Nema čovjeka koji nije barem jednom vidio bljesak na noćnom nebu koji je izgledao kao da je pala zvijezda s neba. Naravno da zvijezda ne može pasti s neba jer su zvijezde nevjerojatno daleko, puno su veće od Zemlje i prije bi Zemlja mogla pasti na zvijezdu nego obratno. Nama najbliža zvijezda je Sunce, 109 puta je veća od Zemlje i nema veze sa spomenutom pojavom na noćnom nebu. Tajanstveni bljesak na nebu koji ste vidjeli, bio je meteor.

Što su meteori?

U međuplanetarnom prostoru kao što je naš Sunčev sustav, nalazi se mnoštvo objekata koji kruže oko Sunca. Sunce ih drži svojom gravitacijskom silom u svojoj blizini i oni se kreću različitim stazama (orbitama) oko njega. Najpoznatiji od tih objekata su planeti. No, osim planeta, Sunčev sustav prepun je i drugih objekata, poput asteroida, patuljastih planeta, kometa, plina i prašine. Svi se oni po različitim putanjama gibaju oko Sunca. Nekada, prije 4,5 i više milijardi godina, vladala je neopisiva gužva. Naš planet je tada bio u fazi nastanka i na njega su padali mnogi od tih objekata, sudarajući se međusobno, mrvili su se, tumbali se, raspadali i spajali se.

Do danas se ta gužva raščistila i stabilizirala. Ostaci te gužve vidljivi su nam u obliku planeta i njihovih prirodnih satelita, asteroida i kometa. Ukratko, oformio se pravi planetarni sustav oko Sunca. No, daleko smo od toga da je sve “čisto”. Nije. Još uvijek je sve prašnjavo “na gradilištu” u kojemu je nastao naš Sunčev sustav. Mnoštvo prašine lebdi uokolo i svaki dan ulijeće u Zemljinu atmosferu. Nitko točno ne zna koliko te svemirske prašine padne svakoga dana no pretpostavlja se da je riječ o više stotina tona. Kada se to dogodi po noći, vidimo taj izdajnički bljesak i u našem narodu, tu su pojavu ljudi nazvali zvijezda padalica, jer nisu znali o čemu se točno radi. Prikladno tome, postoji legenda koja kaže da kada ugledate zvijezdu padalicu, slobodno poželite želju i ona će vam se ostvariti. Mi danas točno znamo što je zvijezda padalica, astronomi ju nazivaju meteor.

Kako nastaju meteori?

U pojedinim periodima u godini, intenzitet pojave meteora je povećan. Jednostavno ih ima više nego obično. Takav slučaj je i s meteorima Perzeidima. Spomenuti Perzeidi su valjda najpoznatiji meteorski roj. Kako je nastao? Oko Sunca se kreće jedan od kometa koji je odgovoran za nastanak meteorskog roja Perzeida. Njega su, neovisno jedan od drugoga, godine 1862. otkrili dva astronoma. Lewis Swift 16. srpnja i Horace Parnell Tuttle, 19. srpnja 1862. godine. Po njima je taj komet dobio ime Swift – Tuttle. Taj se komet oko Sunca kreće po stazi koja ga svakih 133 godina dovede blizu Sunca. Njegova je jezgra u promjeru 26 kilometara, što znači da je to poprilično veliki objekt. Kada se komet približi Suncu, počinje njegovo pojačano zagrijavanje i topljenje površine, jer su kometi sastavljeni uglavnom od zamrznute vode, prašine i plinova. Posljedica spomenutog zagrijavanja je da se s kometa otapaju i odvajaju dijelovi materije, prašine i plinova, a koje mi tada vidimo kao kometski rep. Taj materijal komet ostavlja iza sebe u prostoru, poput dugačkog oblaka prašine, kao kada automobil juri po makadamskom prašnjavom putu. Taj se materijal rasprostire milijunima kilometara iza kometa.

Jednom godišnje, Zemlja na svojem putu oko Sunca, presijeca tu prašnjavu stazu kometa Swift – Tuttle i tada se događa “svjetlosna čarolija” na noćnome nebu. Niotkuda, nebom počnu letjeti meteori, svako malo zabljesne svjetlucavi trag zvijezda padalica. No, kako one nastaju? U spomenutom oblaku prašine iza kometa Swift – Tuttle, nalaze se čestice sitne poput zrnca pijeska, ali i veće, poput šljunka ili još veće. Te se čestice nazivaju meteoroidi. Sve one imaju respektabilnu kinetičku energiju. Kada takvo zrnce uleti u Zemljinu atmosferu, na visinama od oko 70 kilometara i brzinama od šezdesetak kilometara u sekundi, dolazi do trenja s molekulama zraka i tada se dogodi pojava koju nazivamo ionizacija zraka.

