„Prije 14 godina proveo sam tri mjeseca u Peruu, u mjestu Aldea, gdje sam trebao predavati engleski jezik polaznicima škole u Dječjem selu „Beato Junipero Serra“. Ja, koji sam rođen u Hrvatskoj i koji sam studirao u Chicagu, za sebe sam mislio kako je zadaća svećenika, misionara pomoći „jadnim“ Indijancima, kako bi im donio blagodati moderne „hight-tech“ civilizacije i pritom ih naučiti kršćanske vrijednosti.

Tri mjeseca suživota s napuštenom ili zanemarenom djecom, selom okruženim bandama narkokartela i prirodom koja ima svoje zakonitosti naučili su me da je zapravo meni, „gringu“, trebala poduka. I to iz – života.

Od srca sam zahvalan svima koji su mi omogućili otići u Peru, fra Željku Železnjaku, provincijalu koji mi je dozvolio odlazak, apostolskom vikaru fra Gerard Žardinu, koji me primio u vikarijat San Ramon, kao i danas pokojnom župniku Mazamarija, „komandosu“ fra Joaquin Ferrer Benieli, koji me je kao brata primio i vodio u župi. Svi s kojima sam u to vrijeme živio svakodnevnicu drugačiju od svega što sam ranije imao prilike doživjeti ostavili su svoj trag u mom životu“.

MOLITVENIK, KRIMIĆ I KOMEDIJA U JEDNOM

Ovako opisuje svoje iskustvo fra Petar Horvat, brat franjevac, koji je prošle godine na službu u Župu sv. Roka u Virovitici stigao iz Australije, a u kojoj je bio nakon Chicaga i Perua. Rođen je u Koprivnici, a odrastao u Čakovcu i dosad je prošao pola svijeta. Samozatajan, a opet otvoren za razgovor, fra Petar s nama je podijelio iskustvo svoje „pastoralne“ prakse u Peruu, u okviru fakulteta Catholic Theological Union u Chicagu.

U Peruu se, za koji kaže kako mu je ukrao srce zauvijek, zaredio za đakona.
Iskustvo boravka u Peruu, koje je trajalo samo tri mjeseca, a koje ga je zauvijek obilježilo opisao je u knjizi „I divljina će te pripitomiti“, koju je prije desetak dana predstavio u Virovitici, u povodu Antunova.

Putopis donosi i brojne ilustracije peruanske svakodnevnice, ustupljene fotografije

Donosi putopisne zapise koji su prvotno objavljivani u nastavcima na internetskoj stranici franjevačkih juniora, kao i u časopisu za beskućnike Ulične svjetiljke. Na gotovo 200 stranica uvrštene su i fotografije Anda, prašume, nasmijane djece, skromnih uvjeta u kojima žive i rade stanovnici Mazamarija i Atalaye, područja koje pripada velikom vikarijatu San Ramon. U knjizi, prvotno izdanoj prošle godine, a sada je na tržištu u svom drugom izdanju, nalaze se i komentari čitatelja s društvenih mreža koji su zanimljivo iskustvo fra Petra pratili online i bodrili ga i savjetovali u ponekad „neobranom grožđu“, odnosno, „neobranoj manioki“ u kojoj bi se našao.

Knjiga se ne pušta iz ruku, svjedoče svi koji su je pročitali, jer u njoj fra Petar piše kako i priča – otvoreno, detaljno, zanimljivo. Ona je kombinacija komedije, tragedije, trilera, horora, mistike, a ponajprije duhovnosti. Života, dakle, i vjere koja se dokazuje ne velikim riječima, nego suživotom s ljudima u njihovoj zajednici.

Fra Petar kaže da je peruansko iskustvo poput džungle, a koja je u biti kontrolirani kaos. Za nju kaže slijedeće: sve što mislimo o sebi, nekim svojim komforima, potrebama i konvencijama, prestaje onog trena kad se izađe iz aviona koji sleti u Limi. 

