Dragi čitatelji, pišem vam opet. Nalazimo se pred radostan blagdan Božića i polako napuštamo onu ozbiljnost, budnost i trezvenost došašća u kojem smo pripremali svoje srce za ove dolazeće trenutke. Prateći tu dinamiku, podijelit ću s vama na početku jedan od mojih nedavnih bisera. S godinama sam naučio da stvarno ima smisla ona stara: „Prvo ispeci – pa onda reci.“ Ali, još uvijek mi se često dogodi da ga baš „bubnem“ pa jedva živ ostanem.
„FRATAR NA MEDENOM MJESECU“
Tko govori javno, treba prihvatiti činjenicu da će ga ljudi brzo osuditi. Malo tko pita za pojašnjenja. Svi čuju ono što njima odgovara. Ipak, siguran sam da ima nešto i u tom iskrenom govoru. Nečeg djetinjastog, svakodnevnog, ali istovremeno provokativnog. Papa Franjo nam je primjer govornika koji ne robuje „celofanskoj retorici“. Jednostavno i uvjerljivo govori. Stručnjaci takav govor nazivaju parezijom (priprost, slobodan, uličan govor i prožet uvjerenjem).
On zato i plijeni pozornost i potiče ljude na promjenu. I tako ja, nadahnut više svojom nezrelošću, negoli papinim primjerom, na Franjevačkim pučkim misijama u Labinu prilikom predstavlja-nja nas misionara pričao sam o tome tko sam, odakle dolazim, o fakultetu, i umjesto da im kažem kako sam pred koji mjesec dao svečane zavjete, rekao sam im: „Evo, nedavno sam se oženio, bio sam na mladom mjesecu…“
Do tog trenutka svi su s osmijehom i više manje zainteresirani slušali sve što sam govorio. Od tog trenutka tišina. Nema osmijeha. Oči širom otvorene, usta razjapljena. Pun pogodak! Pomislili su sigurno: „Fratar koji se oženio i bio na mladom mjesecu… O čemu se ovdje radi?!“ Kontroverzno, sablazno, zanimljivo. Kako za koga. Dok je neke oduševilo, druge je zaprepastilo.
Nakana mi je bila potaknuti ljude na razmišljanje, razbiti led i ukloniti rezerviranost tog tzv. „crvenog kraja“. U svakom slučaju, oni za razliku od nas Virovitičana ne poznaju franjevce, karizmu i stil života. Većina poznaje samo dijecezanske svećenike i njihov način rada s ljudima. I, naravno, svi znaju da u tom svećeničkom staležu postoji taj kontroverzni celibat. Tema o kojoj se uvijek moglo i moći će se raspravljati. Jedni će biti za, drugi protiv. Kako laici, tako i svećenici. Ne mislim ulaziti u neku veliku raspravu ov-dje. Iskreno vam kažem, koliko god mi bilo teško to priznati, a još teže živjeti, mislim da nije nemoguće, besmisleno i ludo biti vjeran jednoj osobi cijeli život („dok nas smrt ne rastavi“). Reći ćete mi: „Mlad si, idealiziraš, nedostaje ti iskustva i svijesti koliko su teški ljudski odnosi, koliko su naporni, koliko traže odricanja i rada na sebi.“
ŽRTVA ILI BIJEG
Brak je velika žrtva! Nerijetko nam se čini da smo posve promašili u izboru. Bilo bi lakše da možemo pobjeći, promijeniti, početi ispočetka. I tu kreće kritika celibata, najčešće od strane onih koji nisu zadovoljni sobom i svojim životom, odabirom bračnog partnera. Ponekad i kritiziram celibat, kada mi je dosta Boga i svega onoga što se traži od mene kao redovnika. Kada mi je dosta žrtve, davanja, rada na sebi. Iz kritike rodi se želja za bijegom. Ipak, svjestan sam da neću moći predaleko pobjeći. Opet ću ući u odnos. Istina, s nekom drugom osobom. Ići će sve više-manje dobro na početku, ali krize su iza prvog ugla. Nema odnosa bez kriza. One su zdrave i pomažu nam, ako ih prihvatimo.