Sitna čestica kinetičku energiju pretvara u toplinsku, gurajući zrak ispred sebe, koji se u nekoliko sekundi zagrije do nekoliko tisuća stupnjeva (čak i do deset tisuća stupnjeva) i pri tome rekombinacijom, u kojoj ionizirani atom prihvaća izgubljeni elektron, a također i prelaskom pobuđenih atoma u niže energetsko stanje, nastaje svjetlost, koju mi tada vidimo i nazivamo ju meteor. Ako je meteoroid malen, izgara u potpunosti, a ako je veći, pada na Zemlju i ono što pronađemo nazivamo meteorit. Da bi ste dobili sliku o tome koliko je to kinetičke energije koju sadrži ta malena meteoroidska čestica veličine riže ili graha, možemo ju usporediti s energijom koja bi se oslobodila primjerice, kada bi lokomotiva udarila u stijenu brzinom od 100 kilometara na sat!

© Hrvatska meteorska mreža

Kako izgledaju?

Meteori mogu biti različitih boja. Koje boje će biti sjaj meteora, ovisi o vrsti kemijskih elemenata od kojih je sastavljen. Tako će crvenkasti sjaj imati meteori koji imaju puno dušika i kisika, plavičasti sjaj ako imaju dosta magnezija, ljubičasti sjaj ako sadrže puno kalcija, narančasti sjaj ako imaju natrija, žuti ako imaju željeza, i slično. Tako po spektru meteora možemo saznati od čega se isti sastoje. Neki, poput Perzeida imaju i završni bljesak prije nego se ugase. Ako su veći, tada ih nazivamo bolidima ili vatrenim kuglama. Oni mogu dospjeti do površine Zemlje i postati meteoriti. Prilikom leta kroz atmosferu, ponekada se mogu čuti i zvukovi, ali i vidjeti tragovi u obliku dima ili pare koji ostaju još neko vrijeme vidljivi nakon što se meteor ugasi.

©AccuWeather

Zašto naziv Perzeidi?

Imena rojeva ili meteorskih potoka označavaju iz kojeg zviježđa oni prividno dolaze. Točka iz koje se ti meteori pojavljuju naziva se radijant. Perzeidi svoj radijant imaju u zviježđu Perzeja. Kada na fotografijama ili zvjezdanim kartama promatramo putanje Perzeida, tada vidimo da se svi pojavljuju iz jedne točke koja se nalazi u Perzeju. Po tome su Perzeidi i dobili svoje ime. Ista situacija je i s Aquaridima, Orionidima, Lyridima…

Kako i kada ih možemo promatrati?

Kako smo već rekli, svake godine Zemlja presijeca stazu kometa Swift – Tuttle i tada se na nebu vide meteori Perzeidi. To se događa u noći 12. na 13. kolovoza. No, Perzeidi će se moći vidjeti i nekoliko dana prije i nakon tog datuma njihovog maksimuma. Očekuje se da će te noći biti 60 do 80 meteora u jednom satu. No, ako Zemlja naleti na gušći oblak prašine, može ih biti i puno više, tada kažemo da se dogodio meteorski pljusak. To ne možemo znati u naprijed pa nam preostaje samo da ih promatramo i nadamo se da će ih biti što više.

Za promatranje meteora vam ne treba ikakva oprema. Ovogodišnji Perzeidi bit će baš u vrijeme kada Mjesec neće biti na nebu pa nam neće ometati pogled na tamno nebo. Pripremite si ležaljku, postavite je na mjesto odakle jasno vidite nebo, gdje vam ne smetaju svjetla kojekakvih lampi. Što tamnije to bolje. Udobno se zavalite u nju, podignite pogled prema gore i uživajte. Nakon 10-15 minuta kada vam se oči akomodiraju na mrak, ugledat ćete na tisuće zvijezda. Promatrajte ih i vidjet ćete kako meteori jure među njima. Svako malo, zabljesnut će u tišini zvijezda padalica. Probajte ih brojati. Promatrajte koje su boje i kakvog su sjaja. Budete li imali sreće, počastit će vas prizor bljeska vrlo sjajnog meteora bolida. Još je zabavnije ako ste u društvu, tada možete komentirati i dijeliti oduševljenje s drugima. Noći su ovih dana tople i ne biste trebali imati problema s vremenom. Naravno, ako ne bude oblačno. No kako smo već rekli, Perzeide možete promatrati i nekoliko noći prije i nakon spomenutog datuma njihovog maksimuma. Uvijek se ima što za pogledati. I nikako nemojte zaboraviti poželjeti kakvu lijepu želju kada ih ugledate. Ostvari li vam se, znači da je legenda bila točna. Nemate što izgubiti, zar ne. (www.icv.hr, D. Reponj)