Život invalida je kao valovi na moru, prepun je uspona i padova. Čas je lagodan, čas najteži na svijetu jer se svaka situacija drugačije proživljava i svatko je na svoj način podnosi. O svojoj borbi, svakodnevnim problemima, ali i o lijepim trenutcima ispričao nam je Željko Ivanović iz Gornjeg Bazja.

KOBNO SPAJANJE VAGONA

Do nesreće u kojoj je Željko izgubio ruku došlo je spletom nesretnih okolnosti. Nakon završene vojske Željko je dobio posao na željeznici jer je po struci skretničar. Uskoro je dobio naputak da mora zamijeniti kolegu kojemu je pukla noga pa je radio posao spajanja vlakova iako nije bio obrazovan za to. Ispočetka je radio pod kontrolom iskusnijih kolega, no već nakon mjesec dana posao je odrađivao sam. Njegov zadatak bio je spojiti odbojnike između dva vagona. Jedno spajanje je, nažalost, zauvijek promijenilo njegov život.

– Javljeno mi je da stiže kompozicija na određeni kolosijek, ja sam bio spreman dočekati ih, no lokomotiva ih je prejako odgurnula. Standardno je da kompozicije idu brzinom čovjekova hoda, a ove su išle gotovo 20 kilometara na sat. Navlačio sam rukavice i u tren su mi odbojnici zarobili obje ruke. Nisam se ni snašao u svemu – prisjeća se Željko te nesretne kišne noći. Pojašnjava kako se samo trudio ostati priseban i ne pasti na pod, u strahu da će mu se ruke odvojiti od tijela.

– Onda naiđe još jedan vagon tako odgurnut od lokomotive pa te još jače pritisne, i tako još jedan, i još jedan. Od siline udaraca pomaknuo sam se za 10 metara, a sve s priklještenim rukama. Spasio me prolaznik koji me je čuo kako jaučem – priča Željko Ivanović.

Jedna Željkova ruka bila je potpuno smrskana, dok su drugu doktori uspjeli spasiti. U bolnici je saznao da će mu ruka biti amputirana. I tu je započela borba, prepričava Željko, koji je zbog dvije pogreške zauvijek ostao bez ruke.

NOVA PRILIKA

Uslijedio je ponor. Većina prijatelja s kojima se Željko do tada družio napustila ga je. Djevojka s kojom je bio u vezi nikada mu nije došla u posjet u bolnicu.

– Najteža je ta spoznaja da nikada ni nisi imao prave prijatelje, djevojku sam izgubio i ostao sam potpuno sam – prisjeća se naš sugovornik koliko ga je povrijedilo to što su ga prijatelji napustili. Iz ponora tuge i nevjerice morao je sam pronaći izlaz.

– Nisam mogao ni zavezati cipelu niti jesti normalno, obavljanje osnovnih životnih funkcija za mene je bio težak zadatak koji bi me samo još više deprimirao – kaže Željko. Uslijedilo je „čupanje“ iz situacije: rehabilitacija, upoznavanje novih prijatelja koji su ga, kaže, upoznali ovakvog kakav je danas.

– Prihvatio sam situaciju kakva je, nije bilo lako. Vidio sam da postoje teži problemi. Snagu mi je ulijevao čovjek koji je nastavio život bez obje ruke, ili netko tko je ostao u invalidskim kolicima zauvijek. Mislio sam: ako su oni mogli, mogu i ja – zaključio je Željko, koji kaže kako je ipak iz nesreće izašao kao pobjednik jer je danas sretno oženjen gospođom Marijom, aktivan u Udruzi invalida rada te predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Gornje Bazje.

BAHATOST NAJVIŠE BOLI

Nebrojeno puta svjedočili smo kako osobe bez invaliditeta zauzimaju mjesta osobama kojima je to mjesto namijenjeno. Lijenost pojedinaca koji nemaju nikakvu povredu rezultira manjkom mjesta za parkiranje osoba s invaliditetom.

– Svaki dan svjedočim bahatosti. Ne želim nikoga vrijeđati, ali najčešće vidim da su parkirna mjesta za automobile zauzeli skupi auti. Strašno me boli gledati kako osoba koja izlazi iz toga auta hoda na obje noge, ima obje ruke i odlazi u obližnji caffe bar, a mjesto je zauzeto zbog bahatosti. Nerijetko auto niti nema oznaku za invaliditet – prepričava nam Željko, koji ističe kako često i on sam parkira na drugim parkirnim mjestima, sve kako bi mjesto ostavio za nekoga tko je u kolicima, kome je potrebno više mjesta zbog rampe.

– Tužan sam kada vidim koliko malo humanosti i senzibiliteta postoji za nas invalide, a mi se međusobno pomažemo na način da prepuštamo mjesta nekome kome je potrebnije. Ne mogu vjerovati da živimo u ovakvom svijetu gdje materijalizam oduzima prednost invaliditetu – žalosno objašnjava Željko te dodaje da su parkirna mjesta samo jedan od mnogih problema s kojima se invalidi suočavaju.

KOD POLAGANJA VOZAČKOG ISPITA POLAZNICI UČE O KULTURI VOŽNJE, ALI…

O kulturi vožnje konkretnije se uči prilikom upisa u autoškolu. Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je Zakon o sigurnosti prometa na cestama pa je, prema tome, napisan program koji se obrađuje s polaznicima autoškole. Možemo biti sigurni, neovisno o autoškoli koju polaznik odabere, da će mu biti prezentirane sve zakonske regulative i norme vezane za ponašanje na cesti te da će sve te regulative biti usvojene prije ulaska u automobil.

– U udžbeniku „Prometni propisi i sigurnosna pravila – Postani vozač“, koji HAK i AK Virovitica koristi, govori se o slabijima i ugroženijima u prometu, među koje spadaju i invalidi. S obzirom na to da su invalidi osobe čija je kretnja ponekad nepredvidljiva te im je često potrebna pomoć, svakako trebamo obratiti pažnju na njih – istaknuo je tajnik AK-a Virovitica i stručni voditelj autoškole Robert Valenteković, koji je dodao kako instruktori i predavači savjesno i odgovorno obavljaju svoj posao upozoravajući svoje učenike na potrebe koje osobe s invaliditetom imaju u prometu.

No, ukazao je također i na problematiku kućnoga odgoja rekavši kako djeca najviše uče od svojih roditelja pa će onda, ako i roditelj parkira na mjesta predviđena za osobe s invaliditetom, i oni jednoga dana isto činiti.

– Odgovorno tvrdim da niti jedan instruktor nije dopustio da se zauzme parkirno mjesto osobama s invaliditetom, već da je to izraz čiste nekulture, bahatosti i nedovoljno dobrog kućnog odgoja – zaključio je R. Valenteković. (www.icv.hr, lmh)