UČITELJ ENGLESKOG, LIKOVNOG, VOZAČ
Glavne prometnice više nisu ceste nego to postaju rijeke, a koje pak odlučuju od sudbini: postojanju naselja. Jer, jedno selo koje je danas na karti i koje župnik, liječnici i učitelji moraju obići, za dva mjeseca više ne postoji. Rijeka ga je poplavila pa su ga stanovnici preselili.

Potom; mrak pada nešto iza 16 sati. To je informacija koja spašava glavu, udove i život. Stranci, pa ni domaći, nemaju što raditi vani kad mrak padne. Ako se zateknu na plantažama, u šetnji, pomoći u župi izvan svog dvorišta, a mrak je pao, bolje im je da imaju pratnju, makar to bila i „djeca do koljena“, koja će ga pratiti, jamčiti da nije riječ o nepoželjnoj osobi u društvu i da uživa povjerenje „domaćih ljudi“. Ujedno, selima „patroliraju“ horde pasa noću zbog kojih je najsigurnije ostati u poznatoj okolini, iza zaključanih vrata.

-Ja sam u biti nadobudno krenuo u to iskustvo. Želio sam djeci predavati engleski jezik, a nisam znao ni riječi španjolskog, koji koriste uz svoj autohtoni jezik (ashaninka). Čim sam došao, zapala me zadaća da djeci predajem i umjetnost, odnosno likovni. Vrlo brzo našao sam se u situaciji u kojoj su presudili sposobnost komunikacije rukama i nogama i improvizacija ama baš u svemu. Učili smo pjesmice poput Old Mcdonald, koju su kasnije pjevušili svi u selu, čak i u gluho doba noći – sa smiješkom se sjeća fra Petar, odnosno „fra Pedro“ koji je španjolski (na)učio na način na koji se najbolje i usvoji – u hodu.  

Snalaženje je bilo modus operandi. U vjerničkom smislu, reklo bi se – otvorenost Providnosti i Duhu Svetom, da će se pobrinuti za potrebno. Jer često po par dana nije bilo vode za tuširanje, prastari Ford išao bi samo kad bi se zalijevao vodom, a njemački Unimog, kojim se išlo po rižu na plantaže ili na izlete na slap, pa, s njim se trebalo sprijateljiti, sjeća se naš sugovornik. Fra Petar je bio „Katica za sve“, vozač, duhovnik, učitelj, pomagač…

Djeca u Dječje selo dolaze iz različitih dijelova džungle – prijevoz do kuće uz pomoć improvizirane viseće skele preko rijeke

Od svih razlika najviše govori o onoj koja mu se na prvu usjekla u pamćenje: ostatak svijeta i samo Dječje selo. Prašina, izmet, zapuštenost mjesta i inače lošiji uvjeti u kojima stanovnici žive potpuna su suprotnost uređenom kampusu Dječjeg sela, u kojem se nalazi vrtić, škola i internat s 200 učenika. Ondje je i pekara, ambulanta, a plantaže riže i manioke te farma pilića i zamoraca služe tome kako bi cijeli kompleks bio samoodrživ.

SELO KAO UTOČIŠTE
Inače, za hrvatske prilike, valjda reći i to, pogotovo u svjetlu kritike da „škola predugo traje“: svaki dan nastava je ondje od 7 do 17.30 sati, s jednom pauzom od 30 minuta i drugom za ručak. Jedan školski sat traje 120 minuta, a poslijepodneva su, zbog vrućine, posebno naporna, pa su djeca radosna kad mogu nakratko uzeti pauzu i protegnuti se, prošetati.

-Kompleks je svijet unutar svijeta, a svatko tko u njemu živi ili radi, daje svoj doprinos da tako i ostane. Djeca se ustaju u pet ujutro, kako bi pomela, pljevila travu, brinula o okolišu, učionicama. Sama si spremaju doručak, a počiste nakon. Tijekom nastave su pažljiva, zainteresirana.

