Gradski muzej Virovitica zauzima značajno mjesto u kulturnom, društvenom i turističkom segmentu života. U posljednje vrijeme „djeluje“ u privremenom prostoru. Završetkom obnove Gradski muzej u Virovitici zasigurno će biti jedan od najljepših muzeja u Hrvatskoj. Smatra to i ravnateljica Mihaela Kulej, s kojom razgovaramo o projektima, planovima i radu Muzeja za ovu godinu te aktualnoj obnovi dvorca i parka.

1. Dvorac Pejačević i park oko njega čine jednu cjelinu. Na koji način su povezani?
– Praksa 18. stoljeća pa nadalje je da svaka velikaška kuća, odnosno dvorac ili palača ima uz sebe vezan perivoj, odnosno sređen park i to po tipu engleskog ili francuskog perivoja. Ista situacija se dogodila i ovdje, kada su Pejačevići odlučili na temeljima srednjovjekovne utvrde sagraditi dvorac i oko njega urediti perivoj. Dakle, radi se o kulturno-povijesnoj cjelini koja je usklađena, što znači da i dvorac i perivoj čine bitne sastavnice te cjeline. Nijedna od te dvije komponente ne smije prerasti svoje okvire da bi zadovoljilo stilsku, povijesnu i kulturnu formu, odnosno normu. Kod nas je situacija takva da je perivoj bio engleskog tipa, više organski orijentiran perivoj i postupno je stasao. Pejačevići ga nisu do kraja uobličili, nego su ga do kraja definirali Schaumburg – Lippe koji su od njih kupili dvorac.

Perivoj je predstavljao, uz tu velikašku kuću, odnosno dvorac, njihovo osobno dvorište, a što se i vidi po starim dokumentima gdje je perivoj bio ograđen i nije bilo slobodnog pristupa. Situacija slična kao kad imate vlastitu kuću i njoj pridodanu okućnicu. Perivoj postaje park 30-ih godina 20. stoljeća kada mijenja funkciju. Tadašnja Općina Virovitica otkupljuje dvorac i njemu pripadajući perivoj od obitelji Drašković, koji nakon toga postaje javno dobro i kao takav dostupan građanima te samim time mijenja i funkciju iz perivoja u gradski park. Međutim, njegovo kulturno-povijesno značenje i dalje je u cjelini s dvorcem. Dvorac i perivoj su kulturno-povijesno, stilsko dobro, a namjenski on postaje dostupan svim građanima i kao što mu i naziv govori, postaje Gradski park.

2. Dvorac Pejačević je poznat i po arheološkim iskapanjima u sklopu samog dvorca, ali i parka koji ga okružuje. Jesu li iskapanja završena?

– Gradski muzej Virovitica je dugi niz godina radio upravo na iskapanjima ostataka srednjovjekovne utvrde koja se nalazi odmah ispod dvorca Pejačević. Ne samo da se nalazi ispod, već je i dio zida utvrde, dio dvorca, odnosno sjeverne fasade prizemlja dvorca. Budući da je projekt obnove završio, a taj dio je perivoj dvorca Pejačević, iskapanja su morala biti završena pa je tu pomogao Gradski muzej Koprivnica i definirao tri arheološka nalazišta u parku. Radi se o zapadnom ulazu u dvorac koji je nekada bio glavni ulaz u srednjovjekovnu utvrdu, sjeveroistočnoj kuli, a u južnom dijelu platoa je definirana jedna manja kula i dio južnog i istočnog bedema. Ta su nalazišta potvrdila sve dosadašnje spekulacije o izgledu utvrde.

3. Kako je raditi u „izmještenom“ prostoru?

– Mi smo navikle na dvorac, bez obzira na sve njegove nedostatke s kojim smo se stoički i hrabro nosile, posebno u zimskim uvjetima. Moram priznati da nam je sada poprilično neobično jer radimo u kancelarijskim uvjetima i pokušavamo i dalje zadržati onaj vidljivi dio našeg posla, a to je kontakt s našim posjetiteljima, kroz izložbe, edukacije i slično.

4. Pred vama je veliki posao, povratak u dvorac. U kojoj su fazi pripreme?

– Pred nama je priprema svega onoga što će biti u obnovljenom dvorcu. Određujemo gdje će biti koji predmet, na koji će način biti predstavljen posjetiteljima, odnosno bavimo se muzeološkom koncepcijom.

5. Hoće li drvo biti krovna ideja budućeg muzejskog postava?

– Cijeli dvorac postat će muzej, ali ne sa stalnim postavom, nego sa svim modernim i privlačnim sadržajima koje današnji moderni muzeji imaju. Tako će u istočnom podrumu biti postav koji se tiče povijesti dvorca i grada. Na katu će biti postav drveta, a zatim portreti grofova Pejačević. Ti portreti, koji će činiti stalni postav, bili su u dvorcu dok je obitelj Pejačević u njemu živjela. Kasnije su završili u Osijeku u Muzeju likovne umjetnosti i sada ih na neki način vraćamo u njihovu matičnu kuću, zbog čega sam jako sretna. Na katu će biti dio posvećen duhovnosti, odnosno duhovnom životu, tu su i dvije polivalentne dvorane, prostori povremenih izložbi, poseban edukacijski prostor, kafić u prizemlju dvorca, turistički info pult i još puno zanimljivih detalja i multimedije. Time ćemo, nadam se, privući veliki broj posjetitelja, vratiti naše stare posjetitelje i zajedno uživati u onome na čemu svi uistinu puno radimo. (www.icv.hr, bg; foto: arhiva)