Dvadeset i petogodišnji Saša Pejanović iz Voćina jedan je od onih koji su odlučili ući u evidentan rizik bavljenja poljoprivredom, točnije voćarstvom. Odlučio je “zasukati rukave” i prije šest godina započeo s kupovinom i krčenjem zapuštenih parcela na koje je potom posadio trajne nasade. U svojem naumu ima veliku podršku svoje obitelji, supruge, dvoje djece i majke.
Posjetili smo ga na njegovom imanju u brdovitom dijelu Voćina kojeg zovu Šabinac gdje Saša uzgaja lješnjake i orahe.
– Ovo su tek počeci moje voćarske priče na OPG-u Sale koja će, nadam se dugo i sretno trajati, no potrebno je bar četiri do pet godina da to krene, a pri tom prvenstveno mislim na lješnjake kojih imam posađeno na oko 3,5 hektara i mlade orahe kojih imam posađeno na oko 2 hektara, a ostaje mi iskrčiti još oko 4,5 hektara na kojima ću proširiti proizvodnju voća. Osim toga imam jedan stari voćnjak na kojemu je posađeno razno voće, uglavnom za osobne potrebe, te i nešto kukuruza – rekao je Saša ili Sale kako ga u Voćinu uglavnom zovu, a mi nismo mogli odoljeti da ne saznamo njegovu priču, jer bavljenje poljoprivredom nije evidentan rizik samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj Europi.
– U Voćin sam s majkom i ocem doselio iz BiH, a srednju industrijsko-obrtničku školu završio sam u Slatini. Odmah potom zaposlio sam se kao automehaničar na održavanju strojeva i vozila u jednoj voćinskoj tvrtki. Pošto sam poduzetne naravi, namjera mi je bila otvoriti sam svoju automehaničarsku radionicu, no na cesti je sve više novih vozila koja za svoje održavanje trebaju vrlo dobro opremljene servise za što je potrebno izdvojiti veliki novac, tako da sam odustao od tog, ali ne i od svog zanata, jer me moji suseljani često zovu da im popravim stroj ili vozilo. Osim toga posjedujem i nekoliko svojih strojeva kojima obrađujem zemlju našim mještanima, dakle zarađujem za život dok mi voćnjak ne stasa u toj mjeri da od tog mogu živjeti – rekao nam je Saša, otkrivši i to da je prije odluke za bavljenje voćarstvom imao ponudu za rad u Norveškoj kao automehaničar.
– Na žalost tu sam ponudu morao odbiti jer se majka, koja se rastala od oca, razboljela se i netko je trebao brinuti o njoj, a tko će, ako ne ja. Niti bi si dopustio da to radi netko umjesto mene. Majka je ozdravila, a ja sam tad vrlo lako prebolio Norvešku. Možda je i bolje da sam ostao, ali koliko bolje, to ćemo tek vidjeti, no sretan sam što sam se odlučio baviti voćarstvom jer obožavam provoditi vrijeme na svojim obroncima pod voćnjakom – priča nam Saša.
To je zaista istina jer se s Šabinca može vrlo lijepo uživati pogledom na impozantni Papuk, te na njegove obronke bogate šumom i oranicama. Kako vele ljudi: „netko bi platio da bude ovdje“.
– Ponosan sam što je svih deset hektara sadašnjeg i budućeg voćnjaka isključivo moja zemlja. Prije toga sam imao oko dva jutra zemlje u nasljedstvu, a sve ovo kupio sam od mještana koji su odselili iz Voćina ili onih koji su suviše stari ili nezainteresirani za bavljenje poljoprivredom. Naravno, ovo su tek moji počeci, a očekivanja… o tome sada ne bih mogao govoriti, no ako bude sve teklo po planu, kroz nekoliko godina bih ja i moja obitelj mogli lijepo živjeti od voćarstva. Dok čekam da voće naraste nabavio sam i sve potrebne strojeve za voćarstvo koje sad koristim za pomoć drugima. Znanje o automehanici mi izuzetno pomaže jer, osim što mogu ponešto zaraditi popravcima, nije mi potreban majstor jer i svoje strojeve isključivo sam popravljam, što je vrlo velika ušteda. Naravno da je tu i ljubav za tu profesiju, pa stoga valjda ni ne znam volim li više voćarstvo ili automehaniku, no vjerujem da ću to vrlo brzo otkriti. Samo nek se nastavi dobro kako je i krenulo – rekao nam je ovaj vrijedan i odgovoran mladi čovjek koji je odmah potom pohrlio svojoj obitelji, jer supruga radi, a valja pomoći majci oko čuvanja mališana, koji će kako se Sale nada, jednog dana nastaviti baviti voćarstvom, jer valjda se ovo mjesto radnje ne zove bez razloga – Voćin.
(www.icv.hr, bs)
