Žiteljima Virovitičko-podravske županije malo je poznato da se u Bušetini skriva pravi mali zoološki vrt. Naime, uzgajivač peradi Josip Zelenbrz u svom dvorištu posjeduje mnoštvo različitih vrsta egzotičnih životinja: od crnih labudova te mnoštva različitih gusaka i pataka, pa sve do druge po veličini suvremenih ptica – emua. Ovaj svestrani mladić svoj zanimljiv hobi otkrio je još u djetinjstvu, a svakim novim proširenjem ovog netipičnog domaćinstva dobiva ideju za posjedovanje neke nove vrste.

– Odmalena sam bio okružen životinjama, djed je čuvao krave, a baka hranila kokoši. Ipak, pernate su životinje te koje su me najviše zanimale. Jednom sam prilikom bio na sajmu u Nedelišću, gdje sam kod kolege Damira Patafte u kavezu zapazio bjelolike guske, vrstu koja spada pod divlje guske koje obitavaju na Antartici. Čim sam ih ugledao, ponijela me želja da ih i sam posjedujem. Malo po malo, ušao sam u te vode s upravo tom vrstom gusaka, a ostalo je povijest – objašnjava Josip.

Svoje prve korake u uzgoju egzotične peradi učinio je uz stručnu pomoć Siniše Kovačevića – Simbe, kojemu je iskreno zahvalan na mentorstvu. Ovaj mladić danas se educira pomoću stručne literature koju je nabavio u Njemačkoj. Do novih vrsta dolazi na razne načine, a najčešće je riječ o prigodnim sajmovima koje posjećuje.

– Poneke egzotične vrste nabavljam kod svojih kolega, iz vlastitog uzgoja. Međutim, većinu peradi pronalazim po sajmovima u Hrvatskoj i Mađarskoj. Zbog blizine granice, u Mađarskoj jednom do dvaput godišnje obilazim sajam u mjestu Monor kraj Budimpešte. U Hrvatskoj sam nešto redovitiji. Član sam Društva uzgajivača malih životinja Slavonski Brod, stoga sam čest gost i tamo. Ipak, gledajući s financijske strane, pojedine stvari vezane uz moj hobi jeftinije su preko granice, iako su i u Mađarskoj cijene također otišle gore – govori.

Ovaj svestrani uzgajivač posjeduje ponajviše egzotične vrste pataka i gusaka. Kada je riječ o plovkama, brojevi se vrte oko 6 vrsta gusaka i isto toliko pataka. Tako u Bušetini trenutno egzistiraju patke mandarinke, karolinke, bahame, trkačice i smaragdne patke, kao i magelanove, kokošaste, havajske i tuluške guske. Posjedovao je neko vrijeme i 7-8 paunova, ali su bili prebučni okolnim kućama.

– Sve vrste koje posjedujem zahtjevaju onu osnovnu, minimalnu brigu. Potrebno ih je  nahraniti i napojiti, standardno žitaricama, ali da su zahtjevne – nisu. Bitni su im uvjeti življenja, odnosno sigurnost da bi mogli poleći jaja. Ako uspoređujem divljač s ostalim domaćim životinjama, divljač je puno otpornija i izdržljivija. S vodenom peradi je najmanje brige. Ona ne može pokupiti bolest, ali ju može prenijeti. Ja sam i uzgajivač i veterinar u isto vrijeme, vršim sve potrebne preventive. Pošto sam u ovome već duži niz godina, ništa mi nije teško, imam sve u malom prstu – kaže sugovornik.

Josip svakih mjesec ili dva u svoje dvorište dovodi dvije do tri nove vrste. Ptičarstvo, odnosno spomenuta vrsta peradarstva, jedna je od skupljih grana uzgoja. Ove se životinje najčešće prodaju u paru, a za neke od njih mora izdvojiti značajniju svotu novaca; od onih nešto dostupnijih po 60-ak eura, pa sve do 400 eura za crne labudove i 800 eura za mlade emue. Skup sport, reklo bi se, ali ovom uzgajivaču sve to donosi neku veću, dodanu vrijednost – osobno zadovoljstvo.

– Prvo, to je ljubav. Drugo, ovaj je uzgoj moja svojevrsna terapija. U vrijeme korone to je ono što me držalo normalnim i stabilnim. Na posljednjem je mjestu sama prodaja, od koje se ne može reći da postoji neka značajnija zarada. Kada se uspije poleći nešto više mladih, proda se, pogotovo kada je riječ o egzotičnijim vrstama – ističe.

Žena se, kaže, davno pomirila s time da je fanatik po pitanju uzgoja egzotične peradi.

– Na prvu mi je bilo čudno priviknuti se na silnu perad, ali drago mi je što ima svoj hobi u kojemu je toliko strastven. Živ se čovjek na sve navikne. Sada mu i pripomognem kada ne stigne sve sam. Sin od 3 godine je tu da životinje ‘rastjera’ (smijeh). Nadam se da će ići očevim stopama, iako mi se čini da ga trenutno više zanimaju traktori i poljoprivreda – govori supruga Valerija.

Ova mlada obitelj, uz mnoštvo egzotike u svom dvorištu, na proljeće dobiva i pojačanje – malenu djevojčicu. Društvo su im i dva psa, mops Tito i francuski buldog Zeus, koji uspješno koegzistiraju sa ostatkom ekipe.

Sumještani su, kaže, zainteresirani za pomalo neobične pojave na njihovom imanju.

– Ljudi dolaze s vremena na vrijeme, egzotične vrste nisu nešto što se viđa u baš svakom domaćinstvu. Pretežito su ovdje navikli samo na domaće kokoši. Interesantno im je, ali ne razumiju svi ukupnu vrijednost toga. Nije baš svakome jasno kako netko može dati 60 eura za jedan par mandarinki, ali što je, tu je – zaključuje Josip.

(www.icv.hr, dj, Foto: D. Jagarinec, privatna arhiva)