla, i uživa u svakoj novoj priči koju će joj on donijeti iz nebeskih visina.

AEROKLUB VIROVITICA AKTIVAN VEĆ 65 GODINA
Okupljaju paraglajdere i paramotoriste i pozivaju nove pilote da im se pridruže

Hrvoje Štefanec predsjednik je Aerokluba Virovitica, koji na virovitičkom području postoji od 1954. godine, a u novijem sastavu od 1998. godine. Danas okuplja 15 članova iz svih gradova Hrvatske, zaljubljenike u paraglajding i motorni paraglajding. Članovi su aktivni u natjecanjima – CX ligi i preciznom slijetanju na piku, čime se najviše posvećuju tijekom godine. Imaju se čime pohvaliti – pilot Dinko Kopas osvojio je u preciznom slijetanju 2017. i 2018. godine drugo mjesto, dok je Dinko Rujer bio prvi. Prilike u kojima se mogu družiti i izmjenjivati iskustva među najdražim su im trenutcima u Klubu, kaže Hrvoje Štefanec, koji poziva sve zainteresirane da im se pridruže. Razloga je zaista napretek.

– Iz te perspektive, kad letiš, sve je bliže. Gradovi, sela, sve se bolje vidi, sve je povezanije. Jasno se vidi i novo uređenje grada, dvorac i centar, ribnjaci. To je baš dobar pogled, ono nešto posebno – ističe Hrvoje, „slobodni letač“ koji diljem Hrvatske, ovisno o lokacijama i letilištima natjecanja, uživa u različitim panoramama dok se ujedno bavi sportom. Njegov početak je stijena s koje će se paraglajderom upustiti u prazninu, ovisan o padinskim vjetrovima i termičkim stupovima. Hrvoje govori o pogledu na šume, livade, planine, pa i usamljeni otok u prostranstvu mora, promatran s visine od 1800 metara.

– Najduže mi je bilo natjecanje na Triblju, tada sam u zraku bio četiri i pol sata. U jednom trenu vidite samo more i mali dio kopna ili koji otok. Dva puta sam letio doslovno u oblaku. Bilo je to posebno iskustvo – ističe Hrvoje.

Letjeti nije bezazleno, potrebno je proći školovanje, položiti ispite, nabaviti kvalitetnu opremu. I uz najveće iskustvo nezgode se događaju. Završi se na drvetu, na livadi, pa i u stadu ovaca. Ne kaže se bezveze da svaki paraglajder ima svoju bukvu. No sve je to cijena koju su piloti spremni platiti. Za brojne Virovitičane šarena krila bila su nekoliko dana prava atrakcija na nebu, a mnogi znatiželjnici i sami su poželjeli letjeti u tandemu. Za one koji ovaj put nisu iskoristili priliku, H. Štefanec ima poruku da im se uvijek mogu javiti u Aeroklub, gdje će im rado izaći ususret. (www.icv.hr, mlo, Foto: Aeroklub Virovitica)

[g-gallery gid=”546186″]