Potresi u Turskoj užasnuli su čitav svijet, deseci tisuća poginulih i ozlijeđenih, stravične slike unesrećenih i nestajanje gotovo čitavih gradova jednostavno se ne mogu pojmiti. Svatko ima svoje svjedočanstvo i tužnu priču tragedije, a ovo je jedna od njih, Hrvatice koja živi u Turskoj i čiji grad srećom nije izravno stradao, ali je potres itekako osjetio. Ivana Grdić Birol, profesorica njemačkog i španjolskog jezika i književnosti, korijenje vuče sa šireg orahovačkog područja, a živi u Antalyji.
– Roditelji su mi rodom iz Bankovaca i Brezovljana Vojlovičkih. Rođena sam u Zagrebu, sa svojom sestrom blizankom. Tamo sam živjela i završila školovanje, neko vrijeme sam radila u struci kao profesor i prevoditelj, a onda sam se licencirala za turističkog vodiča. Tu sam se našla na raskrižju života na kojem sam krenula u jednom sasvim novom smjeru koji je u konačnici odredio i moj sadašnji život. Prije jedanaest godina, 2012.g., prvi put sam došla u Tursku. Dosta sam vremena provodila ovdje, prošla zemlju uzduž i poprijeko. Četiri godine kasnije upoznala sam svojeg supruga, Ertuğrula Birola. Završio je povijest i turizam i također radi kao turistički vodič pa smo se, lako zaključujete, u radnom okruženju i upoznali. Kako je to bila ljubav na prvi pogled, od tog sam trenutka živjela na relaciji Hrvatska – Turska. U međuvremenu vodila sam i neke svjetske destinacije, a i strane turiste po Hrvatskoj. Nakon nepune smo se dvije godine vjenčali u Hrvatskoj i na svijet je u Zagrebu došla i naša kćer – započinje Ivana koja se, kako naglašava, iz više razloga odlučila na život u Turskoj.
Foto: privatni arhiv– Iako se trudimo što više biti i u Hrvatskoj kako bi naša kćer podjednako odrastala uz obje kulture, jezik, mentalitet i ostalo, živimo na jugu Turske, na turistički poznatoj turskoj rivijeri, u gradu Antalyji. Grad bogate povijesne baštine i znamenitosti ističe se svojom multinacionalnošću. U njemu živi mnogo stranaca, među kojima predvode Rusi. Otkako je počeo rat u Ukrajini, broj Rusa i Ukrajinaca se drastično povećao. Antalya je inače njihovo omiljeno ljetno odmaralište. Ima tu i pripadnika drugih nacionalnosti i sretna sam što je tomu tako jer naše dijete u takvoj sredini širi svoje vidike i poglede na svijet. Isto vrijedi i za nas odrasle. Mnoštvo je miješanih brakova, nismo jedini – kaže Ivana te donosi priču iz te kobne noći prvih razornih potresa.
– U noći 6. veljače u 04:17 sati (u Hrvatskoj je tada bilo 02:17 sati), pogodio nas je strašan potres magnitude 7,8 koji je trajao punih minutu i pol. Epicentar je bio na jugoistoku zemlje u blizini grada Kahramanmaraşa od kojega je naša Antalya cestovno udaljena oko 800 kilometara, a oko 550 kilometara zračno. Potres je bio toliko razoran da je opustošio jedan poveći dio turskog jugoistoka. Kako bi dobili realnu sliku o kojim je veličinama riječ, usporedimo prvo Tursku i Hrvatsku. Turska je površinom skoro četrnaest puta veća od Hrvatske (uspoređujemo samo kopnenu površinu), a po broju stanovnika u njoj živi dvadeset četiri Hrvatske. Područje pogođeno potresom veličine je skoro dvije Hrvatske, i na njemu obitava oko 13,5 milijuna stanovnika, tri i pol Hrvatske. Riječ je o 10 turskih pokrajina, od sveukupno njih 81. Tu regiju Turske ste nebrojeno puta imali prilike upoznati u kulisama popularnih turskih serija koje su mahom snimane na tom području. Gaziantep, grad pistacija i prijestolnica najbolje turske baklave. Kahramanmaraş, grad autentičnog turskog sladoleda Maraş koji se jede nožem i vilicom. Halfeti, grad crne ruže. Şanlıurfa, Mardin, gradovi zapanjujuće arhitekture i znamenitosti. Göbekli Tepe, najstariji hram i arheološko nalazište na svijetu. I lista se nastavlja – priča Ivana te u dahu nastavlja kako je njima najbliža točka tog potresom razorenog područja grad Adana koji je udaljen 600 kilometara od Antalyje (zračno oko 400 kilometara).
