Kako je sve u današnjem svijetu komercijalizirano i materijalizirano, tako je i Božić. Danas je najvažnije gdje je najokićeniji i najbolji Advent, gdje ima najviše sadržaja, gdje se može najbolje potrošiti, a proći što jeftinije. Pravog smisla Božića gotovo da i nema, gdje je obitelj, gdje je praštanje, ljubav i molitva?

Koliko god staromodno zvučalo, ali upravo ta stara vremena su znala cijeniti ljudskost, srce i dušu, obiteljski osmijeh. Prosinac i blagdanski dani nekada su bili posebni, dovoljan je bio stisak prijateljske ruke i čašica susjedove rakije da ti uljepša dan, a danas se gleda preko ograde imamo li veći i okićeniji bor od istog tog susjeda.

No, vratimo se u ona ljepša vremena, ovo je priča o tom pravom Božiću. Prosinac nas već od samog početka pomiluje posebnim osjećajima. Blagdansko raspoloženje osjeti se u zraku, miriše Božić. Svaki kraj, svaka osoba doživljava prosinac na svoj način, kako danas tako i nekada. Na stranicama knjige djetinjstva i rane mladosti iščitavamo sretne rečenice veselih događanja, pjesme, duhovnog bogatstva, darivanja.

Evo jedne priče iz tog vremena orahovačkog kroničara amatera Ivana Grgurića:

Već na početku prosinca na vrata obiteljskog doma u večernjim satima kuca žena u bijelom, sveta Barbara. Ova skromna krhka kršćanska mučenica, sveta pomoćnica u nevoljama, dolazi nam u pohode i skromno daruje. Djeca skrušeno izgovaraju molitvu, obećavaju da će biti bolji. Ona im iz bijele pregače vadi jabuke, orahe, suhe šljive, pokoju kocku šećera i dariva ih. Slijedi Sveti Nikola!

E, to je već nešto drugo. Markantni stasiti čovjek, svetac s bijelom kapom do stropa. Svojom pojavom donosi sa sobom ozbiljnost. Njegov pratitelj vrag, krampus, ulijeva strah. Zvecka debelim lancima. Zna on tko je zločest. Stavit će ga u lance i odvesti u nepoznato da se popravi. Dobri smo, ali nije mu za vjerovati. Tračak nade daju anđeli koji lepršaju uokolo. Djeca kleče. Drhtavim usnama šapuću molitvu, daju obećanja. Sveti Nikola ih dariva. Darovi su bogatiji. Tu su domaći štrikeraji, fusekle, šal, rukavice, bude i bombona, kako za koga. Ako si na redu među braćom i sestrama, eto i gumenih čizama. Ove godine fusekle. Kriomice sam vidio da ih je mama štrikala ovih dana. Poznajem vunu. Isparana od očeve stare veste. Nema veze, fusekle su tu, i to iz ruku svetog Nikole.

Sveta Lucija, zaštitnica očiju i vida. Početak promatranja vremena do Badnjaka. Svaki dan simbolizira mjesec u godini. Kakav bude taj dan, takav će biti taj mjesec u godini koja dolazi, sunčan, kišni, maglovit … Toga dana u posude se sije božićno žito, simbol života u kršćana. Buši se bundeva, rupe za oči, nos i usta. U bundevi se upali svijeća. Sjaji Lucija u prozoru. Pokloni se svode na pečene bundeve koštice i poneki bombon ,,505 sa crtom,,.
Pred sam Božić još jedan svetac dolazi u pohode i dariva djecu poklonima, sveti Toma. Dobroćudni starac daruje poslušnoj djeci salon bombone i različite figure medenjaka, kojima će biti okićeno božićno drvo.

Badnjak!
Prvi čestitar mora biti muška osoba, to donosi sreću. „Čestitam vam Adama i Evu! Adama za badava, a Evu za rakiju.“

Toči se i ispija medena rakija. Pljušte međusobno izgovorene želje za bolju godinu koja dolazi. Badnjak je posni dan. Iz rerne miriše pečenje. Širi se ugodan miris upravo pečenih šapa na stolu. Zazubice rastu. Dobro, tu je i šaran začinjen uljem. Velikim ključem čupam slamu iz kamare.

Otac usađuje svježe odsječenu smreku u panj. Božićno drvo. Konačno evo i večeri. Zvoni pozdravljenje. Reski zvuk crkvenog zvona glasno struji kroz seosku zimsku noć. Otac kuca na vrata.

Okupljeni ukućani svi u glas: „Slobodno!“ Otvaraju se ulazna vrata. Otac preko ramena nosi slamu, puno slame zavezane konopcem. Jedva je provlači kroz vrata.
– Faljen Isus i Marija ! Čestitam vam Adama i Evu i Isusovo porođenje.
– Hvala! – odgovorismo u glas.

Mama u ruci drži svetu vodu. Diskretno škropi oca i slamu. Djeca iz pune simplice u šaku uzimaju pomiješano zrnje žita i kukuruza i bacaju na oca. Slama spuštena na pod. Konopac se ne odvezuje. Svi ukućani izvlače slamu iz konopca. Dva najljepša struka slame mati stavlja na stol u obliku križa. Stol potom pokrije božićnim stolnjakom. Strukovi slame se i pojedinačno izvlače da bi se vidjelo kakva će dogodine biti konoplja, lan, pšenica.
Vrijeme je za večeru. Ukućani se okupe oko stola. Molitva. Stol krcat posnim jelom. Ima tu svega. Placke (pečeno tijesto na vrućoj plotni) savijene i bogato začinjene mljevenim orasima, kuhane kalotine (osušene šljive i osušene kriške jabuka i krušaka), polovice pečene misirke, svježe jabuke, kruške, orasi …

Poslije večere svi na slamu. Djeca se prevrću, skaču. Peć užarena. Kuhinjom se širi neka posebna toplina. Otac sve umiruje i poziva na pjesmu.

Razvezala se grla: „Narodi nam se kralj nebeski…“. Mati i otac uzimaju svetu vodu i odoše blagosloviti blago u štali i ostalu živinu, blagoslove i voćnjak, vrt, sve do vinograda. Djeca izmorena skakanjem i pjesmom pozaspala na slami.

Slijedi buđenje. Anđeli su u međuvremenu donijeli božićno drvo. Smreka bogato okićena, salon bomboni u bojama, medenjaci, češeri obojani srebrom, orasi i bundeve koštice umotane u staniol. Radost neopisiva. Pod božićnim drvcem nije bilo pojedinačnih darova. Božićni dar je to, božićno drvo.

Peć i dalje gori, svi pozaspali na slami. Odrasli odoše na ponoćku.

To je Božić, onaj koji je u srcu čovjeka. Teško je to danas objasniti, kako ćeš djetetu pred oči ako ispod bora nema poklona? No, ako se potrudimo pričom, kazivanjem i molitvom prenijeti na one koji dolaze poslije nas što je pravi čar Božića, možda i uspijemo, tko zna.

Naš sugovornik Ivan Grgurić davne je 1967. godine napisao i pjesmu o Božiću u svom selu, evo kako je on i kroz stihove vidio Božić:

DIJETE NA SLAMI

Badnje je veče, pale se svijeće
djeca se slami vesele.
Vise saloni, slatki bomboni
sa okićene jele.

Kuda god zađeš jednako nađeš
svuda je slika ista,
svuda su ljudi vesele čudi
slave rođenje Krista.

Dijete na slami pogledom mami
presveta truba svira.
Idu kolone da se poklone
nebeskom djetetu mira.

(www.icv.hr, vg)