Olimpijske igre, koje se od 26. srpnja do 11. kolovoza održavaju u Parizu, zasigurno su svjetski sportski događaj godine, a svi ljubitelji sporta prate 329 natjecanja u 32 olimpijska sporta koja se održavaju na 34 borilišta u Francuskoj, a također i na najvećem otoku u Francuskoj Polineziji – Tahitiju.
Jedan od najvećih i najpopularnijih borilišta je i Arena Bersy koja se nalazi u četvrti Bercy, na Boulevard de Bercy, u 12. arondismanu Pariza i u kojoj su se za vrijeme trajanja olimpijade održavala natjecanja u gimnastici i košarci i gdje se održava i finale tih sportova.
Osim sportskih događanja, u ovoj popularnoj areni održavaju se i mnogi koncerti, a kako i ne bi kad se radi o zatvorenom sportskom objektu, kapaciteta 20.300 posjetitelja.
Arena je svečano otvorena i započela je s radom u travnju 1984. godine, a kuriozitet u svemu tome je da je i jedan Virovitičan bio taj koji je imao čast da odigra prvu utakmicu odmah iza presijecanja vrpce u Areni Bercy. Radi se o jednom od naših najboljih rukometaša, trenera i sportskih djelatnika, Željku Poljaku, trenutno treneru rukometašica ŽRK Pitomača koje se natječu u 2. HRL Sjever. Bio je to povod da ga posjetimo, jer zasigurno ga za trenutno najgledaniju arenu u svijetu vežu neizbrisiva sjećanja i sportski uspjesi.
Rado nam je ispričao priču o tom travnju 1984. kada je u Bercyu, zajedno sa svojim kolegama otvorio dvoranu, ali osvojio i 1. mjesto.
– Nakon igranja rukometa u Virovitici pozvali su me u Zagreb gdje sam prvo igrao za tadašnji RK „Borac”, a vrlo brzo i u jednom od tada naših najboljih klubova, prvoligašu, RK „Medveščak”. Sve to rezultiralo je da igram i u tadašnjoj rukometnoj reprezentaciji Jugoslavije. U šali znam reći da sam u Medvešćak došao na vrijeme, jer nedugo potom sastavio se tim zagrebačkih rukometaša, većinom iz Medveščaka, koji su tvorili tim Zagreb koji je tog travnja 1984. zaigrao turnir na kojemu su još sudjelovali rukometni timovi iz Moskve, Bukurešta i domaćina Pariza. Moram odmah napomenutu da je u timu Moskve igrala kompletna ruska, a u timu Bukirešta kompletna rumunjska reprezentacija. Isto tako je bilo i u slučaju Pariza, mada su se francuzi tek tada počeli ozbiljnije baviti rukometom- govori poljak i dodaje:
– Jako se dobro sjećam svega tog, jer kao prvo bila mi je izuzetna čast i zadovoljstvo igrati među najboljim rukometašima, ali isto tako biti i jedan od prvih koji je otvorio ovu velebnu arenu. Naravno, šećer je kao i obično došao na kraju kada smo na tom turniru osvojili 1. mjesto. Bila je to ujedno i prva zlatna medalja u toj svjetski poznatoj sportskoj areni, a ujedno i jedan od mojih najvećih osobnih uspjeha u rukometnoj karijeri- prisjetio se naš nekadašnji rukometaš koji je rukomet započeo igrati u Virovitici i Koprivnici, nastavio u Zagrebu, a potom se ponovo vratio u Viroviticu, prvo kao igrač u RK Virovitica, potom i rukometni trener mlađih generacija u istom klubu koji je kasnije promjenio ime u VIRO Virovitica.
Kao i u svakom drugom sportu tako se i u rukometu prestaje igrati i počinje prenositi znanje mlađoj generaciji.
– Naravno bilo je tu uspona i padova, neki su me voljeli, a neki ne, no činjenica je da sam jedini kome je uspjelo držati u visokom rangu i muški i ženski rukomet u Virovitici. Trenutno svoje znanje i iskustvo prenosim rukometašicama ŽRK Pitomača. Igramo u 2. HRL Sjever u kojoj igraju i rukometašice ŽRK 1234 Virovitica- rekao nam je ovaj rukometaš „od glave do pete” koji svoju ljubav i strast prema ovom sportu najviše zahvaljuje svom, sada pokojnom učitelju tjelesnog u OŠ Vladimira Nazora u Virovitici, Franji Šogoriću.
– Franjo je bio legenda, poseban čovjek i totalni zaljubljenik u sport. Imao je tu sposobnost da svoje znanje odlično prenosi na mlađe generacije, pa je tako to prenio i na mene već u 5. razredu škole. Idući kojem bi trebao zahvaliti je moj školski kolega u Gimnaziji u Virovitici, također rukometaš koji je igrao u Virovitici i Zagrebu Davor Štrlek, otac našeg rukometnog reprezentativca Manuela Štrleka koji od prošle godine igra u jednom od naših najboljih klubova RK NEXE iz Našica. Treća osoba kojoj bi trebao zahvaliti je rukometaš i rukometni trener, ujedno i zlatni izbornik rukomete reprezentacije iz Atlante 1996., tvorac prve povijesne Hrvatske olimpijske zlatne medalje, pokojnom Velimiru Kljajiću, čijom zaslugom sam započeo i svoje prve profesionalne rukometne korake. Hvala svima njima- zahvalio se na kraju razgovora Željko Poljak.
(www.icv.hr, bs)
