Ovogodišnje Rokovo glavnu će pozornicu 16. kolovoza u 20 sati prepustiti prekrasnoj slavonskoj princezi zvonkoga glasa i bliskoj prijateljici gitarskih partitura. Naime, u našem gradu prvi put će zapjevati i zasvirati sjajna Mia Dimšić. Draga i srdačna Mia u svom je bogatom poslovnom rasporedu (a usred najvećeg svjetskog nogometnog iščekivanja) pronašla vremena kako bi s čitateljima Info-centra za mlade Virovitica podijelila svoje misli o glazbi, obrazovanju, sreći i životu, ali i virovitičkom susretu koji nas očekuje.

Mia, prije svega, potrebno je zahvaliti Vam na tome što ste unijeli mnogo pozitivne energije u hrvatsku glazbu i što ste nam darovali sjajne pjesme koje rado pjevuše mladi od Iloka do Dubrovnika, ali i šire. Svoj glazbeni put gradite godinama. Kako su tekli vaši glazbeni početci?

Zapravo, ne znam reći kad sam točno počela pjevati ili kad sam shvatila da je to moje usmjerenje. Odmalena sam tome naginjala i uvijek sam bila uključena u izvannastavne aktivnosti povezane s pjevanjem, plesom, pisanjem, kasnije i sviranjem instrumenata – svim onim što je danas važan aspekt moje karijere i posla. Prekretnica je sigurno bila kad sam počela svirati gitaru. Imala sam 16 godina i počela sam solistički nastupati, prvo na pozornici svog orkestra, zatim i u raznim akustičnim varijantama, po terasama, vjenčanjima, u različitim prigodama. Nakon što sam to nekoliko godina radila iz hobija, tamburaški sastav Džentlmeni iz Osijeka me pozvao da im na turneji po Kanadi i SAD-u budem ženski vokalni solist. Od tog trena nadalje sve je krenulo uzbrdo i otvorila su se vrata ozbiljnijeg bavljenja glazbom.

Stručnjaci tvrde da je glazba sjajan izbor za mladoga čovjeka jer pomaže u izgradnji njegove osobnosti. Je li tako bilo i u Vašem slučaju, odnosno je li (i u kojoj mjeri je) glazba utjecala na Vas?

Bez glazbe bih bila druga osoba. Odmalena sam izuzetno emotivna i sve što mi se događalo intenzivno sam proživljavala, a to je definitivno važna osobina za pisanje i izvođenje pjesama. Nešto te jednostavno mora toliko dotaknuti da o tome imaš potrebu nešto reći, sjedneš za instrument ili uz samo komad papira i daš si oduška, i nakon toga ti bude lakše. Nije to nužno za svakoga, ali mene je uvijek privlačilo i terapeutski djelovalo na mene. Gitara i pjevanje su me učinili društvenijom, lakše sam sklapala prijateljstva, uvijek sam bila ona cura koja na nekom tulumu ili druženju uzme gitaru i pjeva i to mi je pomoglo probiti mnoge barijere koje inače ne bih. A da i ne spominjem brojna putovanja, interkulturalna druženja koja mi je glazba donijela. Zbog nje sam postala ekstrovertirana, odvažna, komunikativna i još puno stvari. Preporučila bih to svakome.

Pohvaliti se možete brojnim glazbenim nagradama i postignućima. Koji Vam je Vaš uspjeh ipak najdraži?

Evo, još uvijek ne mogu vjerovati da sam osvojila Porina za pjesmu godine (pjesma Bezimeni). Od svih nominacija koje sam ove godine imala, ta mi se činila najmanje vjerojatnom jer su u konkurenciji bili Oliver, Željko Bebek, Massimo… U trenutku kad su Josipa Lisac i Saša Antić od svih tih imena pročitali moje, malo mi se zamutio vid i sljedećih nekoliko minuta bila sam na autopilotu, nesvjesna onoga što se uopće događa.

Svoje mjesto na hrvatskoj glazbenoj sceni svojim radom, trudom i talentom stekli ste poprilično mladi. Koliko je zahtjevno bilo pronaći svoje mjesto među renomiranim umjetnicima? Jesu li se javljale predrasude utemeljene na Vašoj dobi?

