“Jednostavno je. Nisam želio da ta djeca imaju život poput mog. Moji mama i japa stalno su se svađali i pili. Nas je bilo šestero. Tri brata i sestre. Bježali smo gdje god smo znali od njihovog bijesa. Imao sam osam godina kad su nas odvezli u Zagreb i ostavili na semaforu da prosimo. Oni su bili u dućanu, na toplom. Pili su. Mi smo djeca morali prositi.
S jedanaest godina pod svoje me uzela susjeda koja je živjela prekoputa. “Baba” Slavica. Naučila me svemu što mama nije. Da se s cipelama i hlačama ne ide u krevet. Da moram oprati ruke prije jela i zube prije škole. Počešljati se. Oprati odjeću. Jesti kuhano. Mi smo jeli salamu i kruh.
Vraćao bih se kući, povremeno. Zamolio bih mamu da mi opere odjeću. Da imam u čemu ići u školu. Ona bi mi rekla: plati, pa ću ti oprati. Vratio bih se “babi”.
Kad je mama umrla, japa je nastavio piti. Po nas je došlo socijalno. Moji su otišli kod udomitelja, a mene je čuvala “baba”.
Ona me podigla na noge. Naučila svemu što danas znam.
Pa kad je došlo do toga da moji nećaci završe u udomiteljskim obiteljima, da se povijest moje obitelji ponavlja, srce mi se steglo. Želio sam prekinuti taj niz. Mislio sam: umrijet ću ako mi ih uzmu. Supruga T. i ja tada smo još bili zajedno, odlučili smo; ostaju svi! Mi ćemo ih podići. Ionako su od prvog dana bili kod nas. Praktički su živjeli s nama.”
Ove su riječi samo dio uvoda u priču Josipa B. (identitet izmijenjen i poznat redakciji), nad kojom nitko ne može ostati ravnodušan. Ovaj hrabar, odvažan i po mnogočemu drugačiji čovjek dolazi iz jednog malog mjesta na području Slavonije.
I OTAC I MAJKA
Trenutno je među rijetkim udomiteljima skrbnicima u Hrvatskoj koji sam podiže petero djece. Najmlađe ima četiri, najstarije 10 godina. Od supruge se razveo.
Trima djevojčicama i dvojici dječaka, već pune dvije godine Josip je tako i otac i majka. On ih odvozi u školu, vrtić, kuha, čisti, prevozi na izvannastavne aktivnosti. Bdije nad njima dok su bolesni i raduje se svakom novom uspjehu koji postignu.
Donosimo vam njegovu priču koja razbija sve predrasude i vraća nadu u dobro u ljudima. Napominjemo kako su, radi zaštite identiteta odraslih i djece, sva imena ili inicijali izmijenjeni.
Josip i supruga živjeli su na imanju na kojem se nalaze dva objekta. Ispred je kuća njegovog brata P. i šogorice M., a u kući iza živio je Josip sa suprugom.
– Kako bi se bratova djeca rodila, tako su nekako dolazila kod nas. S prvom curicom, F., brat i šogorica su se još i snašli. U početku. No kad se K. rodio, njega su odmah počeli izbjegavati. Već im se u život upleo alkohol, počeli su se svađati. Nije bilo dobro.
“DOPUZAO BI PO PIJESKU PREKO DVORIŠTA DO NAŠIH VRATA”
– Znali su ga ostaviti s japom cijelu noć. Oni bi otišli. Mali bi jako, jako plakao. Japa nije brinuo. Došao bih i uzeo ga. Čim bi mi se smjestio u ruke, smirio bi se. Kad je počeo puzati, takav je, malecki, na koljenima, kroz pijesak i travu, dopuzao do naših vrata. Digao bi ručice, da ga uzmemo. Mama i tata su se svađali, on se bojao. Znao je da je kod mene siguran– sjeća se Josip.
Ilustracija: CanvaNakon njega, rodila se E., a Josip i supruga i nju su uzeli “pod svoje”. Potom se rodio A., a onda I.. Bilo ih je sada petero.
Na imanje je sve češće dolazila policija. Brat je, kaže Josip, učinio neke krive korake, novac trošio na krive stvari, a ne na obitelj. Bilo je sve više nasilja i teških riječi. Obitelji je trebala pomoć.
Kupanje, hranjenje, odjeća, vožnja kod liječnika, briga o higijeni – sve to polako su, prirodno, preuzeli Josip i supruga, gledajući kako se obitelj brata i šogorice raspada. Nećaci i nećakinje sve češće su “živjeli” kod njih.
SANJALI I VLASTITO DIJETE
Tako su Josip i supruga pet puta prošli pelene, prvi zubić i korak, prve riječi i slikovnice. Sezonska odjeća, sandalice za ljeto, a buce za snijeg, automobili, dinosauri, “legači” i lutke – sve su to nabavljali za svoje nećake i nećakinje, sanjajući da će jednog dana isto kupovati i vlastitom djetetu. No, godine su prolazile, a sreća im se nije smiješila.