Naravno, možemo opet pobjeći. Ali nakon nekog vremena čovjek se umori od bježanja i shvati da zapravo nije toliki problem u bližnjemu (u Bogu), nego u meni. Ja sam taj koji je ovo slobodno i voljno izabrao, koji je riskirao svoju samodostatnu površnost, kako bi u zajedništvu s drugim darovao smisao svojemu životu. A da bi taj odnos opstao, pozvan sam raditi na sebi (i onaj drugi na sebi). Pozvan sam predati se. Naravno da je to rizik, dati se drugome. Ne moći sve kontrolirati. Ali, kao što sam već pisao negdje, gdje nema rizika, nema ni ljubavi. A velike ljubavi nisu jeftine. I u tome se nalazi sva drama celibata i braka – kritika jednoga vuče za sobom kritiku drugoga. Što će nam ljubav kad je toliko teška, pitam se. Lakše bi bilo sve svesti na nekakvu igru… Idemo na neke lakše teme.
Biti oženjen i biti redovnički zavjetovan nije isto. Može ispasti da sam ranije, govorom o celibatu, usporedio te dvije stvari. Istina, oni imaju svoje dodirne točke u nekim područjima, ali se u srži duboko razlikuju. U svima se ponekad probudi čežnja i želja da se zamijenimo. U nekima i više od čežnje. Kad sam bio u Samoboru, prva godina samostana, na razgovor za ulazak u Red došao je jedan oženjen čovjek i jasno rekao pred svima: „Dosta mi je i žene, i djece, i kuće, i susjeda. Hoću u samostan. Znam puno toga raditi. Primite me. Molim vas. Treba mi mir.“ Svi smo se tada grohotno nasmijali njegovoj iskrenosti, željama i situaciji iz koje je došao, ali danas, nakon šest godina samostana, itekako razumijem zašto se htio zamijeniti. Žao mi je bilo čovjeka, ali ono što vam želim reći jest to da ne treba bježati ili maštati kako je jedan stalež bolji od drugoga. Ne!
BRAK I REDOVNIŠTVO SE PODUPIRU
Treba prepoznati snagu i milost kojom brak utječe i podupire redovništvo i obrnuto. Možda zvuči šokantno, ali redovničkom životu potreban je itekako bračni život, njegova stvarnost i opipljivost. Istovremeno, i redovnički život potreban je bračnom životu, kako bi pokazao partnerima da brak nije konačna ni apsolutna vrijednost, da zdravi bračni odnosi ne streme isključivo ovozemnim vrijednostima, već neprolaznim, onostranim. Pobožni ljudi najčešće uspoređuju koji je od ta dva života uzvišeniji, teži, svetiji. Kao da se radi o nekom natjecanju. Nema i ne smije tu biti natjecanja, već međusobnog podupiranja. Dok je redovnika, bit će i zdravih brakova, i obrnuto. Što time hoću reći?
Neženstvo (redovništvo i celibat) radi Božjeg kraljevstva svojom znakovitošću odlučno usmjeruje brak, tu vrhunsku vrijednost stvaranja, u područje pretposljednjeg i time pokazuje da bračni život može doći do svog unutarnjeg ispunjenja samo ako se oba partnera oslobode za Boga. „Prisiljava ih“ da ne zaborave kako nemaju svoju posljednju svrhu u samima sebi, nego u onom što ih beskonačno nadilazi. Gnijezdo je radi polijetanja, ponajmanje je podrum. Oni se, dakle, nikada ne smiju dovesti u situaciju da moraju birati između bračnog druga i Gospodina jer brak nema svrhu u samome sebi, već je tu da te „otvori“ za drugoga. Njegujući u svojoj uzajamnosti ujedno i privrženost Gospodinu, bračni drugovi prevladavaju moguću razdijeljenost i ostvaruju jedinstvenost kršćanskoga, vjerničkoga bračnog i obiteljskog života.
