Ramesh, Bishu, Dipen i Sanju iz mjesta Simalchour sa jedva stotinu stanovnika u Nepalu zamijenili su prije dvije, odnosno četiri godine svoje selo Dugim Selom Lukačkim.
Ovo pitomo selo sa oko 700 stanovnika, odnosno 200-injak kućanstava u općini Lukač dočekalo ih je, kažu otvorenih ruku, a ljudi su im od prvog dana, iako se nisu lako sporazumijevali, pokazali dobrodošlicu i prihvatili ih bez zadrške u svoju zajednicu.
Razlog dolaska bio je poslovne prirode – rad na OPG-u Suhanek.
Uz pomoć kolega koji su stigli ranije i na OPG-u već imali neko iskustvo, svladali su osnove te prionuli poslu u plastenicima, voćnjacima i na polju. Uključeni su u sve proizvodne procese; od sjetve sjemena u pitice, preko trganja zaperaka, vezanja povrća, branja, pa sve do sortiranja i plasmana na tržište.
Ujedno, dio njih održava zelene površine na igralištu iza mjesnog doma, a dio ponosno nosi dres lokalnog nogometnog kluba, Sloga, za koji daje srce na terenu s domaćim dečkima.
Žive u kući koju im je osigurao poslodavac, a na posao dolaze biciklom.
O POLJOPRIVREDI UČILI ISPOČETKA
Od naša četiri sugovornika, prvi u Hrvatsku došao je Ramesh Godar (31). Iako mu je u početku nedostajao dom i vlastiti narod, s vremenom se navikao funkcionirati u Hrvatskoj. Nepalska klima, ali i ljudi, imaju određene sličnosti, kaže. Posljednje četiri godine bavi se poljoprivredom, a rad s voćem i povrćem naučio ga je različitim tehnikama snalaženja na visokim temperaturama. On je ujedno bio „mentor“ kolegama iz Nepala koji su nakon njega stigli u selo.
– Tijekom ljeta, kada se temperature kreću iznad visokih 35 Celzijevih stupnjeva, pomalo je teško raditi unutar plastenika, stoga pratimo kretanje termostata i ukoliko je izdržljivo, odradimo posao. U ostalim slučajevima, radimo vani i dobro se zaštitimo – objašnjava.
Kada je riječ o hrvatskoj kuhinji, Ramesh otkriva kako nije naročito vješt u isprobavanju različitih jelovnika. Međutim, kada je u društvu ostalih mještana Dugog Sela Lukačkog, kuhaju se različita jela „na žlicu“. Iako ne zna sve njihove nazive, voli ih probati.
Jedu sve osim govedine, objašnjava nam, sukladno vjerskim razlozima – u Nepalu je krava sveta životinja. Naime, zbog namjernog ubijanja krave u Nepalu može se dobiti zatvorska kazna i od dvadeset godina. Iz poštovanja prema svojoj vjeri i kulturi, naši sugovornici zato u Hrvatskoj govedinu izbjegavaju te provjeravaju sastav mesa kada ga jedu izvan svoje kuhinje.
Pogotovo ćevape i pizzu, koji su im trenutno najdraža jela koje su ovdje isprobali. Ono što Ramesha najviše podsjeća na rodni kraj jest upravo – kruh. Okus je to koji ga vraća u domovinu, gdje ga čekaju žena i devetomjesečna kćer.
– Obitelj sam posljednji put vidio početkom godine, prije povratka u Hrvatsku. Kćer je tada imala svega dva mjeseca. Ponekad razmišljam dovesti ih ovdje, ali dijete je premalo za tako veliku promjenu i ženi bi teško pala prilagodba na hrvatski jezik. One su ondje sretne i to mi je dovoljno za normalno funkcioniranje ovdje, daleko od njih – ističe Ramesh.
BICIKLOM NA POSAO I PO SELIMA
U slobodno vrijeme ovi marljivi ljudi vole ostati aktivni – vozeći se biciklom po dugim slavonskim cestama, sve dok svoje nepalske vozačke dozvole ne pretvore u važeće hrvatske. Vozačka dozvola im je priznata, ali je treba verificirati, a traje koliko im traje i radna dozvola, doznajemo.
Svim Nepalcima Ramesh je udijelio i koristan savjet pri zapošljavanju u inozemstvu, osvrnuvši se na hrvatske poslodavce.
– Prije svega, potrebno je dobro se informirati o agencijama u Nepalu koje znaju biti problematične i ne treba im bezuvjetno vjerovati. Nisu svi imali dobro iskustvo po dolasku u Hrvatsku, ljudi se dosta pomuče kako bi pronašli normalan posao. Ovdje možete voditi lijep život, uz istovremenu edukaciju o državi, hrvatskom jeziku i tvrtki u kojoj radite. Kada je riječ o mom poslodavcu, nemam dovoljno lijepih riječi za opisati ga. Ivan (Suhanek, op.a.) mi je poput oca – kao šef je izvrstan, a kao osoba je još bolji – zaključuje Ramesh koji planira još nekoliko godina ostati u Hrvatskoj.
