U današnjem svijetu gdje se ljudi sve više otuđuju jedni od drugih, jedna hrabra djevojka napravila je korak koji će možda spasiti nečiji život. Valentina Osterman (18) prije nekoliko je mjeseci prvi put dobrovoljno darivala krv u Gradskom društvu Crvenog križa Virovitica. Ova mlada srednjoškolka čekala je službeni ulazak u svijet odraslih, svoje punoljetstvo, kako bi mogla nesebično pružiti ruku djelatnicima transfuzijske medicine i darovati tu dragocjenu tekućinu.

Kroz razgovor s Valentinom, otkrili smo motive koji se kriju iza ovog humanog čina, snažan osjećaj za pomoć zajednici i urođeni altruizam koji se generacijama prenosi u obitelji Osterman.

Darivanje kao obiteljska tradicija

Svijest da naša krv može spasiti nečiji život često je snažan poticaj darivateljima. Valentina svoju motivaciju nije trebala puno tražiti, pronašla ju je u ocu i bratu – darivateljima s hvalevrijednim brojem donacija. 

– Mogu reći da je to svojevrsna obiteljska tradicija – našalila se Valentina – Jedva sam čekala da napunim osamnaest kako bih se i ja mogla pridružiti akcijama, što se i ostvarilo prije 3-4 mjeseca. Osjećaj nakon donacije je predivan. Bila sam sretna što me nisu odbili, imala sam dovoljno željeza i ostalih bitnih parametara za darivanje. Uz to, djelatnici GDCK su izuzetno ljubazni, zaista su se potrudili objasniti mi cijeli proces – objašnjava nam ova mlada djevojka.

Ilustracija: Freepik

Taj altruizam očitovao se i u odabiru njene buduće struke. Naime, Valentina pohađa srednju školu za medicinsku sestru opće njege u Tehničkoj školi Virovitica. Kada je razmišljala o svojoj budućnosti, kaže, tražila je humano zanimanje gdje će biti u mogućnosti pomoći drugima.

– Svaki put kada odem u bolnicu, podsjetim se koliko tužnih sudbina postoji, i mladih i starih, pa počnem više cijeniti zdravlje koje imam, a često zanemarujem. Tek kada dođe neka bolest, razmišljamo što će biti s nama. Tada su medicinari na djelu. Svaki njihov osmijeh nas ispunjava jer znamo koliko se teško nasmijati u tom trenutku – povjerila nam se.

Strašne sudbine

U bolnici se nagledala svega, kao praktikant prošla je sve odijele, ali i stekla iskustvo i prijateljstva koja ne može isključiti iz potpune slike o medicinskoj struci. Ipak, objasnila nam je što joj najteže pada kada korača bolničkim hodnicima i dolazi u doticaj s pacijentima.

– Najteže je vidjeti ljude u bolovima, posebice mlade, kojima ne možeš pomoći ili te bolove umanjiti. Kada gledaš ljude koji se postupno gase, pitaš se zašto to tako mora biti. Svaki se put iznenadim koliko mladih, dragih ljudi dolazi sa strašnim životnim pričama – govori Valentina.

Izvor: GDCK Virovitica

Gledanje i slušanje strašnih stvari koje se događaju svuda oko nas potiče ju da svakodnevno osvijesti potrebu za humanosti i spašavanjem života. Sve te živote ne bi bilo moguće spasiti bez krvi kojoj je jedini proizvođač – čovjek.

– Ispunjava me to. Jako mi je drago što su i prijatelji iz razreda odlučili dati krv, a neke od njih smo potakli upravo mi koji smo krv već prethodno darivali. Nadam se da će takvih primjera biti sve više – zaključuje.

Simbolično, ova mlada djevojka u budućnosti se vidi kao djelatnik laboratorija gdje će svakodnevno biti u doticaju s tuđom krvi. No prije toga, Valentina ima želju nastaviti svoje obrazovanje na fakultetu koji je povezan s kemijom. U GDCK Virovitica dolazit će i dalje, kao darivateljica krvi i kao sudionica na natjecanju iz prve pomoći, na kojemu je početkom ove godine odnijela pobjedu s ostalim kolegama iz razreda.

(icv.hr, dj, foto: D. Jagarinec, GDCK Virovitica)