Ladislava Horak Jergović sebe opisuje kao ženu koja dugo živi i dobro pamti. Virovitičkom je kraju poznatija kao bivša reprezentativna rukometašica, osvajačica brončane medalje za Jugoslaviju, kuglačica i stolnotenisačica. Međutim, Gradski muzej Virovitica gospođu Ladislavu, od milja zvanu Lackicu, poznaje kao vjernu donatoricu čija obiteljska ostavština krasi police istog tog muzeja. Upitali smo gospođu Lackicu kako je došlo do ove suradnje.

– Stvari koje poklanjam ili pohranjujem naslijedila sam od svoje majke i bake. Radi se o vrijednim predmetima za koje je šteta da „žive“ samo u mojim policama. Osim toga, prijateljica Dubravka Sabolić, bivša ravnateljica Muzeja Virovitica, inzistirala je da osobne stvari koje mi ne trebaju darujem upravo muzeju. Tako je sve započelo – prisjeća se Ladislava Horak Jergović.

Godinama nakon, gospođa Lackica znatno je obogatila muzejsku građu, a broj darovanih predmeta nije joj poznat.

– Zaista se ne sjećam o kojem se broju predmeta radi, ali pamtim neke od najdragocjenijih. Gradskom muzeju proslijedila sam zlatne naočale doktora Stjepana Zimmermanna, brata moga djeda. Tu su i njegovi rukopisi, mape i ostale sitnice. Najstariji od svih predmeta jest pribor za jelo moje bake koji je dobila za svoje vjenčanje, početkom 18. stoljeća – objašnjava.

Žena ispred svoga vremena

Majka naše sugovornice, Mira Horak, žena je sa starih fotografija koje obogaćuju virovitički Muzej. Kao netko koga je krasila fotogeničnost, svojoj je kćeri ostavila poveću kolekciju obiteljskih albuma sa slikama koje su za ono vrijeme pravo umjetničko djelo. Uz to, gospođa Mira bila je modna ikona svoga vremena, a njena kolekcija torbica također je pronašla svoj put do muzeja.  

Svaki darovani predmet ima posebnu, vlastitu priču. Ipak, za ovu muzejsku donatoricu najposebniju od svih nosi predmet iz njene osobne kolekcije.

– To bi bila moja medalja sa Svjetskog prvenstva. Jednu stvar stalno naglašavam i doista je šteta što Virovitica od toga nije napravila brend – prvo Svjetsko žensko rukometno prvenstvo bilo je u Beogradu i Virovitici. Ta brončana medalja za mene nosi izrazitu vrijednost – ističe Lackica.

Ne žali za materijalnim stvarima

Godinama skuplja i isječke iz požutjelih novina koji su vjeran pripovjedač povijesti virovitičke Lokomotive. Kada je riječ o sentimentalnoj vezanosti uz darivane predmete, gospođa Lackica opovrgava postojanje iste. 

– Nije mi žao, ni govora! Da mi je žao, uzela bih te stvari natrag – našalila se – Ukoliko nešto ne završi u muzeju, predmeti imaju budućeg vlasnika, moga unuka. Međutim, vjerujem da će velika većina ipak završiti u muzeju jer mlađe generacije nemaju mjesta za tako što – konstatira.

Kada dođe u kontakt s nekadašnjom ostavštinom, ne sumnja u ispravnost svoje odluke o poklanjanju.

– Te sve stvari više ne doživljavam kao nešto svoje. One su poklonjene Gradskom muzeju i to je sada muzejska imovina. Kad nas više ne bude, vjerojatno niti tih stvari više neće biti. Ako je priča o osobnim stvarima nepoznata, onda su to mrtve stvari. Ukoliko se netko prisjeća određenih povijesnih događaja uz te predmete, onda je to lijepa priča – a priča je ta koja ih oživljava – zaključuje Lackica.

(icv.hr, dj, foto: D. Jagarinec, Gradski muzej Virovitica)