Dakako, nije samo beženstvo znakovito za brak. Supruzi redovnicima pružaju konkretnu sliku svojega duhovnog života. Do spoznaje dolazimo putem osjetila, trebamo osjetne stvarnosti kako bismo doprli do shvatljivih stvarnosti. A tu je bračno sjedinjenje najveći simbol mističnog iskustva. Imenice otac i majka, koje pridajemo Bogu i Crkvi, odnose se najprije na Ivku i Antu, roditelje malog Andrije (primjera radi). Jednako kao imenice zaručnik i zaručnica na Krista i dušu. Kad bi nestala ta stvarnost spolnog polariteta i najčišći redovnik polijetao bi u prazno. Baš zato oženjen neoženjenoga itekako podsjeća da redovnički život ne smije biti bijeg od svijeta, nego poseban način služenja svijetu i drugima služenje koje se konkretizira u opipljivim odnosima i u životima stvarnih osoba.
ISTINSKI SUŽIVOT
Malo sam odlutao od teme. Oprostite mi. Ali stvarno mi je bilo na srcu da podijelim s vama ovo razmišljanje o međuovisnosti braka i celibata. Mislim da je ono potpuno zaboravljeno ili nepoznato mnogima. A značajno je jer pokazuje koliku snagu imaju i jedan i drugi poziv. I meni je osobno ohrabrenje da ne pobjegnem kada sve stisne. Dakle, Labinjanima sam ipak uspio objasniti svoju šalu i provokaciju. Pojasnio sam im ukratko tko su fratri, na koji način žive, koja im je karizma, što znači položiti (doživotno) zavjete i koje to zavjete uopće dajemo.
Mi franjevci živimo jedan od načina tog posvećenja i usavršavanja u ljubavi. Svim oblicima „posvećenog života“, (mislim na ostale redovnike, redovnice, monahe i sve oblike samotničkog ili zajedničkog života) u temelju je identična obveza (slobodno prihvaćena) da se žive evanđeoski savjeti poslušnosti (poglavarima), čistoće (neženstva poradi Kraljevstva) i siromaštva (ne imati osobno vlasništvo). Naša karizma još je dopunjena dimenzijom apostolata (fratri su, dakle, usmjereni ljudima i žive kao kontemplativno bratstvo u poslanju) i malenosti (ne prisvajati si visoke pozicije u društvu). Iznad svih ovih formi i struktura, za koje smo kritički svjesni da nisu uvijek u povijesti, a ni danas bile kod svih redovnika i svećenika autentično življene (nije lako nikome živjeti neke čvrste strukture koliko god da nas one čuvale od nas samih i povrede bližnjih), sv. Franjo, svjestan toga, a istovremeno prvi potaknut od Boga da zaživi na ovaj način, upozoravao je braću da iznad svega imaju Duha Gospodnjega i da nadahnuti njime sveto žive i utjelovljuju Evanđelje.
I tako, zbog te širine ne nas franjevaca, nego Duha Božjega, mi fratri opstali smo danas ne robujući toliko formi, nego bivajući uvijek formirani Duhom koji nas je po cijelom svijetu razbacao i pomogao nam da s ljudima u njihovim krajevima, kulturama i mentalitetom skladno u poštovanju zaživimo nepromjenjive vrijednosti istinskog kršćanskog života.
I tako nas franjevce zapravo možete naći, kao i Coca Colu (kako je o tome nedavno pisao g. Ante Tomić u Jutarnjem listu), na svim zemljopisnim dužinama i širinama, u najgorim zabitima, u suhim pustinjama i vlažnim prašumama, u ledenim tundrama i travnatim stepama. Ima nas tamo gdje nas i ne žele. Dok nas jedni ljube, drugi grde. Neki bi se tukli, a drugi grlili. U svakom slučaju, nikome nije dosadno s nama. Barem se imaju s kime posvađati.