Za mnoge mališane Dječje selo je jedini dom, a svećenici, misionari, časne sestre i učitelji jedina obitelj , ustupljene fotografije

Neki od njih žive u kampusu, jer su siročad kojima su bande pobile roditelje pa su im svećenici, misionari, časne sestre i učitelji te drugo osoblje jedina obitelj. Druga su učenici koji dolaze na nastavu, a vraćaju se nakon nje svojim kućama. Svatko od njih ima svoju, ponekad jako tešku priču. Puno je djece zanemareno od svojih roditelja, osobito očeva koji su se odali alkoholu i žive stilom života tamošnje kulture.

Naime, jedan muškarac ima više žena iz različitih mjesta, samim tim i djece, za koju se uglavnom ne brine. Neka djeca su i zlostavljana, iskorištavana. Sve to čovjek ne primijeti na prvu, kada ga dočekaju sa sjajem u očima, osmijehom na licu, onom otvorenošću koja je svojstvena baš za djecu.

Kod djece koja su gruba, zatvorena, koja su uvijek bila protiv nečega, pokazalo se da čuvaju najteže rane i da njihova ogorčenost i ljutnja nisu ništa drugo nego nemogućnost da se nose sa zaista teškim životnim uvjetima u koje bi se vraćali kad nastava završi – sa tugom kaže „fra Pedro“. 

Shvatio je, kaže, da za ono kratko vrijeme koje je s njima ne može drastično promijeniti njihove živote, ali im može postati prijatelj i usrećiti ih svakog dana. Za početak, naučio je sva imena, što im je bio ugodan šok, a potom ih vodio posvuda – na izlete, druženja, igre.

“fra Komandos”, Joaquin Ferrer Benieli, u župi s djecom, braćom svećenicima, časnim sestrama i vjernicima, ustupljene fotografije

FRA KOMANDOS NJEŽNA SRCA

Sjeća se trena kada su u Dječje selo doveli dvije djevojčice kojima su te noći članovi bande pobili i oca i majku. Iako su se curice još istog dana smijale i igrale s vršnjacima, sjećanje o događanju, kojeg su kasnije podijelile sa ostalima, svjedok su činjenice da su prenaglo morale odrasti i prihvatiti život na jedan potpuno drugačiji način. Jer, život ondje puno ranije djecu i mlade navedu da odrastu, kaže naš sugovornik.

Komunisti-teroristi su 80- i 90-ih godinama harali prašumom i pridošlice nastojali pridobiti na svoju stranu, a narod koji ondje živi iskoristiti za proizvodnju koke, po kojoj je Peru poznat u cijelom svijetu. Teroristi postupaju uhodano; uđu u selo, pobiju životinje, meso uzimaju za hranu, a ljude traže da im se pridruže. Ako odbiju, pobiju sve što diše. Rijeke bi bile pune krvi, priča naš sugovornik, prepričavajući slike koje narod još uvijek pamti, a u manjim razmjerima, doživljava još i danas.

No, makne li se ovaj mračni dio stvarnosti, ostaju nevjerojatne stvari, kaže fra Petar. Njegov župnik bio je, naime, pravi komandos, koji je u pedesetim godinama svog života završio obuku za padobranca u obližnjoj bazi za komandose, kako bi se što više mentalno i duhovno približio vojnicima kojima je bio duhovnik. Ujedno, fra Joaquin Ferrer Benieli zaslužan je za stotine spašenih života koje je vlastitim snagama i vjerom čuvao na svojem služenju u Mazamariju.

-Djeca su ga obožavala, bio je drag, a u isto vrijeme, onako, mišićav, ulijevao je povjerenje i strahopoštovanje. Svi smo se osjećali sigurnim pored njega. Imao je blago i nježno srce, sposobno otkriti „kako tko diše“, a u isto vrijeme vojnički, praktičan pogled na život. Snašao bi se svugdje, ne radeći dramu ni u najizazovnijim situacijama.

Bojali su ga se i narkokarteli, otkako je kao svećenik-komandos postao članom antiterorističke grupe i spašavao ljude, osobito djecu, koja su trebali postati žrtvama okršaja bandi i grupa vođenih moći, utjecajem i korupcijom. Nikad nije izlazio za mraka iz župnog dvora, a čuvali su ga borbeni psi, kojih je bilo puno dvorište.

