Udruga tjelesnih invalida Virovitičko-podravske županije u veljači ove godine započela je s novom faze projekta “I oni su dio nas 3.” Ovaj projekt, poznat kao “Zaželi – prevencija institucionalizacije”, obuhvaća zapošljavanje 20 osoba tijekom 36 mjeseci, koje će pružati podršku 120 korisnika starijih od 65 godina i osoba s invaliditetom četvrtog stupnja i starijih od 18 godina.
– Novina je to da je od ove godine u tim uključen i jedan muškarac koji je zadužen za poslove poput orezivanja voćaka, održavanja vrta i košnje trave, uz istovremeno obavljanje kućanskih poslova. Glavni cilj je osigurati da starije osobe ne moraju napuštati svoj dom radi institucionalizacije, već da im se pruži potrebna pomoć u njihovom prirodnom okruženju. Također, ovaj projekt ima pozitivan utjecaj na zaposlenike, posebno u kontekstu teškoća u pronalasku posla, osobito za one koji se približavaju mirovini– rekla nam je predsjednica udruge Mirjana Žagar koja nas je i upoznala s muškom stranom ovog uigranog tima, 58-ogodišnjim Nebojšom Kovačevićem iz Virovitice kojeg svi od milja zovu Čiko.
S obzirom da Čiko ima pune ruke posla zatekli smo ga na radnom mjestu kod jedne od pet obitelji iz Virovitice kojima pomaže, obitelji Zvonimira Blaževića iz Bečke ulice. Zvonimir i njegova supruga Slobodanka dozvolili su nam da im “ukrademo” Čiku na pola sata ne bi li nešto saznali o njemu i poslu kojim se bavi, a on kao da je “pročitao” naše namjere odmah nam je rekao:
– Ovaj posao, osim što mi je izvor zarade, predstavlja mi zadovoljstvo, opuštanje, ali i čast da pomažem ljudima koji su cijeli svoj radni vijek vrijedno radili svoj posao, a potom otišli u zasluženu mirovinu. To čeka i nas mlađe i na neki način svima bi nam to trebala biti dužnost- rekao nam je na početku našeg susreta Čiko koji je potom ugasio motornu kosilicu kojom je pokosio dvorište i napravio kratku pauzu do idućeg posla, jer, kao što je i sam rekao, “posla ima uvijek za one koji žele raditi”:
– Cijeli život nešto radim i promijenio sam nekoliko radnih mjesta, a prije ovog posla radio sam u javnim radovima u Virovitici. Ovaj projekt Udruge tjelesnih invalida VPŽ bila mi je šansa da radim posao koji uistinu volim jer je neposredno vezan za pomoć starijim ljudima koji nemaju nikoga da se brine o njima. Dobro ih razumijem, jer moji su roditelji umrli i živim sam u Antunovcu. No razlika je u tome što se ja unatoč svojim bolestima mogu brinuti i sam o sebi, ali i o drugima- ponosno je rekao Nebojša koji na žalost ima šećernu bolest, apneju i povišen krvni tlak, ali sve to pobjeđuje svojim načinom života:
– Važno je slušati liječnike, ali i raditi, a ne sjediti i prizivati bolest. Poslovi koje radim ne iziskuju idealno zdravlje, a nitko me ni ne tjera da radim “po normi”. Radim polako, a radno vrijeme mi je osam sati dnevno i s obzirom da sam dobro organiziran sve stignem napraviti. Osim košenja trave, rezanja živice i rada s trimerom radim i druge kućanske poslove, razne popravke i prepravke starih kućanskih predmeta i pomagala, dostavu namirnica… Vodim zapravo kompletnu brigu o kući i dvorištu, ali najviše o ukućanima kojima volim biti “desna ruka” za sve što im treba- rekao nam je ovaj mali čovjek velikog srca kojeg podjednako vole sve obitelji kojima pomaže, a on im nikom ne ostaje dužan pa ih često puta nazove i van smjene, pita da li im je što potrebno, a potom ako treba sjeda na svoj bicikl i poteže od Antunovca do grada.
– Nije mi problem, nemam više svoje roditelje, a ove obitelji prihvatile su me kao da sam njihov. To je neprocjenjiva vrijednost i bavit ću se ovim poslom koliko mi god to zdravlje bude dopuštalo- rekao nam je Nebojša Kovačević Čiko koji u svakom slučaju može biti primjer svima onima koji ne znaju “kud bi sa sobom”, ali i svima onima koji imaju svoje stare roditelje kojima treba pomagati.
Iz kuće nas je nakon razgovora ispratio vlasnik Zvonimir Blažević koji nam je na odlasku došapnuo…”oduševljeni smo Nebojšom, izuzetan je čovjek i radnik, kao da je naš najmiliji.”
(www.icv.hr, bs)