Mlada dob u svakom trenutku ima i svoje prednosti i nedostatke. I danas zna biti predrasuda, ali one su samo motivacija da ih opovrgnem i mislim da na moj karakter imaju izrazito pozitivan efekt. S druge strane, mnogi stariji kolege su nostalgični prema vremenima kad su i sami počinjali pa me gledaju s nekakvom posebnom nježnošću. U mom poslu uvijek ima i zlobnika koji mladu dob gledaju kao priliku da se okoriste i dominiraju, ali, na svu sreću, oko sebe sam od prvog dana imala iskusan i talentiran tim koji me naučio svemu što teoretski znam o estradi i nije bilo prilike za to. Pronaći svoje mjesto u ovako maloj državi je bio velik izazov i slobodno mogu reći da uz bilo kakvu pjesmu, glas ili predispozicije nikad ne bih to mjesto dobila da nisam sve ostalo u svom životu stavila po strani i svaki dan, od 0 do 24 sata, bila posvećena samo i isključivo tim svojim ciljevima. To je bila velika odluka i najveći problem je što si to ne mogu baš mnogi ljudi priuštiti. Imala sam tu i puno sreće, naravno.

Odličnu poruku o međusobnoj toleranciji i poštivanju tuđega rada poslalo nam je Vaše glazbeno prijateljstvo s mladom pjevačicom Domenicom. Surađujete li rado s drugim glazbenicima?

Dok nisam upoznala Domenicu, bila sam uvjerena da u ovom poslu ne postoje iskrena prijateljstva, ali drago mi je da me razuvjerila. Prekrasno je surađivati s drugim glazbenicima, ponosna sam što sam u ove 2 godine ponešto otpjevala s nekima od svojih najvećih idola, ali i s mladim kolegama koji trenutno prolaze potpuno iste stvari kao i ja. Bogatstvo je imati prijateljicu koja potpuno razumije sve što prolazim jer je ona sad u identičnoj fazi života, a i glazbeno je inspirativna. Vjerujem da se i od starih i od mladih i u apsolutno svakom žanru može puno naučiti.

Zanimljiva nam je informacija o Vašem akademskom statusu. Naime, nedavno ste diplomirali na jednom poprilično zahtjevnom studiju. Smatrate li obrazovanje važnim?

Svakako je važno i, iako sam studirala strane jezike koji mi ne koriste direktno u glazbenoj karijeri, drago mi je što nisam propustila taj period života. Studentski dani su nešto posebno u svakom smislu riječi, ali opet, kod nas uvijek postoji ta opasnost da se previše naglašava nekakav papir i forma koja nije nužno bitna i potrebna svakome. Ljudi se izražavaju i nalaze svoj put na razne načine i svatko je drugačiji. Obrazovanje može biti i radoznalost, samostalno istraživanje, bilo što što širi um i potiče otvorenost, napredovanje i rad na sebi.

Imate sreću pa često boravite među mladima, a i Vaši stihovi, praćeni motivima svakodnevnih životnih padova i uspona, djeluju poput ispovijesti svih mladih. Što možete navesti kao njihove najčešće probleme i želje?

Mislim da svi mladi ljudi u konačnici traže samo jedno: autentičnog sebe i svoj put. Nažalost, živimo u svijetu gdje je valjda najteža stvar na svijetu biti ono što jesi, svi se s tim borimo, svaki dan, i to je put koji nema konačan cilj, uvijek nas iznova netko baca lijevo-desno, a mi se borimo da ostanemo na stazi koju sami najbolje osjećamo. Ali i u tome i je čar. Otkad sam pronašla svoje profesionalno usmjerenje i osjetila da sam to ja u punom smislu riječi, postala sam toliko neusporedivo sretnija i ispunjenija osoba. Zato svojim stihovima uvijek želim i druge potaknuti da traže to isto za sebe, da nikad ne odustaju i ne slušaju one koji im govore da je to nemoguće, a takvi skeptici su uvijek brojniji i glasniji.

Mnogi Vas, upravo zbog mnogobrojne mlađe publike, smatraju uzorom mladima. Koliko je lak taj zadatak?

Jako je lijepo to čuti i stavlja posebnu težinu na sve što govoriš i radiš. Odlična je motivacija da radim na sebi i trudim se biti bolja. Trenutno je pomalo i breme jer polako radim nove pjesme i sad vidim da pazim na svaki stih duplo više nego kad sam radila prvi album kad još nisam imala na umu koliko će to ljudi slušati i analizirati.

Imate li Vi svoje uzore?

Naravno, jako puno njih. Najveći uzor na stranoj sceni mi je Taylor Swift. Za mene je ona ikona rada, upornosti, odricanja i fokusa bez kompromisa. Na domaćoj sceni imam puno omiljenih izvođača, ali iznad svih je definitivno Oliver Dragojević.