Foto: screenshot YouTube– Posljedice potresa nemamo, ali smo potres osjetili. Lagano podrhtavanje, ljuljao nam se luster. Moram napomenuti da smo dva tjedna prije potresa svako malo osjetili lagana podrhtavanja i na nekoj podsvjesnoj razini predosjećali da bi se to moglo intenzivirati. Naravno nismo očekivali ovakvu strahotu. Kasnije sam se prisjetila da smo krajem prošle godine od AFAD-a (Državne agencije za upravljanje katastrofama i izvanrednim situacijama) na mobilne telefone dobili nekoliko poruka upozorenja popraćenih uznemirujućim alarmom o potencijalnim potresima uz napomenu da se radi o najavama vježbe. Ostala sam zbunjena i još uvijek mi nije jasno što je to točno značilo te kako su uopće išta mogli predvidjeti. Tog dana na mjestu tragedije nastao je neviđen kaos, a u ostatku zemlje prvotno muk. Zanijemili smo svi, zatečeni što šokom što strahom. A potom je čitavom zemljom zavladala sveopća drama. Poglavito nakon što je, u 13:24 sati po lokalnom vremenu, isto područje zadrmao i naknadni podjednako jaki potres magnitude 7,5. U tom smo trenutku gledali televiziju i vidjeli prijenos potresa uživo, a podrhtavanje osjetili tek kojih 6, 7 minuta kasnije. Nismo znali što nam je prvo činiti, kome se obratiti, što očekivati. Ostali smo paralizirani. Po medijima i društvenim mrežama počele su se širiti apokaliptične scene s mjesta događanja, jauci svjedoka, pozivi u pomoć. Jednostavno morali smo se zapitati gledamo li režiju neke filmske uspješnice, sanjamo li ili je to ipak naša stvarnost. Mi doma jednostavno nismo znali poslati li ujutro dijete u vrtić da što manje gleda i upija što se okolo događa ili da ostanemo svi doma i da nam život na neko vrijeme stane. Počeli su zvoniti telefoni. Mama i tata iz Hrvatske, sestra, prijatelj, susjed, poziv zbog straha i brige, poziv za podršku i sudjelovanje u humanitarnoj pomoći. U međuvremenu počela su se nizati naknadna podrhtavanja jačine 4, 5 po Richteru, do ovog trenutka kako nam je rečeno njih čak oko 4000 – prepričava Ivana koja naglašava kako niti Antalya nije izuzeta od stalnih opasnosti potresa čak ni tsunamija.
– U čitavom metežu ostala sam zapanjena, fascinirana kojom se munjevitom brzinom narod počeo organizirati kako bi svi skupa kamionima poslali pomoć unesrećenima. I tu smo se pokrenuli iz paralize. Iako nas je obuzeo strah za vlastite živote, donekle smo ipak bili mirniji jer naš grad ne leži izravno na nikakvom rasjedu, kontaktu ploča kao što je to slučaj s jugoistokom zemlje i turskim crnomorskim pojasom. Mi smo na relativno sigurnijem terenu. Južna granica anatolijske ploče na kojoj ležimo proteže se sredozemnim, dakle morskim putem paralelno s našom obalom. Međutim, ta olakotna okolnost nikako ne podrazumijeva da smo pošteđeni bilo kakve potencijalne opasnosti jer smo od dotičnog rasjeda udaljeni svega 200-tinjak kilometara. Kod nas stoga ne bi mogli isključiti mogućnost tsunamija. Uži i širi centar grada vjerojatno ne bi pretrpio veliku štetu jer se taj dio nalazi na klifu od 30 metara. Istočni i zapadni dio grada su kilometarske plaže, Lara i Konyaaltı plaža, i taj bi dio bio direktno izložen opasnosti – nastavlja Ivana koju je posebno dirnula sudbina njezinih i suprugovih kolega turističkih vodiča.
