Judita K. (60) (pravi identitet poznat redakciji) jedna je od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja je smogla hrabrosti ispričati onu priču koja se s pravom može nazvati teškom, mučnom, ali i potrebnom javno izreći.

Progovorila je o tabu temi u našem društvu – seksualnom zlostavljanju između braće i sestara, incestu. Iako je problem raširen, žrtve ga gotovo nikad neće prijaviti. Razloga je puno, a mnoge od njih najbolje opisuje iskustvo naše sugovornice.

Za početak ćemo reći kako je ona starija žena. Brat koji ju je počeo zlostavljati dok je imala svega osam, a on deset godina, danas joj može uzeti samo stan u kojem živi. Već u djetinjstvu uzeo joj je sve drugo, kaže.

Životnu ispovijest odlučila je podijeliti s javnosti s velikom nadom: da njen, težak i samotan život neće biti uzalud, već da bude putokaz drugim djevojčicama i dječacima koje zlostavljaju rođena braća i sestre. Želi da ne šute, već da reagiraju danas.

Da već na prvi neobičan i gadljiv dodir sve kažu majci, ocu, skrbniku, učitelju, prijateljici, o svojoj patnji. Želi potaknuti roditelje da znaju prepoznati znakove zlostavljanja među rođenom djecom na vrijeme i zaštite žrtvu od počinitelja.

Žrtvama želi reći da neki dodiri nisu ispravni, da neke „igre“ nisu prihvatljive i da nikad neće biti. Da svi, cijela obitelj, što prije potraži pomoć. Jer, pomoć postoji, i što se prije krene, izlječenje je uspješnije.

Ovo je priča o cijelom jednom obilježenom životu.

ilustracija djeca
fotoFotografija je ilustracija, izvor: Canva

IMALA SAM OSAM, ON DESET GODINA

-Imala sam osam godina, a on deset, kada je sve počelo. Bila sam dijete koje o spolnosti nije znalo ništa. Kao stariji brat, kad mame i tate nije bilo kod kuće, on je bio zadužen da me čuva: kad bismo išli nekamo sami, on je bio onaj, po maminom nalogu, tko brine kako ćemo stići na odredište, vratiti se kući. Moja ruka u njegovoj. Dok smo bili mali, sve je to bilo u redu. Ali onda, nejasno se sjećam, jednom me je istukao jer sam bila neposlušna. Tako je shvatio svoju ulogu- počinje priču Judita.

Obitelj je živjela u stanu. Majka je bila domaćica, a otac je zbog posla često radio noću. Ona i brat, poput većine djece, dijelili su sobu.

-Jedan dan, u našoj dječjoj sobi, kad smo bili sami kod kuće, iznenada, prisilio me da legnem na krevet. Povukao mi je gaćice i silom mi gurnuo prst u vaginu. Ja sam vikala i opirala se. Sjećam se odvratnosti i užasa. Govorio je da ‘mora osjetiti kako je to kad mi to napravi’. Meni je to bilo vrlo mučno i odbojno. Toliko, da mi je i sad sjećanje na taj trenutak tako živo da ponovo osjećam muku i gađenje.

Gađenje prema sebi, prema svom tijelu, prema cijeloj situaciji – priznaje naša sugovornica. Bio je veći i jači od nje i ma koliko pokušavala, kaže, nije mu se mogla oduprijeti.

-Bila sam potpuno bespomoćna. Tako se ponekad i danas osjećam – kaže Judita. Bio je to početak. Jedno se jutro probudila i osjetila težinu na svom tijelu. Osjećaj je bio krajnje nelagodan.

