Čovjekov san o letenju seže još iz antičkih vremena kada se promatrajući ptice na nebu i on htio vinuti u nebeske visine. Nekada je to bio samo san, no razvojem tehnologije to je postalo dostupno svima. Zrakoplovi su danas najbrže i po statistici najsigurnije prijevozno sredstvo. No, moramo priznati da je velika razlika biti samo putnik u zrakoplovu ili njime upravljati. Ili, još bolje, imati svoj zrakoplov. San je to mnogih, a jedan od onih koji ga je ostvario je pilot Darko Ribić iz Gornjeg Bazja u općini Lukač.

Letenjem se bavi od 1996. godine, zmajem upravlja od 1997. godine, a avionima od 1998. godine. Inače, Darko je po struci inženjer prometa, a zaposlen je u zagrebačkom Zagrebparkingu te je član Aerokluba u Zagrebu.

avion ribic 3Darko nas je dočekao u svojoj obiteljskoj kući u Gornjem Bazju, gdje mu se nalazi i hangar te mehaničarska radionica. Sasvim iza smještena je travnata pista koja služi njegovom “letećem ljubimcu”, mikrolakom avionu, dvosjedu marke “Sting”.

– Dobro došli! Moj aviončić i ja smo spremni, pozivamo vas na kratku vožnju – rekao je Darko, no mi smo ga ipak prvo htjeli upoznati. Sjeli smo zajedno “pod brajdu” i započeli s pričom.

DARKO IMA OKO 2000 SATI LETAČKOG ISKUSTVA

– Još kao klinac maštao sam o zračnoj plovidbi, a danas je iza mene 14 godina i oko 2000 sati u zraku – započeo je svoju priču Darko.

Mi smo se odmah sjetili kako smo i sami kao djeca zurili u nebo, a kada bi proletio i najmanji zrakoplov, započeli bismo graju. Bilo je to vrijeme u kojem su “zakon” bili poljoprivredni avioni, a o sportskim letjelicama vrlo malo se znalo i još manje ih se vidjelo nad Viroviticom. Darko nam je otkrio kako za put od sanjara do pilota treba puno toga proći.

avion ribic 5– Kad sam počeo s tim, imao sam više od 30 godina, nisam bio klinac. Krenuo sam s obukom na motornim zmajevima koji su privlačni jer su jednostavni i relativno jeftini, a za letenje na njima nije potrebna neka velika izobrazba. Predavanja se organiziraju u aeroklubovima i na njima se polaznici škole pripremaju za dogodovštine u zraku. Potrebno je znati samo ono osnovno, a to je nešto aeronautike i meteorologije. Zatim slijedi nekoliko praktičnih sati letenja i nakon toga ste spremni samostalno letjeti – o osnovama kaže Darko Ribić.

No, tko želi postati pilot aviona, osim aeronautike i meteorologije mora znati mehaniku, matematiku, poznavati motore.

– Za sve postoji literatura. Potrebno je položiti 11-12 ispita, a školovanje traje godinu i pol. S praktičnim letenjem sa svojim instruktorom letenja počinjete već prvi sat, bez obzira imate li ili ne pojma o letenju, aerodinamici, aeronautici i ostalome – kaže naš sugovornik, istaknuvši da je prvi zrakoplov koji je nabavio bio novi motorni zmaj Apollo 15. Ima licencu i za letenje na avionu Cessna 172, kao i ultralakim avionima od kojih je bio i ponosni vlasnik jednog Storcha. Ima licencu za letenje na svim drugim avionima do 1500 kilograma, a jedan od njih je i sadašnji ljubimac Sting, uz kojeg ga vežu najljepša letačka iskustva.

SKUP SPORT

– U ovom svom ljubimcu, kojeg imam od 2001. godine, letim najčešće sam, ponekad sa suprugom, rodbinom, prijateljima i susjedima. No, dobrodošao je i svatko tko se želi vinuti u visine – rekao je Darko.

avion ribic 13I mi smo se, moj kolega Matija Rođak i ja, također vinuli u visine i provozali se nad bivšom općinom. Gore smo sve shvatili. Osim što je osjećaj “da lebdiš” neusporediv s ičim drugim i što je pogled s visine prekrasan, biti u zraku, slobodan, lijek je za dušu. Svi problemi koje nosimo u sebi, gledano s visine, djeluju sitnima. Kad smo nakon dvadesetak minuta leta dotaknuli tlo, bolje smo mogli razumjeti našeg sugovornika, koji je o ovom hobiju govorio s toliko divljenja i poštovanja. On podrazumijeva i odricanje, kaže nam.

Letenje je skup sport. Cijena ovakvog, novog aviona je oko 150.000 eura, a tu su i servisi – napomenuo je Darko.

Budući da je prometne struke, djelomično sam servisira motor i to kod manjih zahvata. Za veće kvarove zrakoplov redovito ide u glavne ovlaštene servise u Zagreb ili Osijek.

avion ribic 9– Sigurnost je najvažnija, a zbog pravilnog održavanja aviona nisam imao nikakvih većih problema, osim jednom kada mi je pri polijetanju iz Gornjeg Bazja otkazao motor i morao sam odmah sletjeti. Nije bilo puno panike, jer ova “ptičica” može sletjeti i na oranicu, cestu, nogometno igralište, livadu, čak i u veće dvorište. Potrebno joj je stotinjak metara relativno ravne površine. Osim toga, tu je i futrola s padobranom i raketom, koja u slučaju hitne potrebe može u djeliću sekunde izvući padobran i otvoriti ga. Dakle, uz sigurnog pilota let je siguran i brz – napomenuo je vlasnik ovog aviona koji može letjeti i na 3000 metara visine brzinom od 300 kilometara na sat.

avion ribic 17

JEDINSTVEN OSJEĆAJ

– Supruga i ja krenemo na more ujutro, za pola sata smo iznad Zagreba, a za sat vremena na moru. Uživamo u letu i sa smiješkom s visine pogledamo duge redove na naplatnim kućicama ili gužve na cestama. Naravno, svaki let se mora prijaviti, kao i svako slijetanje na sportske aerodrome kojih, poput našeg u Koriji, ima diljem Lijepe Naše, no ta služba radi besprijekorno tako da nema nikakvih čekanja u redu. Nema cestarine, mostarine, trajektnih naplata i inih troškova. Ne moraš stati ni na kavu jer si vrlo brzo na odredištu, a ako zatrebaš na WC, sletiš na neku livadu pazeći pritom da ne pokupiš usput neku kravu ili kozu koja pase travu – našalio se Darko.

avion ribic 22

Unatoč tome što je ovo skup sport, naš sugovornik kaže kako mu nije žao ni jednog sata ni eura utrošenog na obučavanje pilota.

– Ovo je jedinstven osjećaj i ovisno što želiš, možeš si priuštiti i adrenalin i duševni mir. Slobodno mogu reći da se ponovo rodim, opet bih letio. Želja mi je imati avion četverosjed, onda će mi srce sasvim biti na mjestu – priznao nam je na kraju razgovora Darko Ribić.

Ostavili smo ga da pripremi svog ljubimca na “spavanje”. Potpuno ga razumijemo, kad govori o “srcu na mjestu”. Letjeli smo samo dvadesetak minuta i čim smo sletjeli, ponovno smo poželjeli vinuti se u visine i tamo ostati što duže. Nakon dvije tisuće sati u zraku, tko zna što bismo (još) mogli poželjeti.

(www.icv.hr, bs, foto: M. Rođak)

[g-gallery gid=”590775″]