– Mučili smo se dugih sedam godina. Prošli smo niz klinika i bolnica. Zagreb, Bjelovar. Dvaput je supruga ostala trudna. Oba puta bebu smo izgubili.
Kad smo službeno postali udomitelji skrbnici, vidio sam kako se počela mijenjati. Iz dana u dan. Strpljenja je imala sve manje. Potpuno se promijenila, i prema meni i prema djeci. Nije bilo dobro.
Uskoro je samo rekla: ja to ne mogu, ja to ne želim! Tražila je da biram između nje i djece. Odabrao sam djecu. Ona je otišla. Kasnije, htjela se vratiti, ali djeca i ja nismo, bojali smo se da se sve ne ponovi – sjeća se vremena Josip, kada se preko noći morao snaći i sam pobrinuti za punu kuću.
Nije, priča nam, naišao na potporu obitelji ni okoline. Osjećao se, kaže, potpuno sam. U glasu mu se nazire tuga. Zahvaljuje svima koji su mu i na najmanji način pomogli u tom periodu.
No bio je siguran da će učiniti sve da djecu podigne na noge i osigura im zaštitu i ljubav koje su bili gladni. Područni ured Hrvatskog Zavoda za socijalnu skrb (bivši Centar za socijalnu skrb. op.a.) mu je pomogao savjetima, ali živjeti se trebalo 24 sata na dan, uz sve obveze koje tih 24 sata donose. Zato se brzo pokrenuo. Već slijedeći dan zvao je jednu ženu koju je odlučio platiti da im kuha, pritom to i sam naučiti pripremati obroke.
UČIO DINSTATI MESO I RADITI FRIZURE
– Kad smo ostali sami, ja nisam znao kuhati. Stajao sam kraj “šporeta” i gledao što žena radi. Tako sam učio. Prvo sam naučio dinstati meso, s lukom, uljem, začinima. Pa ispeći povrće i meso u pećnici. Danas sve kuham, više-manje. Jedino kolače ne pečem. Palačinke da. Ali one i nisu “pravi” kolač, smiju mi se djeca – i sam se smiješeći priča Josip.
Svi koji ga poznaju hvale kako mu je dom uredan tako “da bi se svaka sjajna domaćica mogla posramiti”, a da su dječica uvijek obučena po posljednjoj modi. Djevojčice su, naravno, s frizurom.
– Naučio sam i to. Ali radim neke jednostavne. Nisam za pletenice i riblju kost. Nisam dovoljno strpljiv, pa kad mi pramen ode ukrivo, odustanem- imitirajući pokret pletenja priča Josip, očiju punih smijeha- dodaje.
Kaže kako je od prvog dana nastojao uvesti red u kuću i odgoj, kako bi svima bilo lakše. Danas su on i djeca uhodani tim koji hvale svi koji su s njima imali priliku proboraviti par sati u društvu. Vrijedna, poslušna, a opet – sretna i ispunjena djeca. To je Josipova zasluga u domu punom ljubavi.
Ilustracija: Canva– Od prvog dana naučio sam djecu ono što su mene naučili; treba biti uredan. Stvari se slažu na mjesto. Kao obitelj, svi radimo sve – pomažu mi staviti tanjure za stol, kasnije raspremamo, peremo odjeću, čistimo kuću. Čak i ova najmlađa, naša maza od četiri godine. Slažu svoje krevete i igračke. Ne nosi se ista odjeća u školi i doma, tenisice idu na svoje mjesto. Nije uvijek “po špagi”, ali svima nam paše da nam kuća bude uredna– nabraja Josip koji kaže kako je ta disciplina pomogla da se u natrpanom rasporedu tijekom dana sve stigne.
A dan izgleda ovako: ustajanje, spremanje, odvozi djecu u vrtić i školu. Dolazi doma, kuha ručak. Potom kupi školarce. Svaki dan dok je škola kući im dolazi žena koja djeci daje instrukcije, pomaže napisati zadaću.
ilustracija: CanvaJA ŠKOLU NEMAM, ONI JE MORAJU IMATI
– Počeo sam raditi prije petnaeste godine života. Ja vam nisam završio ni osnovnu školu. Htio sam, sve me je zanimalo! Ali, me nije imao tko uputiti, držati na putu. Podučiti. Danas mi je teško razumjeti zadaću za prvi, a kamoli za četvrti razred. Ne znam im pokazati hrvatski, matematiku, prirodu.
Zato plaćam ženu, strpljiva je i podučava svo troje školaraca. Nisu odlikaši, ali meni je njihova trojka kao drugima petica – ponosno ističe Josip koji kaže kako će od jeseni imati i četvrtog školarca u kući.
Škola je prioritet, smatra. Najveća mu je želja da završe osnovnu i srednju školu, da mogu biti samostalni.
– Ja školu nemam, ali oni će je imati. Koliko god da koštalo, i vremena i novca. Imat će svoj kruh, biti svoji ljudi – poručuje ovaj vrijedan muškarac.
Potom je ručak. Josip tada odlazi po dva vrtićarca. Kasnije razvozi: engleski jezik, glazbeni, sportske aktivnosti. Svi vole večer jer su tada na okupu, druže se i prepričavaju dan.