Bishu Baniya (25) nije strastveni nogometaš, ali svoju dokolicu rado provodi na nogometnom terenu – održavajući travnjak. Opisujući nam svojih devet mjeseci provedenih u Dugom Selu Lukačkom i tri mjeseca koje provodi doma, dok radovi u poljoprivredi miruju, Bishu kaže:
– Ovdje sam dvije godine i radim u poljoprivredi, zajedno s ostalim kolegama. U slobodno vrijeme volim slušati glazbu i plesati na različite nepalske melodije. Od hrvatske kuhinje probao sam ćevape i pizzu, a znam i ponešto hrvatskih riječi – objašnjava nam Bishu, izričući „Bok, kako si?“ te frazu „vamo-tamo“ na (gotovo) tečnom hrvatskom jeziku.
U dvije godine, kući je, kaže, otišao samo jednom.
– Ondje me čeka žena Randana. Tijekom tri mjeseca koja provedemo u Nepalu, odlazimo jedni drugima u posjete, družimo se i provodimo vrijeme s obitelji – uglavnom smo „vamo-tamo“ – smiješeći se kaže, dodajući kako sljedećih pet godina planira nastaviti ovako raditi, a potom vratiti se kući i ondje ostati.
PADNE MRAK, LJUDI NEMA
Bez dugoročnih planova je Dipen Bhandari (24), koji je ljubav prema računalima i programiranju, kojem se posvetio tijekom školovanja, zamijenio krastavcem, rajčicom i cvjetačom na slavonskim poljima.
-Dvije godine sam ovdje i zadovoljan sam. Motiv dolasku mi je bila dobra plaća. U Nepalu nema puno prilike za ovakvu zaradu, ondje možemo dobiti oko 300 eura, a ovdje ipak puno više. Poveo sam se primjerom starijeg brata, koji je prvi otišao u Hrvatsku, pa kad sam i ja roditeljima najavio da želim ovdje raditi i zaraditi za život, rekli su mi samo; ok, tvoja odluka, čini što želiš – ističe Dipen koji kaže kako nije požalio.
Najčudnija stvar s kojom se susreo, kaže, je to što na ulici, kako mrak padne, više nema ljudi. Za lokalne stanovnike kaže kako su otvoreni i srdačni, a od dvojice Ivana – Suhaneka, koji mu je i „gazda“ na OPG-u te Šempera, menadžera u Agenciji, dobio je svu moguću podršku. Od papirologije koju je trebalo riješiti za dolazak u Hrvatsku, preko smještaja i hrane.
-U početku je bilo teško zbog jezika, snaći se. Pomagali su nam prijatelji iz Nepala koji su ranije došli pa su nas uputili kako se radi u plasteniku, gredici, s kojom kulturom. Kod nas se povrće drugačije uzgaja, morali smo sve učiti ispočetka – sjeća se Dipen. Za nove sumještane kaže kako uvijek imaju lijepu riječ, a ako se i ne razumiju uvijek (oni govore engleskim i nepalskim, domaći uglavnom hrvatskim, op.a.), pomaže govor ruku, nogu, izrazi lica.
-Snađemo se – sa smiješkom dodaje Dipen, koji osvaja i nogometne terene sa NK Slogom, kojom je član. Voli treninge, a za kolege u timu kaže kako su jako dragi te da su od prvog dana pokazali timski duh.
HRVATSKI TEŽI OD TRENINGA
-Doma sam igrao u lokalnom klubu, rekreativno, a ovdje mi je drago kad god padne novi gol i osvojimo bodove – dodaje.
Najmlađi sugovornik, Sanju Dhamel (23), nova je nada nogometnog kluba Sloga i kolege u njemu vide perspektivnu budućnost na zelenom terenu. Igra „veznjaka“, a karakterizira ga, sukladno ulozi, dobra organizacija, razigravanje, dodavanje i centaršutevi.
– U klubu sam lijevo krilo, a svi kolege su jako dobri igrači. Od prvog dana osjećam se kao dio obitelji, a ovdje sam već dvije godine.
Puno smo utakmica pobijedili, neke smo i izgubili, ali ako treniramo jače i bolje, mislim da možemo postići jako puno – smatra Sanju, koji je uz nogomet i na polju timski duh pokazao i u kuhinji, gdje rado priprema neka tradicionalna, kao i moderna jela svojim kolegama i prijateljima s kojima živi.
