Jedna od najvećih istina je da treba sve poduzeti da ne dođe do rata. Na žalost u ovim okolnostima u kojima se sada nalazimo, to postaje samo obična fraza, jer rat je tu, na ulicama Ukrajine, u domovima Ukrajinaca koji se bore za svoju slobodu i nezavisnost. A rat kao rat, ginu vojnici, ali i civili, ranjenih po ulicama Kijeva, Lavova i drugih gradova, a milijuni izbjeglica nastoje pronaći mirno utočište po državama Europe, pa tako i Hrvatske koja je ne tako davno proživjela ratna stradanja. Rane još nisu ni zacijelile, a novi rat je počeo, kažu, sličan kao i kod nas, jer puno stvari su nam zajedničke s Ukrajincima. Ni Domovinski rat nisu svi u Hrvatskoj jednako doživjeli, a osim onih koji su dali život za domovinu Hrvatsku, ostali su i oni koji su izgubili svoje najdraže, djecu, supruge, rodbinu i prijatelje. Zanimalo nas je što upravo ti ljudi misle o ratu u Ukrajini i o ratu općenito pa smo posjetili Anđu Oljačić, ženu koja je u Domovinskom ratu izgubila svog sina Darka koji je poginuo 1995. na ratištu u Bosanskoj Dubici.
– Što reći o ratu uopće? Rat je nešto najgore što može zadesiti neki narod, neku državu ili općenito čovječanstvo – retorički je započela sa svojim dojmovima majka koja je u ratu izgubila sina i dugogodišnja predsjednica nekadašnje Udruge roditelja poginulih branitelja Virovitica Anđa Oljačić iz Suhopolja.
– Već duže vrijeme bilo je nagovijesti da će se u Ukrajini nešto loše desiti, ali svi smo se nadali da neće doći do onog najgoreg. Nisam ni mogla pomisliti da bi tri desetljeća nakon nas, netko mogao prolaziti istu kalvariju kakvu smo mi prolazili i koja još nije, a vjerojatno ni neće izići iz misli i srca mnogih od nas. Tim više što se još za mnoge naše nestale ljude u Domovinskom ratu ne zna gdje su i da li su živi, a ako nisu, gdje su skončali – kaže A. Oljačić.
– Na trenutke pokušavam zaboraviti na to i uspijem u tome, a onda opet rat. Kad sam čula i vidjela vijesti na TV-u, prvo nisam mogla vjerovati da se to događa. U tom trenutku sav naš rat mi je prošao kroz glavu, počele su se redati ratne drame i trenutci koji se ne mogu prepisati na papir, a ni izreći onako kako zaslužuju. Možda se to moglo izreći nekim domaćim ratnim filmom, no na žalost, osim hvale vrijednih dokumentarnih uradaka, nije snimljen ni jedan igrani film iz kojeg bi se mogla saznati istina o Domovinskom ratu i stradanju u Hrvatskoj. Ovo zlo u Ukrajini sve nas je vjerojatno vratilo u dane kada je krvarila Hrvatska, a posebno nas koji smo u ratu izgubili svoje najdraže. Leševi na ukrajinskim cestama, razrušeni gradovi, poginula i ranjena vojska i civili, a sve to uz očajnički vapaj roditelja i žena čiji sinovi i supruzi ginu i djece koja se pitaju gdje su im očevi. S druge strane vlakovi i autobusi puni izbjeglica. Sve to na žalost događalo se i kod nas. Nadali smo se da nikad više neće doći do rata nigdje jer kao što sam i na početku rekla, rat je nešto najgore, nešto do čega nikako ne smije doći, ali to je izgleda bila samo naša želja, a stvarnost je zahvaljujući monstruoznim pojedincima, sasvim drugačija – rekla nam je s emocijama, majka poginulog hrvatskog branitelja Darka Oljačića, Anđa Oljačić iz Suhopolja.
(www.icv.hr, bs)