– On je bio legao na mene dok sam spavala i spolno se zadovoljavao, preko pidžame. Pokušala sam ga zbaciti sa sebe, no nije se dao. Vikala sam da se smjesta makne, ali on nije htio, govoreći ‘da nije gotov’. Osjećala sam neizrecivo gađenje i bespomoćnost. Nisam razumjela što se događa, samo da je bilo nesnosno. Bojala sam se buđenja – priča naša sugovornica koja kaže kako je brat slične situacije koristio kad god bi bili sami kod kuće.Navaljivao je na nju, a ona je znala da je to nešto tajno. Nije se ni usudila pomisliti da bi rekla roditeljima.

-Objašnjavao bi mi da je to ‘i za mene dobro’. Tražio je povremeno da se posve skinem, jer da je to ‘puno bolje’. To je bila neka ‘igra’ koju treba igrati. Uvijek sam bila mršava, sitnije građe, a on robustan i svaki dan sve snažniji. Bilo je trenutaka u kojima sam osjećala odjednom ogromno, nesavladivo gađenje.

ilustracija patnja
fotofotografija je ilustracija, izvor: Canva

No, šanse za tjelesni otpor bile su mi nula – tužno kaže naša sugovornica o tajni koju je krila pune četiri godine. Nikome nije mogla reći što se događa, jer, kaže, ni sama nije znala što je u pitanju. Osjećala je gađenje koje je s vremenom sve više raslo.

„MAMA, ON ME SILUJE!“

Tek s dvanaest godina prvi put je, u razgovoru s drugom djecom, počela stvarati sliku o tome što se zapravo događa. S roditeljima, sjeća se, tada se nije pričalo o pubertetu, promjenama, hormonima. Seksualnosti i zlostavljanju. Djeca su učila sama.

-Shvatila sam da je nedopustivo ono što mi radi. Rodoskvrno. Da je to nešto strašno. Nema riječi kojima bih mogla opisati crnilo u duši koje sam osjećala. No, koliko god ja njega odbijala, bježala, micala se od njega, on bi navaljivao, nije prestajao – kaže naša sugovornica.

Te je godine prvi, jedini i posljednji put, zavapila majci za pomoć. Otac je radio, a brat ju je pratio u stopu prostorijama, tražeći spolni kontakt.

– Bio je ljut što ga odbijam, a ja više nisam imala snage. Odvažila sam se, jurnula u kuhinju, gdje je naša majka pripremala ručak i vrisnula u očaju, tražeći pomoć: „Mama, Z. me siluje!“ !“ Majka je, međutim, povikala da me treba biti stid, da lažem, da ja ne znam što govorim i da nikad više ne smijem nešto takvo reći ni njoj ni ikome drugome. Istjerala me natrag u predsoblje. Tamo me dočekao brat s obijesnim smijehom i nastavio me progoniti.

Od tog trena sebe doživljavam kao lošu osobu, koja je povrijedila majku, ali i da sam odsad sama u svemu što mi se događa. Da nema nikoga tko mi može pomoći. Majčina zabrana izgovaranja riječi ‘silovanje’ ostala je u meni godinama nakon toga. Bila sam dijete i bojala sam se da ne izgubim majku, da ne izgubim oca i obitelj. Taj strah i beznađe ostali su u meni trajno – kaže naša sugovornica.

ilustracija Canva
fotofotografija je ilustracija, izvor: Canva

ZAJEDNIČKO KUPANJE NOĆNA MORA

Obitelj je živjela skromno, u skladu s tadašnjim prilikama. Kad sad gleda unatrag, ono što je pridonijelo bratovom ponašanju bilo je i zajedničko kupanje koje je potrajalo vrlo dugo.

-Majka je bila štedljiva, pa je inzistirala, godinama, da se kupamo skupa čak i kad to dobno nikako nije bilo više u redu; u osnovnoj školi i na rubu puberteta. Majka bi me znala na silu skinuti. Ja bih se otimala; pljusnula bi me. Brat bi me počeo dirati gotovo već pred majčinim očima. Možda nije imala snage sebi priznati da se to zaista događa – govori naša sugovornica.