Na njegovu glavu je bila stavljena i cijena, no nitko ga nije dirao. Poštovali su ga jer je bio srce cijele jedne sredine – o „fra Komandosu“, danas pokojnom, a s kojim ima puno smiješnih, ali i onih manje smiješnih dogodovština, ispričao nam je „fra Pedro“.

Skromna kapelica i krštenje

NA MISI ŠIŠMIŠI, DJECA PRIČAJU, A PSI SE IGRAJU
Govorimo o misi, a fra Petar se nasmije i kaže: naši bi svećenici, pa i neki biskupi, vjerojatno dobili srčani udar, da se na misama kod nas ljudi ponašaju kao u Peruu.

-Liturgija se poštuje, ali sve je jako opušteno. Njima je liturgija kao dio života. Prvo, prozori nemaju stakla, već rešetke. To znači da pod misom, dok svećenik ili biskup drži propovijed, u crkvu ulijeću ptice ili šišmiši. Podovi su uglavnom zemljani, a stolice jako stare.
Pod misom djeca i odrasli pričaju, psi se ganjaju po crkvi ili kapeli, a nije rijetkost i da u sred mise u crkvu zaluta žena s kipom Djevice na leđima, za koji želi da ga svećenik odmah blagoslovi, kako bi ona mogla dalje.

Svećenik se više ne obazire, napravi pauzu, blagoslovi kip i normalno nastavlja s misom. Krštenja, koja su kod nas jako svečana, tamo su prilagođena onome što imaju. Umjesto svečanih posudica, za blagoslovljenu vodu koristili smo staru posudu od pekmeza, a krstili uz pomoć obične porculanske šalice za kavu. To, čime bi se i neki naši vjernici čudili ili grozili, tamo je nešto što se uzima za normalno jer alternative nema.

Duh je svugdje isti, on djeluje i u pozlaćenoj posudici i u plastičnoj kanti, kad je blagoslov u pitanju. Ono što ostaje je bitno, a to su djeca i odrasli, taj čin koji djeluje iznutra i mijenja – očiju punih emocija kaže fra Petar.

UMAK OD ZAMORACA I ŽABICA POD HABITOM
U knjizi, koju se može nabaviti u virovitičkom župnom uredu, otkriva i koje tajne moći ima priroda u Peruu, koje se ne mogu objasniti nikako drugačije nego duhovnom stvarnošću koja se mora prihvatiti (kako su djeca koja su razbijala boce naljutila slap, o duhovima nasilno preminulih gostiju hotela koji obilaze aktualne goste, egzorcizmu nad šišmišima…).

U knjizi se saznaje više zašto je umak od zamoraca prava delicija i kada se priprema, kako su djeca koja je vozio na izlet sa časnim sestrama rado „pobrala“ tuđu plantažu, kako su, vođeni djecom, prešli kanjon na užetu do njihovog sela, u kabini sklepanoj od dasaka, zašto i kako mu je džungla kroz jednu žabicu pod habitom za vrijeme predanja na dan ređenja dala „svoj blagoslov“.

S jednog od izleta, ustupljene fotografije

Čitatelji će saznati i zašto će „Fra Pedro“ zauvijek pamtiti riječi oči djece koja su više od riječi govorila: „No te vayas!“ (Nemoj ići, op.a.), kada je spakirao par torbi i na avionu „Krila nade“, krenuo put kući.

Na upit planira li se vratiti u Peru i posjetiti ljude s kojima je ostao u kontaktu svih ovih 14 godina, koliko je prošlo od boravka ondje, „fra Pedro“ zagonetno kaže; možda. Volio bi, odaje, ako mu zdravlje dopusti, objašnjavajući kako je Peru, zbog svih izazova i paradoksa, životna škola za mlađe ljude. Iako, zaključuje, tijelom on nije tamo, no jedan dio ostao je zauvijek u Dječjem selu. To je njegovo srce. Kad dođe vrijeme, opet će se s njim spojiti, na ovaj ili onaj način, za kraj poručuje fra Petar.

(www.icv.hr, mlo, foto: ustupljene fotografije)