Ovo je priča o dobrom čovjeku koji nas je zadužio, a da toga još nismo niti svjesni koliko je to veliko što nam je dao – Vlatko Medvecki, iz Suhopolja i kasnije Zagreba. Bit će nekoliko nastavaka ove priče, a ovo je uvod, najava…
I…, u redu je zaplakati; papir podnosi puno, novine također. Tko ne poznaje Medu, kojemu je to bio nadimak, najbolje je da pogleda u literaturu o najjačim ili najvećim pop-rock grupama Hrvatske, pod pojmom grupa „Crveni koralji“. Ovo je najava serijala u Virovitičkom listu o njegovoj mladosti, ali i zrelim danima. Na kraju će novinar Bruno Sokele, glazbenik i malkice mlađi od autora ovog malog serijala, dati svoje neovisno viđenje o Medi.
Svrha ovog teksta je najaviti spomenutu temu serijala o Vlatku Medveckom Medi, koji je obilježio i važan je za nekoliko generacija, starijih i mlađih od njega. Planirano je da bude puno fotografija s Vlatkom, a možda manje samog teksta, jer slike često govore više od riječi. U nastavku ovog priloga o Medi slijedit će dvije mladenačke crtice iz gimnazijskih dana, nakon toga zagrebački dani, na preskokce, naravno – jer je nemoguće navesti sve (ne)zgode Vlatka Mede.
Može biti i iznenađenja, što se redovito događalo s Vlatkom. U trenutcima pisanja o Vlatku većina nas još uvijek nije svjesna da smo ga fizički izgubili, ali on, Medo, ostat će u nama dok je barem netko iz ove generacije živ.
Znamo se iz dječjeg vrtića u Suhopolju, pa iz tamošnje osnovne škole; mlatili smo se snježnim grudama, igrali sportove, zaljubljivali se prvi put u istu djevojčicu. Vlatko je pjevao za sve nas, za neke je bilo najbolje samo otvarati usta i smješkati se. Medo je bio jedan od najboljih rukometnih talenata, a bio je vješt i u gađanju zračnom puškom, u Hrvatskoj sredinom 70-ih godina. I još puno toga… A onda su došli gimnazijski dani…
Sve o tome u feljtonu koji vam donosimo od ovog broja Virovitičkog lista.
O Vlatku Medveckom piše kolega i prijatelj Zdravko Per
Uz pozdrav svima pohvaljujem „akciju“ sjećanja na Vlatka, našeg MEDU. Osobno sam ga doživljavao kao prijatelja i dragu osobu, a svaki spomen njegovog imena rastuži mi srce, otvori prazninu bez dna…
Sjećam se gimnazijskih satova hrvatskog jezika kod prof. Elze Jurinjak i neizostavnog pitanja: „Što si pročitao od lektire?“
Ja nisam imao ništa odgovoriti, jer lektiru – nisam čitao. Vrdao sam u odgovoru: da smo na satu pročitali pjesme, puno njih, odlomke iz pojedinih knjiga, no sve to Elzi je bilo jedno veliko NIŠTA – za nedovoljan! I onda čujem Medu, koji je sjedio s Davorom u klupi ispred, kako potiho prosvjeduje u ulozi mojeg zaštitnika, „da nije valjda ta lektira baš toliko važna da se mora kažnjavati upisom ocjene nedovoljan u imenik, jer neće lektira puno pomoći onima koji se odluče obrazovati za tehnička zanimanja“.
I bome, nije ostalo samo na tome! Lagano se razvila rasprava u koju su se još mnogi uključili. Konačan rezultat je bio da je Elza zaključila da se lektira mora čitati, ali za one koji ne čitaju dovoljno ili kao ja nikako – u imenik se upisuje minus, a ne nedovoljan.Tako dragom prijatelju Vlatku pripisujem najviše zasluga za spašavanje nečitača lektire! Tih minusa iz hrvatskog sam se fakat naskupljao i previše! A s vremenom čovjek shvati da je jako korisno čitati knjige. Da, i nama u tehničkim zanimanjima. Jer, napisao je A. B. Šimić:
„Pjesnici su čuđenje u svijetu,
oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.“
Voli vas vaš PERO