– Iako kao grad nismo fizički pogođeni potresom, duševno itekako jesmo. Gdje god se okrenemo, pogađaju nas ukočena, tužna očajna lica, spušteni pogledi, tišina. Proglašena je sedmodnevna žalost, na jugoistoku i tromjesečno izvanredno stanje. Brojni prijatelji, susjedi, poznanici izgubili su članove svoje obitelji, prijatelje i voljene. Ubrzo je potom od TUREB-a (Udruženja turističkih vodiča Turske) i ARO-a, (Udruge vodiča grada Antalyje) došla vijest da se te kobne noći u jednom hotelu u potresom devastiranom gradu Adıyamanu zatekla i grupa turističkih vodiča koja se tamo uputila s namjerom obuke budućih turističkih vodiča. Od njih 43 živote je izgubilo 30 osoba. Saznali smo da su i neki od naših kolega bili među njima. Oblile su nas suze. Moj suprug se slomio. Najdublje su nas potresle scene spašene djece, njihova polumrtva, preplašena lica. Neki nisu ispuštali ruku svojih preminulih roditelja iz ruku ili svoju utješnu plišanu igračku iz naručja. Prve reakcije nekih od njih bile su „spasite mi mamu“, „spasite mi bracu“,… Jedno od njih je bilo toliko izgubljeno da je ponavljalo da mora sutra u školu. Oni najmanji kao da nisu niti slutili ozbiljnost situacije koja ih je snašla, samo su blijedo zurili u jednu točku. 300-tinjak djece je ostalo bez roditelja. U nekim slučajevima roditelji su pronađeni mrtvi ispod ruševina, u drugim se pak za roditeljima još traga, odnosno roditelji očajno traže svoju djecu. Dobra je vijest da su djeca zbrinuta, na sigurnom i da su se neke obitelji već sastale. Neku djecu je odmah preuzela šira rodbina, a velika većina je na žalost ostala siročad. Lijepa vijest je da se za skrbništvo te djece prijavilo već 290 000 ljudi – kaže Ivana i tvrdi kako turska tragedija nije samo turska, već tragedija cijelog ljudskog roda.
Foto: screenshot YouTube– To dokazuje silna pomoć koja Turskoj Republici pristiže sa svih strana, prema zadnjim podacima čak 76 zemalja svijeta. Velikodušno hvala i mojoj Hrvatskoj što se uvrstila među njih, ponosna sam na svoju domovinu! I suze radosnice uspjele su se umiješati u sveopću tugu, hvala vam na tome. Zahvalni smo svim tuzemnim i inozemnim profesionalnim spasiocima, vatrogascima, rudarima, vojsci, policajcima, neprofesionalnim spasiocima… Moj je muž posebno ganut pomoći rudara iz njegovog zavičaja, crnomorskog grada Zonguldaka. Ti ljudi i njihova odvažnost imaju moje maksimalno poštovanje. Žao mi je svih onih koji su pri spašavanju drugih riskirali i izgubili vlastite živote ili se teško ozlijedili. Psihičke i duševne posljedice koje će ti humanitarci tek pretrpjeti zasebna je tema. Grupe stranih spasioca turski su građani u zračnoj luci u znak zahvalnosti pljeskom i cvijećem ispratili kući. Ništa manje nismo zahvalni i životinjama, psima tragačima, tim emotivnim i inteligentnim stvorenjima. Dokazali su da nama ljudskoj vrsti u mnogo čemu mogu parirati. I preživjele lokalne mačke, inače mogu slobodno reći sveta bića u Turskoj, svojim su glasanjem spasile nekoliko ljudskih života. A spašavali su se i ljudski i životinjski životi – priča Ivana te dočarava kako je izgledala potraga za nestalima.