Ilustracija: CanvaNAJVAŽNIJI POSAO NA SVIJETU
Josip tako danas umjesto u sezoni radi posao za koji vjerojatno nikad nije ni sanjao da će raditi puno radno vrijeme: isključivo skrbi za obitelj. Država i općina omogućavaju mu naknadu na koju po zakonu ima pravo, te dio popusta, poput onog za nižu cijenu vrtića koju pohađa dvoje djece. S drugim udomiteljima razmjenjuje iskustva, kad je prilika.
Ostalo – snalazi se sam. I to jako dobro, reći će ne samo u Zavodu za socijalni rad, već i drugi udomitelji, u vrtiću i školi, odnosno svi koji su bar na tren zavirili u njegov život.
Kaže kako bi želio da njegovo iskustvo ohrabri i druge udomitelje da svoju kuću, stan, vrijeme, zaštitu, nježnost i sve što mogu poklone djeci kojoj će to spasiti život i vratiti nadu u odrasle. “Velike”.
-Najmlađa, Š., rekla mi je da sam ja nju rodio. Ja ih zaista sve volim, toliko da ne mogu disati kad pomislim da bi mi ih netko mogao uzeti ili da im se nešto dogodi. Biti njima sve – to je nešto najljepše na svijetu.
Mi smo se, od prvog dana, “zalijepili” jedni za druge. Mislim da su svjesni kako samo jedni druge i imamo. Brat se za mjesec dana vraća iz zatvora. Znaju to oni. Mama s djecom ne komunicira. Nema poklona za rođendan ni čestitke za Božić. Tako je i s bakama i djedovima, iako živimo u istom mjestu. Znaju djeca za sve njih, ali nema kontakta. Nema ničega. Mi smo danas svijet za sebe. Dovoljan. Oni su moj dom i ja njihov– zaključuje Josip, pokazujući zajednički crtež koji su napravili za potrebe ovog članka, umjesto fotografije.
Jedan veliki lik i petero male dječice koje se s njim drže za ruke. Poruka je jasna. Crtež govori sve. I ono “između redaka”. A zna se da je to ponekad i važnije od svega rečenog.
JEDAN OD NAJMLAĐIH UDOMITELJA I NADAHNUĆE DRUGIMA
Josipova priča danas je nadahnuće drugim udomiteljima. Jedan je od najpozitivnijih primjera suradnje s nadležnim Područnim uredom Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Trenutno je jedan od najmlađih udomitelja na tom području, doznajemo.
-Jedan od naših mlađih udomitelja je i Josip, koji samostalno brine o petero svojih nećaka i nećakinja. Svojim primjerom je inspiracija svima jer razbija stereotipe o muškarcima, obrazovanju, mladim ljudima i samostalnoj brizi i skrbi za djecu. On je topla, otvorena, skromna osoba koja prenosi vrijednosti poštovanja, uvažavanja i ravnopravnosti svojoj djeci te ih istovremeno uči o disciplini i poštivanju pravila. Prema svakom djetetu se odnosi u skladu s njihovim karakterom i dobi te često i sam zna reći koliko su sva njegova djeca različita, a opet skladno zajedno funkcioniraju kao prava obitelj.
Od strane ovog Područnog ureda želimo primjerom ovog udomitelja ohrabriti ljude da postanu udomitelji, da uljepšaju život nekom djetetu, ali i sebi. Pozivamo sve da nam se otvorenog srca i dobrih namjera jave kako bismo omogućili nekom djetetu u potrebi iskustvo toplog obiteljskog okruženja – istaknuli su.
Ilustracija: FreepikNaglašavaju da broj djece kojima je potrebno udomljavanje varira, ali da je uvijek brojka veća od trenutnih smještajnih kapaciteta, što je slučaj u cijeloj Hrvatskoj.
Trenutni broj udomitelja za djecu na njihovom područnom uredu je 16, od kojih je 8 srodničkih, 7 tradicionalnih i jedan standardni udomitelj za djecu. Oko 40 djece smješteno je u udomiteljske obitelji. Svi udomitelji su u ovom trenu popunjeni i to prekobrojno.
Podsjećaju kako za živote djece bez adekvatne roditeljske skrbi udomiteljstvo ne predstavlja samo navedene zakonske odredbe ili postupke u spisima Zavoda, već mnogo više.
– Predstavlja stabilnost, razumijevanje, ljubav, nadu, bolji život i sigurnost u stabilnom obiteljskom okružju koji svako dijete zaslužuje, a nije mu pruženo.
Iako se za obavljanje poslova udomiteljstva dobivaju propisane novčane naknade, naši udomitelji često znaju reći kako dobivaju puno više od novčanih sredstava. Dobivaju priliku pomoći djeci, a iako je često i teško i izazovno, sami udomitelji budu obogaćeni za nova iskustva, a ponajviše puno dječje ljubavi i zahvalnosti-ističu u Zavodu, gdje se raduju svakom novom udomitelju.
(www.icv.hr, mlo, ilustracije: Canva)