ODGOVORNOST JE NA NAMA SAMIMA
A što se medenog mjeseca tiče, bio sam u Kanadi, kod rodbine. Bio je to, razumjet će mladi, honeymoon without ‘honey’. Primijetili ste već da volim putovati i da sam obišao nešto svijeta. Zahvaljujući internetu, globalizaciji i jeftinim aviokartama, svijet je postao jedno „malo selo“. Nije teško putovati. No, sve je teže u zemljama pronaći nešto unikatno i baštinjeno od predaka, a da to Zapadna kultura (kapitalizam, komercijalizam, tehnologizacija) nije već obrisala i unificirala svojim širenjem. Naravno, nije sve negativno, ali čini mi se da neke bitne stvari nestaju. Naravno, nije sve negativno, ali čini mi se da neke bitne stvari nestaju. Za mene putovanja nisu primarno obilazak muzeja, galerija umjetnosti, nacionalnih spomenika i slično.
Moja želja je zapravo doći u neku zemlju i pokušati u tom periodu živjeti kao oni, susretati se s ljudima toga kraja u realnim situacijama i osjetiti „bilo“ njihova života. I zato mi je bilo super u Kanadi probati svu hranu, jesti u kvartovskim restoranima, vidjeti kako funkcioniraju u obiteljskim druženjima, tiskati se u metrou s ljudima ujutro i navečer dok se žurno ide i vraća s posla, čekati nervozno u automobilu sat vremena na ulazak u Toronto jer je svih 16 traka zakrčeno zbog količine ljudi koji idu raditi u Downtown (poslovna četvrt)… Doslovno se svuda voziti automobilom jer je to toliko velika država i sve je toliko daleko da ti i ne padne na pamet nekamo krenuti pješice; a u gradovima susretati sve narode pod nebom.
Meni je takav „obilazak“ važan jer me upoznaje s pravim mentalitetom i kulturom tog kraja koja mi može pomoći da i ja neke stvari promijenim na sebi i u svojoj državi (ili da budem zahvalan što je kod mene bolje). No, istovremeno mi takvo iskustvo pomaže da shvatim ne samo kako oni žive, nego i koliko takav stil života utječe na njihove odluke i ponašanje koje sam ranije bio spreman lako osuditi. Često znam reći nakon putovanja: „Pa i ja bih se isto tako ponašao da sam na njihovom mjestu.“
No, osim ovog izvanjskog svijeta, koji je zanimljiv i vrlo poučan, mi vjernici svjesni smo, i to sam se itekako uvjerio čim sam došao u samostan, da u nama samima postoji svijet koji je puno širih, dubljih i prostranijih dimenzija od svega onoga što nas okružuje (duh i psiha). Svijet koji tako malo poznajemo (terra incognita), a čije je istraživanje od ključnog značaja za sav naš rad na sebi i za konačnu sreću koju u putovanjima tražimo. I zato vas potičem da otputujete u taj svijet. Da budete hrabri i odvažni. Ne samo sada u došašću, nego i u svakom trenutku vašega života. Niste sami na tom putu. Niste bez kompasa, prijatelja i ne lutate besciljno. Krist nam je rekao da je On Put, Istina i Život. I zato trebamo odgovorno preuzeti život u svoje ruke.
Život koji se nalazi izručenjem bližnjima i Bogu (gubljenjem sebe kako kaže Evanđelje). Jer zapravo vrlo je lako svaki dan žaliti se na svoju prošlost, budućnost, Boga, bližnje, politiku, karmu ili što već. Lako je prebaciti odgovornost na njih i osuditi svoj život na propast. Lako je ne učiniti ništa. Ali ne smijemo zaboraviti da nam dosada nitko nije uzeo niti može ono na čemu je Bog utemeljio naše dostojanstvo – odgovornost u slobodi odlučivanja i formiranja vlastitog života. On nas je učinio su-stvarateljima. U tome je križ, bol i muka. Ali i jedini put ka smislu. Jer nijedan život nije tako smislen i dubok doli onaj koji si sam uredio i tako stvorio prostor za drugoga gdje ti drugi postaje bogatstvo, a ne prokletstvo! Neka vas na tom putovanju života, u toj dinamici darivanja i odgovornosti ohrabri i ispuni ne samo ovogodišnji spomen na rođenje Djeteta Isusa, nego i njegova živa prisutnost koja vas uvijek vjerno i brižno očinski posvuda prati.