– Tragalo se i kopalo sa svim pristupačnim sredstvima. U prvim momentima i golim rukama, dok logistika nije odradila svoje. Potrazi su uvelike pridonijeli i neki suvremeni tehnološki uređaji, termalne kamere i akustični prislušni uređaji za detekciju. No s obzirom na opseg zahvaćenog područja, naravno da ih je manjkalo. Japanci i Kinezi su donijeli svoje moderne sofisticirane spravice koje mogu detektirati čovjeka i njegovu udaljenost. Iz snimaka sa lica mjesta dalo se zaključiti da je tišina prisutnih bila presudan faktor. Dok su dozivali ljude ispod ruševina, spasioci su ostalima svako malo vikali „sus“ („tišina“) sve kako bi čuli ima li odgovora i kako bi znali gdje da kopaju. Osobe koje su toliko stradale da nisu smogle snage dati odgovor imale su manje šanse da ih se pronađe. Spašeno je oko 110.000 ranjenih ljudi – priča Ivana te naglašava kako je pomoć je stizala sa svih strana.
– Logističku opskrbu su otežavale, i na nekim mjestima onemogućavale, razorene prilazne ceste. Doslovce su popucale, stvorile provalije. Pista zračne luke je također bila oštećena, ali je među prvima sanirana budući da se unesrećenom području najlakše moglo prići upravo zračnim prometom. I obližnje su morske luke ispunile svoju misiju. Među njima i luka Iskenderun unatoč velikom požaru koji je buknuo u njoj na kontejnerima. Trajekti su prevezli poveći broj vozila hitnih službi do obližnjih bolnica koje su bile u funkciji. Državni vrh je dao nalog da svi hoteli i bolnice, državne i privatne, širom otvore svoja vrata za stradale. Moram tu naglasiti da je broj privatnih bolnica, hotela, škola, fakulteta u cijeloj zemlji pozamašan. Privatizacija tih ustanova uvelike podsjeća na američki sustav – pronašla je ipak optimizma u cijeloj priči Ivana te izdvojila kako je i njezina Antalya odmah priskočila u pomoć.
Foto: screenshot YouTube– Naša Antalya s cijelom istoimenom pokrajinom vrvi hotelima, njih oko 2000. Hoteli se pune izbjeglicama i mislim da stvarno imamo sreće što sezona nije u jeku jer bi to dovelo do težih tehničkih problema. Pridodala bih tome i to da mnogi Turci iz drugih krajeva imaju svoju kuću za odmor u Antalyji. Također mnogo je starosjedioca koji su davnih dana od svojih predaka naslijedili prostrana zemljišta na obali. Na njima su kasnije dali izgraditi stambene objekte i danas su vlasnici većine stanova u tim objektima. Većinom ih iznajmljuju. Takvi stanovi, kojih uvijek ima i praznih, te spomenute kuće za odmor također su dane na raspolaganje za život potrebitima.
U prilično kratkom roku prikupljena je i pozamašna novčana pomoć. Po najnovijim podacima tursko je stanovništvo pozivima i sms-ovima sakupilo čak 6 milijardi eura. K tome treba nadodati i direktno uplaćene sume koje su sakupili već spomenuti AFAD, Kızılay (Crveni križ Republike Turske), nekolicina nevladinih neprofitnih organizacija te inozemna pomoć koja je mahom došla putem veleposlanstava. Sve što mogu reći je da se duboko nadam da će donacije dospjeti na pravo mjesto, u prave ruke za koje su i prikupljane. Ljudske živote ne možemo povratiti. Niti uspomene, identične kuće, ista stara ognjišta, ulice na kojima su se te uspomene gradile. Pa neka prikupljena pomoć, ako ništa drugo, barem olakša ionako dotučene spašene ljudske živote. Također se nadam da će i potresom pogođena Sirija promijeniti svoju politiku i malo šire otvoriti svoja vrata inozemnoj pomoći – dodala je Ivana te na kraju zahvalila svima u Hrvatskoj koji su joj se javili i pružili podršku.
(www.icv.hr, vg)
