Prvo radno mjesto, pa hitna. Tako za sebe kaže Ivan Hamaček, glavni medicinski tehničar Objedinjenog hitnog bolničkog prijama (OHBP) u Općoj bolnici Virovitica, s kojim smo kratko porazgovarali u povodu Nacionalnog dana hitne medicinske službe, a koji se obilježava diljem Hrvatske, pa tako i u Virovitici. 

Kao i kolege, Ivan ga je obilježio radno, a to znači da je bio dijelom stresnog, bolnog, uplašenog životnog iskustva onih pacijenata koji su u OHBP stigli vozilom i u pratnji kolega iz Zavoda za hitnu medicinu, onih koji su na hitnu stigli na preporuku svog liječnika obiteljske medicine ili onih koji su jednostavno procijenili da nemaju što čekati, već da je vrijeme da krenu na – hitnu.

Ivan je dio velike obitelji hitnjaka koji u Općoj bolnici imaju i do 90 intervencija dnevno, a u svakoj je važno procijeniti razinu hitnosti, stanja i potrebe pacijenta. Sve mu je to omogućio rad na ovom Odjelu na kojem je već punih šest godina, kaže. 

-Ovo je specifičan odjel, na kojemu od 0 do 24 sata moramo biti spremni na sve i nikada ne znamo tko i u kakvom stanju nam može proći kroz vrata i potražiti pomoć. Za ovaj odjel svi vrlo brzo shvate; ili jesi ili nisi. Ponekad to shvatiš već u prvoj smjeni koju odradiš. Ja sam došao i ostao, naučio sam se nositi i sa stresnim situacijama, osobito onima uz gubitak pacijenta, ali i dalje nam je najteže kada su mali pacijenti u pitanju. Tu, koliko god godina iskustva imao, nikad nisi imun, na djecu smo svi posebno osjetljivi i mislim da se tu svatko daje i više od maksimuma – smatra naš sugovornik. 

Za Ivana ističu kako je smiren, stabilan, stručan, a nadasve kolegijalan. Upravo u hitnoj službi timski rad najviše dolazi do izražaja, gdje su svi: liječnici, medicinske sestre i tehničari ovisni jedni o drugima, o brzim procjenama i stručnim reakcijama. 

IMGL1003
fotofoto: K. Toplak

Ponekad, kaže Ivan, to neće biti dovoljno i uvijek postoji ona doza pitanja: jesam li mogao učiniti nešto više, osobito kada ishod završi smrću pacijenta i kada treba stati pred članove obitelji s tom viješću. I uspješne intervencije ostavljaju trag, koji se mora naučiti smanjiti nakon smjene, odnosno, za nošenje sa stresom najvažnije je naći način da se posao ne nosi kući, poručuje naš sugovornik. 

-Pokušavam ostaviti sve stresne situacije na poslu, njima ne opterećivati suprugu, koja je inače trudna, ali je već navikla na to da brzo prepozna kakvu sam smjenu imao, kada me ugleda nakon posla. Mogu reći da je ovdje najvažnije to što djelujemo kao jedan, timski rad je ovdje sve i jedan bez drugog ne možemo. Već se dovoljno poznajemo i možemo procijeniti kada tko od nas ima loš dan, kada se netko ne može sam nositi sa onim što mu se dogodilo u smjeni, pa tada svi uskačemo i razgovorom analiziramo situaciju, pomažemo, jedni smo drugima podrška, svi znamo kroz što prolazimo svaki dan.

Bez obzira na stres i veliku odgovornost, ovo je zvanje koje zaista spašava živote, u kojem su sekunde presudne i zasad se ne vidim ni u jednom drugom odjelu osim ovog – ističe Ivan Hamaček. 

(www.icv.hr, mlo)