Majčina zabrana bila joj je svetinja, pa nikad ništa nije rekla ocu.
-Bojala, sam se prije svega sukoba koji bi mogao nastati. Tragedije. Zarekla sam se da ću svoju tajnu reći ‘samo grobu’. Vrlo brzo nakon što sam zatražila da me majka zaštiti, teško se razboljela. I sad smatram da je možda uzrok bio šok od takve spoznaje. Roditelj ne zna kako se nositi s tako mučnom temom – smatra Judita.

Kada je Judita bila srednjoškolka, majka je zatražila da ona i brat više ne dijele sobu, već da se, tada već djevojka, premjesti u drugu prostoriju. Brat je tada počeo pokazivati izrazite znakove bijesa i nasilja koje se nastavilo godinama kasnije.Inače inteligentan i bistar mladić kojeg su učitelji u školi hvalili i obožavali i koji je bio omiljen u društvu, pokazao je, žestoko, svoju mračniju, opasniju stranu. Počeo je prijetiti, vikati, naređivati, udarati.

nasilje ilustracija
fotofotografija je ilustracija, izvor: Canva

„PRIJAVITE KAD POTEČE KRV“

-Jedan jedini put kada me majka izravno pokušala zaštititi od bratovog verbalnog ponižavanja, ozbiljno ju je ozlijedio. Potekla je krv, on ju je molio da ne kaže tati. Nikad me više nije pokušala zaštititi – tihim glasom kaže Judita.

Brat je nije štedio.

-Tukao me je, šamarao, uzimao moje stvari bez pitanja, udarao. Jednom me skoro ugušio golim rukama zbog samo jedne riječi koja mu se nije svidjela. Njegovo verbalno, psihičko, emocionalno zlostavljanje, vrijeđanje i omalovažavanje traje cijeli moj život – priznaje.

Samo jednom je nazvala policiju i to kad je nasrnuo na roditelje.

-Rekli su da, ako ne udara jako i još ‘ne teče krv’, neka ‘nazovem tek kad poteče’. Nisam ih više zvala – o vječitom strahu u kojem je živjela priča nam Judita.

Dijete u njoj najteže je traume zaključalo, a ona se cijelu srednju školu povukla u sebe. Nije imala prijateljica, samo svoju patnju. Jedna epizoda na fakultetu sve joj je rane iznenada otključala i u njoj pokrenula cjelokupnu spoznaju o incestu – novu lavinu tuge i krivnje, kaže.

ilustracija nas canva
fotofotografija je ilustracija, izvor: Canva

MOJ JE ŽIVOT STAO U DJETINJSTVU

-Okrivila sam sebe. Slikovito rečeno, moj je život stao. I to u djetinjstvu. Sebe sam vidjela kao nedostojnu osobu, okaljanu i oskvrnutu, nevrijednu da se bavi iole uglednom profesijom – priznaje Judita koja kaže kako je godinama silno željela otići od kuće, od brata, od svega što je podsjeća na njenu patnju.

– Svaki predmet koji bi brat dodirnuo, morala sam oprati. Za mene je to bilo nečisto. Kad bi se brat okupao, ja sam morala odmah oribati kadu. Pomisao da koristimo isti predmet bio mi je i ostao nesnosan. Moji su dani prolazili samo u prebiranju svakog detalja iz djetinjstva – kaže Judita.

Bila je nezaposlena, nije završila fakultet o kojem je sanjala, a majka je zbog bolesti bila životno ugrožena. Nije imala kamo ni kome. Judita je tako postala domaćica s punim radnim vremenom.

Po cijele dane je čistila, kuhala, brinula se za obitelj. Cijelo ju je vrijeme, svaki dan, kaže, tištilo neizrecivo, ono što nijednoj živoj duši nije mogla izreći, a što je blokiralo cijeli njen život. Kao kratkotrajnog perioda sreće sjeća se godina u kojoj je obitelj pokrenula posao; majci je bilo bolje, a brat se iselio.

