Generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus izjavio je da u cilju suzbijanja širenja pandemije SARS-CoV-2 virusa ima vrlo jednostavnu poruku za sve države, koja glasi: „Testirajte, testirajte, testirajte. Testirajte svaki sumnjivi slučaj. Ako je pozitivan, izolirajte ga, pronađite njegove kontakte s kojima je bio u posljednja dva dana prije razvoja simptoma i testirajte i njih, također.“

Na prvu zvuči vrlo jednostavno, zar ne? Jedino što bismo se najprije trebali dogovoriti o definiciji sumnjivog slučaja, tko je to? Jer od njega sve polazi. A „sumnjivi slučaj“ se tijekom razvoja pandemije i širenja zaraze po svijetu mijenjao gotovo jednako kao i sama infekcija. Dakle, vrlo bitan trenutak uvijek je bio „timing“, u pravom trenutku prateći razvoj pandemije reagirati i definiciju prilagoditi trenutnoj situaciji. Tako se i radilo. Jednako kako na području čitave Republike Hrvatske, tako i na području Virovitičko-podravske županije tretirali smo svaki sumnjivi slučaj prema tada važećoj definiciji i protokolu.

Sjetimo se kako su se kao zemlje u kojima je prisutna lokalna transmisija bolesti najprije smatrale Kina, Južna Koreja i još neke države dalekog istoka, a potom nešto bliži Iran. Već tada, zbog načina širenja bolesti (kapljičnim putem, odnosno zrakom kao medijem) bilo je realno pretpostaviti da će se bolest pojaviti i kod nas. Onda su se kao zaražene pojavile određene regije na području sjeverne Italije, te jedna regija u Njemačkoj, da bi naposljetku pandemija zahvatila praktički sve zemlje u Europi ili barem u našem okruženju.

Jednako tako se mijenjao i epidemiološki kriterij određivanja „sumnjivog slučaja“ uz, naravno, prisutne kliničke znakove bolesti. Sve to treba staviti u vremenski okvir tadašnjih događanja, a to je bio početak, odnosno sredina ožujka. Podsjećam da se smatra kako je vrijeme inkubacije potrebno za razvoj i pojavu kliničkih znakova bolesti od 2 do 14 dana, s medijanom od 5-6 dana. Dakle, za vrijeme najduže inkubacije uzimalo se i još se uzima period od 14 dana. Prema tim kriterijima određivalo se koji su to kandidati za testiranje na području Virovitičko-podravske županije.

Dakle, prisutni klinički znaci bolesti i epidemiološki podatak o boravku u nekom od zaraženih područja unatrag 14 dana. Tko je tada zadovoljavao navedene kriterije bio je testiran bez izuzetaka. Ispalo je da takvih osoba s područja naše županije nije bilo puno. Bilo je onih koji su tih dana doputovali iz inozemstva, ali ne iz označenih država, jednako kao što je bilo onih osoba koje su doputovale iz drugih dijelova RH. No, to nisu bile osobe koje su zadovoljavale tadašnje tražene kriterije kako bi bile podvrgnute testiranju.

Testiranje se, inače, sastoji od uzimanja obriska nazofarinksa (nosa) i ždrijela, u kojima se nastoji dokazati SARS-CoV-2 virus. Ako se dokaže, znači da je dotična osoba zaražena i ujedno zarazna za svoju okolinu, odnosno svoje kontakte. Problem je kod SARS-CoV-2 virusa što, barem prema sadašnjim saznanjima, osoba može širiti „svoje“ viruse dan – dva prije nego postane vidljivo bolesna, tijekom trajanja bolesti i određeno vrijeme nakon kliničkog ozdravljenja (sada se navodi period od čak 28 dana nakon pojave prvih znakova bolesti).

Tijekom vremena, širenjem pandemije i pojavom sve većeg broja zaraženih osoba u brojnim drugim dijelovima naše zemlje, epidemiološki kriterij boravka u inozemstvu je naprosto otpao, te ga već neko vrijeme niti ne primjenjujemo u određivanju kandidata za testiranje. I, naravno da se broj testiranja povećao, kako u našoj županiji, tako i u drugim dijelovima RH. Dakle, svaka osoba s izraženim simptomima bolesti koji se ne mogu pripisati nekom drugom uzroku ili nekoj drugoj bolesti, bez obzira da li je osoba boravila u inozemstvu, smatra se kao sumnjiva i podvrgava se testiranju.

