Jeste li se kad našli u situaciji da dođete na kavu u poznato društvo i onda čekate da vas netko primijeti, jer umjesto da razgovarate, gotovo svi „vise“ na mobitelu i tipkaju?

Upravo to dogodilo se i našoj sugovornici, psihijatrici dr. Sanei Mihaljević, voditeljici Službe za mentalno zdravlje, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Zavod za javno zdravstvo “Sveti Rok” Virovitičko – podravske županije, s kojom smo razgovarali o gore navedenoj situaciji, poznatoj kao sve češćoj praksi u društvu, pod nazivom „phubbing“.

Riječ je o skraćenici riječi phone (mobitel, pametni telefon) i “snubbing” (ignoriranje, odbijanje), a odnosi se na praksu igonoriranja drugih ljudi i fokusiranja na pametne telefone tijekom međusobne komunikacije.

Dr. Mihaljević kaže kako je riječ o već gotovo uobičajenoj pojavi u društvu, ali i u obiteljima, koja, nažalost, uzima sve više maha.

SADRŽAJ UMJESTO ČOVJEKA

-Pojava phubbinga postala je uobičajena, a mnogi ljudi možda nisu ni svjesni koliko često to rade ili kako to utječe na njihove odnose s drugima. Govorim o situacijama u kojima umjesto da osoba komunicira s drugom osobom, radije provjerava poruke, statuse na društvenim mrežama, gleda video sadržaj ili igra igricu na mobitelu. Odnosno, odabire sadržaj na uređaju umjesto žive osobe za komunikaciju – kaže dr. Mihaljević.

Ističe da phubbing nije zastupljen samo među djecom i mladima, koji “žive” na mobitelu, već je ono zahvatilo i obiteljski život, gdje roditelji umjesto da čitaju slikovnice, razgovaraju s djecom i budu im emocionalno dostupni, radije odabiru ekran i sadržaj na pametnom telefonu.

-Roditeljima je lakše provjeravati mobitel, odgovarati na poruke ili surfati na Internetu nego biti djeci emocionalno na raspolaganju, odgovarati na njihova pitanja i podučavati ih. Posljedično tome, djeca mogu osjetiti da nisu važna ili zanimljiva svojim roditeljima, što može negativno utjecati na njihovo emocionalno stanje i zdravlje.

Djeca uče putem modeliranja, odnosno oponašaju ponašanje svojih roditelja. Ako roditelji često provjeravaju svoje mobitele i ne pridaju važnost međuljudskim odnosima, djeca mogu to ponašanje preuzeti i primijeniti u svojim interakcijama s drugima, pa i s roditeljima od kojih su to naučili – smatra dr. Mihaljević.

Ilustracija, Canva

OVISNOST O UŽITKU

Objašnjenje zašto ćemo svako malo posezati za pametnim telefonom ili Internetom je jednostavno – bombardiranje informacijama kojima smo danomice izloženi, učinilo je ljudski mozak ovisnim o brzim podražajima i stalnom uzbuđenju.

Svaka nova poruka, svaki klik, svaki lajk na društvenoj mreži ispod objave koja nam je važna u našem mozgu izaziva lučenje neurotransmitera dopamina, koji pak rezultira osjećajem ugode, kaže dr. Mihaljević.  

Brza je to i prolazna “sreća”, koju čovjek traži sve više.

– Naš mozak je počeo tako funkcionirati, jednostavno stalno želi imati podražen sustav nagrade i ugode. Slaba nam je tolerancija na dosadu. Kada nema podražaja, pojavljuje se osjećaj praznine koji je zastrašujući. Želimo da nam mozak bude uključen, da ugoda traje što duže. Kao i kod svake ovisnosti, s vremenom ta potreba postaje sve veća. Ova praksa značajno utječe na procese u mozgu, osobito na pamćenje, koncentraciju, kao i pažnju. Već se kod djece danas može primijetiti da im je kratkoročno pamćenje sve oštećenije.

Općenito, moderni uređaji i nevjerojatna količina informacija i podražaja koji nas bombardira, učinilo nas je kao ljude više impulzivnima, a manje racionalnima.

Polako gubimo sposobnost svjesnosti, samosvijesti, analitičkog načina razmišljanja, komparacije. Polako gubimo i sposobnost dugoročnih vizija, a smanjuju nam se i sposobnosti razumijevanja drugih osoba. Gubimo dubinu svojstvenu za čovjeka, jer radije odabiremo brzu i kratkotrajnu ugodu u odnosu na sporiji i zahtjevniji proces razmišljanja – upozorava dr. Mihaljević.

ZDRAVA ALTERNATIVA

Stručnjaci koji rade s djecom, osobito u vrtićima i školama, primjećuju kako je djecu sve teže zainteresirati i zadržati im pažnju. U školu dolaze umorna, jer su cijele noći na igricama ili društvenim mrežama, neki i pod nastavom  provjeravaju poruke (kad ih učitelji ne primijete) ili traže na toalet (da ne bi slučajno propustili novu poruku u novih 45 minuta). Već i prvašićima je teško sjediti na miru, teško usvajaju znanja u odnosu na prijašnje generacije, potrebno je puno ponavljanja i metoda koje će ih zainteresirati za gradivo.

Navikli na brze forme kratkih videoisječaka i zabavnog sadržaja koje ponekad i satima gledaju na ekranima, djeca i mladi sve teže kontroliraju svoje ponašanje, nemaju analitički način razmišljanja, gube interes za žive osobe i radije se okreću ekranu. Dosada je nedopustiva.

Ilustracija: Canva

-Danas je sve veći problem poremećaj pažnje koji je uvjetovan vremenom provedenim pred ekranom. Istraživanja su pokazala da je kod djece kojoj je dijagnosticiran ADHD (poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću) došlo do smanjivanja i nestajanja simptoma, kada im se reducira vrijeme provedeno pred ekranima.

To je dobra vijest, da se šteta koju mozak trpi zbog stalnih podražaja može reducirati, pa i ukloniti, nekim drugim navikama, kao što su boravak u prirodi, sport, druženje, igra i slično. Konkretno, kvalitetno provedeno vrijeme daleko od ekrana – smatra dr. Mihaljević.

Naglašava kako ni u kom slučaju ne zagovara život bez moderne tehnologije koja je donijela puno toga dobroga te smatra da ćemo se na dobrobiti digitalne tehnologije sve više oslanjati u budućnosti. No apelira da je važno biti svjestan potrebe održavanja ravnoteže između vremena provedenog online i offline. Roditelji su ti koji moraju znati koliko im dijete provodi vremena pred ekranom i ponuditi alternativu tom vremenu, u realnom svijetu.   

-Moguće je postići dogovor u kojem će se točno odrediti vrijeme za boravak ispred ekrana, provjeru poruka i slično. Ujedno, naći modeli koji će biti alternativa ekranu – šetnja, druženje, bilo kakva aktivnost koja će nam omogućiti da budemo prisutni u prostoru i vremenu, koja će nas maknuti od stresa i stalnih podražaja kojima je izložen naš mozak i koji će nam pomoći da uživamo i u realnom svijetu, ne samo virtualnom – zaključuje dr. Mihaljević.  

(www.icv.hr, mlo, foto: Canva)