Mijenja li slava ljude?

Mijenja, iako naravno ne mogu objektivno reći koliko i kako je mene, to biste morali pitati moje najbliže. Te promjene ne moraju nužno biti one na koje prve pomslimo i koje pokušavamo izbjeći, kao što su umišljenost, ishitrenost, bahatost… To može biti i povećana svijest o ponašanju, uštogljenost, paranoja jer naravno da nije isto kad nešto radiš i nitko na to ne obraća pozornost i onda odjednom dođeš pod povećalo i svi to počnu pratiti, a od tebe se očekuje da tu istu stvar i dalje jednako radiš. Ne znam koga to ne bi promijenilo, ali trudim se da o svemu tome što trezvenije razmišljam i preispitam se s vremena na vrijeme.

Vaši stihovi prožeti su refleksivnošću i promišljanjem o ljubavi, prijateljstvu, ali i o samom pojedincu te njegovim potrebama i ponašanju. Pišete li s lakoćom? Odakle crpite inspiraciju?

Tekstovi i misli mi uvijek dođu najlakše jer sam takva osoba. Beskonačno razmišljam o svemu što mi se događa, volim priče bliskih ljudi, čak i nepoznatih, volim razmišljati o odnosima ljudi, zašto se svaka osoba ponaša baš tako kako se ponaša, što iza toga stoji… Život mi je u tom smislu užasno inspirativan, pogotovo jer je otkad se bavim glazbom tako dinamičan i uzbudljiv. Glazba mi dođe malo teže, mora se baš dogoditi neki trenutak i uglavnom ne ide kad ja hoću nego kad sam potpuno nespremna i razmišljam o nečem desetom.

Glazbenici često tvrde da im je teško voljeti neku svoju pjesmu više od neke druge jer svoje pjesme smatraju svojom djecom, no riskirat ću s pitanjem: imate li Vi svoju najdražu pjesmu?

Mijenja mi se mišljenje o tome, ovisi u kakvom sam raspoloženju, ali možda najdraža u zadnjih par mjeseci mi je pjesma Kiša. Volim priču iza nje i nastala je kad sam bila malo nesretna pa mi je super prisjetiti se toga kad sam sretna.

Kad je o Vašim pjesmama riječ, oduševljavaju nas njihova toplina i pozitivna energija. Vjerujete li Vi u rečenicu: „Život nije siv.“?

Naravno da vjerujem. Mislim da publika ne bi toliko zavoljela tu pjesmu da ja, koja ju izvodim, ne vjerujem u njezin naslov. Oni to nekako uvijek osjete. Život je za mene nešto što će ti uzvratiti osjećaje i to vrlo direktno. Ako ti njega voliš, i on će voljeti tebe i poslat će ti gomilu nevjerojatnih stvari za koje nisi vjerovao da su moguće. Ako ga ne voliš, poslat će ti suprotno. On je kao i mi – voli biti voljen.

Uskoro nam dolazite u Viroviticu. Je li to Vaš prvi posjet našemu gradu?

Moja mama je iz Levinovca pa bi se moglo reći da sam u Virovitici bila milijun puta tijekom života. U okolici Virovitice je više-manje cijela mamina strana rodbine. Ali bit će prvi posjet povezan s glazbom i prvi koncert u tom kraju.

Radujemo se našem prvom virovitičkom glazbenom susretu u kolovozu. Što nam pripremate?

Pripremam sve autorske pjesme koje je publika dosad mogla čuti, ali i puno mojih omiljenih obrada. Dolazim s bendom i jako se veselimo.

Za kraj, završit ćemo razgovor jednom osječko-virovitičkom poveznicom pa nastavite rečenicu: Slavonija je…

Kraj pun topline i mira. Tu se uvijek možeš odmoriti, ali i ludovati. Ima sve.

Dragoj Miji želimo ugodan povratak u naš grad, veselu atmosferu te brojnu i raspjevanu publiku s kojom će proslaviti Virovitičin 784. rođendan.

Svi vi u svoje kalendare zapišite vrijeme i mjesto glazbenoga susreta s Mijom (16. kolovoza, 20 sati, glavna pozornica u centru). Dok nestrpljivo iščekujete Mijin koncert, poslušajte njezine dobro znane pjesme, a svakako posjetite i službenu Facebook stranicu Mia Dimšić te Instagram #miadimšić. (icm-virovitica.info, Marina Mađarević; foto: Mia Dimšić Facebook)