Sretan vam Božić!
I sretan put!
Koja je razlika između fratara i svećenika?
Ono što je Labinjane još zanimalo jest koja je razlika između franjevaca i svećenika. I kako to da svi fratri nisu svećenici? To je pitanje koje često čujem pa evo odgovora. Koristit ću se slikom, koja nije savršena, no može poslužiti. Zamislite jedan grad. Recimo Viroviticu. Taj grad prepun je različitih obitelji. Svaka obitelj na svoj način živi i funkcionira. Koliko god se obitelj od obitelji razlikovala, oni su i dalje Virovitičani. Nadalje, u Virovitici postoje razne javne službe. I svatko ima pravo kandidirati se i opsluživati tu javnu službu (gradonačelnika, župana, ravnatelja bolnice, itd.) Tako i u Crkvi postoji nešto vrlo slično. Kažem slično, ne identično! Svi smo kršteni i po krštenju postajemo „građani“ Crkve. U tom „gradu-Crkvi“ postoji jako puno različitih „obitelji“. Tu mislim na one po krvi obitelji (Horvat, Kovač, Vuković, Pavlović, itd.) i na „redovničke obitelji“ (po vjeri). Jedni su laici, drugi su redovnici. Razlikuju se u načinu življenja svog kršćanskog identiteta, no i dalje ih promatramo kao obitelj. Na tom primjeru možemo razumjeti što znači postati redovnik. Redovnik zapravo znači „promijeniti“ obitelj. Ja sam iz obitelji Bogati prešao u franjevačku obitelj i način funkcioniranja. Ta moja franjevačka obitelj ima određeni identitet i stil života o kojemu sam pisao. Ako im se želim pridružiti, trebam se formirati za takav način života. Zavjetima potvrđujem da sam prihvatio takav stil života te da sam odsada njihov član. U obitelji svi smo isti. Nema nekog višeg ili manjeg dostojanstva. Svatko u obitelji ima pravo izabrati čime će se baviti u životu, a da to nije suprotno načelima obiteljskog identiteta. Tako mi fratri možemo biti svećenici, a i ne moramo. Jer svećenstvo nije u temelju čimbenik franjevačkog identiteta.
Fratri mogu dakle biti doktori, profesori, inženjeri, mehaničari, kuhari, postolari, a i svećenici, ovisno o vlastitom opredjeljenju i sklonosti. Vraćam se na priču o „gradu-Crkvi“ i o javnim službama u njoj. Kada netko postane fratar i svećenik, onda on ne samo da je promijenio obitelj (na razni kršćanskog života), nego je po svećeničkoj službi preuzeo i javnu službu u gradu. On nije više anonimna osoba! Snosi vrlo visoku razinu odgovornosti. To su, dakle, dva različita poziva. Međusobno se ne isključuju, nego nadopunjuju, ali nisu striktno vezani jedan uz drugoga. Postoje i oni koji odu direktno u svećenike, bez da su se ranije pridružili nekoj od redovničkih obitelji. Koristeći dosada alegorijsku sliku „grada-Crkve“, njihova obitelj otad postaje biskupija (zajednica svećenika), kojoj pripadaju na čelu s ocem (biskupom). Nije to toliko komplicirano, ali nije ni zapravo jednostavno da se opiše isključivo slikom koju sam uzeo o „gradu-Crkvi“. Ona služi samo kao primjer. (www.icv.hr, ib)
[g-gallery gid=”570553″]