Pokušao je graditi vlastiti život. No nakon svakog njegovog propalog braka ili neuspjele veze, Judita je strahovala: opet će se vratiti u obiteljski dom. Jednom je to ozbiljno i najavio. Bili su već ljudi u zrelim godinama.

– Od straha i strepnje da će se opet vratiti u naš prostor i da će me zlostavljati, naglo sam se i teško razboljela. Bolest koju sam tad dobila, tjelesna i teška, ostala je i do dan danas – govori naša sugovornica koja kaže kako se brat ipak nije vratio živjeti s njima, ali je godinama svoju patnju držala unutar sebe, bojeći se potražiti stručnu pomoć.

Sve do kraja svojih četrdesetih.

UKRADENO MAJČINSTVO
U životu je nikad nije taknuo nijedan muškarac, osim brata koji ju je oskvrnuo. Nikad se nije istinski zaljubila ni imala ljubavnu ni seksualnu vezu s muškarcem. Sjećanja na incest bila su prejaka i nisu dozvoljavala normalne dodire, druženja, opuštenost.

-Ono što sam najviše željela u životu, biti majkom, biti dobrom majkom svom djetetu, kojeg ću štititi i voljeti više od svega, to mi se nikad neće ostvariti. Zbog te, nove boli koje sam postala životno svjesna, s približavanjem menopauze i svih krivnji koje sam osjećala, pokušala sam se ubiti.

Popila sam tablete. Završila sam u bolnici. Nakon toga odlučila sam drugačije. Otvorila sam se za prve prijateljice u životu. O seksualnom zlostavljanju progovorila sam prijateljici, prvi put u životu, sa svojih šezdeset.

I to nije bilo lako. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da skupim hrabrosti nekim bliskim osobama reći što mi se dogodilo i da potražim terapeutsku pomoć. Ja se i dalje njega bojim, iako sam žena pred mirovinu, jer zbog onog što mi je učinio nosim posljedice cijeli svoj život.

Velika su mi pomoć žene u jednoj organizaciji – kaže naša sugovornica koja ističe i kako se o toj temi raspitivala kod stručnjaka na Pravnom fakultetu i brojnih psihijatara, ali da je još uvijek među rijetkima u našem društvu.

Untitled design
fotofotografija je ilustracija, izvor: Canva

„SVA BRAĆA TO RADE SESTRAMA“
Danas, traži odvjetnika koji bi je zastupao i pred sudom, protiv rođenog brata, u možda prvom slučaju ove vrste u Hrvatskoj. On, koji je poduzetnik, ugledan član zajednice, nastavlja je činiti „manjom“ – bezvrijednom, ništavnom, smjestiti u instituciju, priča.

U cijelom životu samo dva puta dao joj je do znanja da je svjestan onoga što joj je učinio.
– Samo jednom prilikom rekao mi je da ‘mu moram oprostiti’. I da to ‘sva braća rade svojim sestrama’. Ne, ne rade i sada to znam i otvoreno govorim – naglašava Judita.

Pokazuje medicinske i druge dokumente koji potvrđuju njenu priču. Kaže, boji se brata, ali se još više boji da ova, njena priča, ostane samo u njoj.

-Za mene je, u konačnici, svejedno, što će se dogoditi. Hoće li moj slučaj završiti na sudu, hoće li me tko zastupati. Nemam posao, živim od ušteđevine. Ovu priču vidim kao moju ostavštinu, za djecu koju nikad nisam imala i za svu onu djecu koja danas prolaze isto: da ne šute, da ne nose ovu patnju sami, da se jave stručnjacima za pomoć.

Priznajem vam, ja tek u šezdesetima dobivam hrabrost i snagu za borbu. Ja se sada borim za istinu. I nadam da će moja bol pomoći nekome da ima bolji život nego je bio moj – zaključuje naša sugovornica. (www.icv.hr, mlo, foto: ilustracija, Canva)