Podsjećam da se nalazimo, kao i svake godine, samo to sada nije „interesantno“, u vremenu epidemije sezonske gripe koja ima vrlo slične simptome. Ovisno o težini kliničke slike, testiranje se provede tijekom hospitalizacije ili ambulantno s preporukom i obvezom održavanja kućne samoizolacije do dobivanja nalaza. Ako nalaz bude negativan, ne radi se o bolesti COVID-19, a ako se pokaže pozitivnim, tada se primjenjuje preporuka direktora SZO-a s početka teksta. Oboljela pozitivna osoba stavlja se u izolaciju, utvrđuju se njegovi kontakti koji bi mogli biti zaraženi, svi se stavljaju u samoizolaciju, a neki od njih, ovisno o epidemiološkim podacima i prisutnim znacima bolesti, se testiraju. Na takav način, one sredine u kojima se utvrdi dokazano oboljeli od COVID-19 oboljenja imaju više provedenih testiranja od onih sredina u kojima se još nije dokazao niti jedan pozitivan slučaj.

Zašto se ne ide „široko“ u testiranje bez prethodno navedenih kriterija? Zato što je potpuno nepotrebno, neracionalno i potencijalno kontraproduktivno. Ako se testiraju osobe bez simptoma, s nepouzdanom epidemiološkom anamnezom, možemo dobiti negativan nalaz koji bi na kraju mogao biti „lažno negativan“ ako ta ista osoba kasnije, nakon provedenog testiranja, razvije simptome bolesti. Zato se, uz testiranje, u suzbijanju i sprječavanju širenja zaraze koriste i druge metode koje smo vrlo učinkovito primijenili, poput održavanja higijene ruku, održavanja „socijalnog distanciranja“ i izbjegavanja druženja, odnosno ostajanja u kući.

Na takav način vrlo se učinkovito prekida put prijenosa zaraze s jedne osobe na drugu. Uostalom, epidemiološka abeceda sastoji se od poznavanja pojma kojega nazivamo R0 (izgovara se R naught) koji predstavlja matematički izračun potencijalne zaraznosti određene zarazne bolesti. Neki ga nazivaju reprodukcijskim brojem koji pokazuje prosječan broj ljudi koji će se zaraziti od jedne početne zaražene osobe, pod uvjetom da populacija nije cijepljena i ne posjeduje kolektivnu imunost protiv dotične zarazne bolesti. Ako je R0 veći od 1, oboljenje će se proširiti i uzrokovati epidemiju. U izračun toga broja uzima se dužina vremena zaraznosti, učestalost ostvarenog kontakta i način prijenosa bolesti.

Dužina vremena zaraznosti ili infektivni period predstavlja vrijeme kroz koje je zaražena osoba zarazna za okolinu, pa veća dužina zaraznosti neke bolesti povećava vrijednost reprodukcijskog broja. Za SARS-CoV-2 virus smatra se, kao što sam već naveo ranije u tekstu, da je osoba zarazna dva dana prije pojave prvih simptoma bolesti, kroz cijelo vrijeme postojanja simptoma bolesti, te 28 dana od pojave prvih simptoma bolesti. Jasno je da je to dugi period, te da on izrazito nepovoljno utječe na povećanje broja R0.  Učestalost ostvarenog kontakta, što je veća, povećava reprodukcijski broj jer osoba koja je zaražena, ako ostvaruje više pojedinačnih kontakata, zaraza se učinkovitije i brže širi. Ako takva osoba ostane kod kuće u samoizolaciji ili izolirana u bolnici, zaraze se prestaje širiti ili se barem njezino širenje drastično usporava.

Način prijenosa bolesti izrazito utječe na brzinu širenja zaraze i povećanje reprodukcijskog broja u slučajevima kada se zaraza širi zrakom, te kada direktni fizički kontakt između dvije osobe nije neophodan za prijenos zaraze. U slučaju SARS-CoV-2 virusa put prijenosa je kapljični, putem zraka kao medija, ali i kontaktom s izlučevinama koje nastaju kod kašljanja i/ili kihanja zaražene osobe. Stoga se uz održavanje fizičke udaljenosti između ljudi, savjetuje i visoka razina osobe higijene, posebice ruku.

Dakle, za otkrivanje potencijalno zaraženih testiranje nam je od neizmjerne važnosti. No, za stavljanje pandemije pod kontrolu, za ograničavanje i suzbijanje zaraze važnije su nam mjere samoizolacije, karantene, ograničenja kretanja i održavanja „socijalne distance“. Kvalitetnom provedbom tih mjera prekidamo put prijenosa zaraze, ograničavamo je na manje lokacije na kojima se virus nema više gdje širiti, te time „gasimo“ zarazu i ujedno „kupujemo“ vrijeme do pronalaska učinkovitog cjepiva ili lijeka. I zato je bitno da se poštuju stručne upute stožera koje su namijenjene zaštiti zdravlja i života svih nas. (vpz.hr, M. Venus)