-Uglavnom je to riža, povrće, meso – skromno kaže Sanju, čije vještine kuhanja hvale kolege, otkrivajući nam kako ga kod kuće čekaju supruga i trogodišnji sin, koji mu jako nedostaju i s kojima se svaki dan čuje i vidi putem platformi na društvenim mrežama.
-Supruga bi rado htjela biti sa mnom, živjeti ovdje, ali odlučili smo pričekati, još koju godinu. Ovdje sada sve imamo pokriveno, hranu, smještaj, a kada bismo došli živjeti svi, bilo bi puno teže. Zato mi je plan biti ovdje par godina, zaraditi novac, a onda vidjeti gdje ćemo. Hrvatska je prekrasna zemlja, ljudi su otvoreni i ne bih imao ništa protiv ostati ovdje sa obitelji. No to je tek plan, vidjet ćemo – kaže Sanju, koji ističe kako je stekao veliko iskustvo rada u poljoprivredi.
-Nije teško, navikli smo se, sada znamo s voćem, povrćem, svime. Jedino je hrvatski težak, njega planiram učiti u hodu, polako – dodaje.
SPAŠAVAJU DOMAĆU PROIZVODNJU
Za radnike iz Nepala Ivan Suhanek, vlasnik istoimenog OPG-a i osnivač i direktor agencije TH Consulting, za zapošljavanje stranih radnika, čuva samo lijepe riječi. Uz logističku podršku agencije, danas ima šest zaposlenih ljudi iz Nepala na svom gospodarstvu, uz 11 domaćih. U posljednje četiri godine, posredovao je kod zaposlenja između dvije i tri tisuće stranih radnika u Hrvatskoj, u svim sektorima, od građevinarstva, turizma, ugostiteljstva, poljoprivrede…
Suhanek procjenjuje kako Hrvatska prolazi one procese na tržištu koje su zapadne zemlje ranije prošle; raste potreba za stranom radnom snagom u onim područjima i za one poslove koji domaći ljudi više ne žele raditi. Poljoprivreda je samo jedno.
-Mladih ljudi koji žele raditi u poljoprivredi nema, osobito one poslove koji se još uvijek obavljaju isključivo ručno. Radnici iz Nepala, uz radnike iz drugih zemalja, zapravo spašavaju domaću proizvodnju.
Mladi ljudi neće na polje na +35 Celzijevih stupnjeva, u plastenike i vezati rajčicu, radije će birati neke druge prilike. To je posao koji se mora odraditi, inače voće i povrće propada, možemo ga baciti. Zaposlenici iz Nepala su poslušni, odgovorni i vrijedni, slušaju upute i zahvaljujući njima, možemo biti sigurni da će posao biti odrađen onako kako treba. Da njih nema, nitko to ne bi radio. Ne postoji stroj za sve radove u poljoprivredi, nikad ga ni neće biti – kaže Ivan Suhanek.
Dodaje kako budućim radnicima nastoje približiti sektor u kojem će raditi te da u pripremnom razdoblju do dolaska u Hrvatsku već svladaju osnovne pojmove koje će koristiti na poslu. Za naše sugovornike to su pojmovi poput „gajba, kanta, škare, rajčica“ i slično, što su mogli odmah primijeniti.
Ocjenjuje kako su se Ramesh, Bishu, Dipen i Sanju vrlo brzo i uspješno snašli te su svojom skromnom prisutnošću vrlo brzo stekli naklonost cijele sredine.
„MAMA MANDA“ BRINE SE KAO O SVOJIMA
Ona koja ih posebno voli je njihova prva susjeda u selu, baka Manda Dibranović (63), koju od milja zovu „mama“. Ona je uskočila već prvog dana kako su dolazili, pomagala kod sporazumijevanja, hrane, nekih osnovnih pitanja. Iako ne zna engleski, a oni nisu znali hrvatski, jezična barijera popustila je uslijed ljubavi i brige jednog čovjeka za drugim.
-Pomogao nam je Google, oni bi unijeli neku riječ, preveli bismo i idemo dalje.
Pokazala sam im i neke poslove u voćnjaku, berbi, kod zaštite biljaka, sve što je trebalo. Brzo oni sve shvate. Meni su oni jako dragi, ljubazni su i zahvalni na svemu – priča naša sugovornica, dodajući kako s kolegama rado pije i kavu, odnosno, capuccino.
Naši sugovornici zaključuju kako im je radišna „mama“ Manda približila onaj obiteljski duh podrške i zajedništva koji su ostavili u dalekom Nepalu te da se s njom, uz druge koji su ih srdačno dočekali, osjećaju ovdje prihvaćenima. A to je, kažu, nekad jednako važno kao i dobra plaća i siguran posao.
PROMO
