Za obitelj Rončević iz Virovitice rukomet je više od sporta, on je i njihova važna privatna priča. S rukometom je prvi počeo otac Marko, koji je u tadašnjoj virovitičkoj Osnovnoj školi „Ivo Lola Ribar“ u Massarykovoj ulici na zemljanom igralištu na nastavi tjelesnog odgoja prva pravila učio kod legendarnog rukometaša i trenera Ede Šolca. Sa školskom ekipom 1969. godine osvojio je Pionirsko prvenstvo općine Virovitica te su na republičkoj završnici u Zagrebu bili treći.

– Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja više sam trenirao atletiku, a ozbiljnom rukometu vratio sam se kao student Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Na nagovor Antune Pepe Flaša počeo sam trenirati u virovitičkom rukometnom klubu. To je bilo vrijeme kada su u Hrvatskoj postojale samo dvije rukometne dvorane, Kutija šibica u Zagrebu i Graberje u Varaždinu, dok se u ostalim mjestima igralo na otvorenim igralištima. Treniranje i igranje je bilo naporno, a putovanja su oduzimala puno više vremena nego danas. Postepeno smo postali važna točka na rukometnoj karti Hrvatske – prisjeća se Marko.
Završetkom školovanja i zapošljavanjem u tadašnjoj Viržiniji Marko Rončević bio je, uz Antuna Posleka, vratarska okosnica RK Virovitica. Zbog bolesti 1987. godine završio je igračku karijeru, ali je i dalje kao trener virovitičkih vratara i vratarki ostao u rukometu. Dugo vremena je bio prvi suradnik Gorana Mrđena u tadašnjem Tvin Trgocentru.

Markovi sin Zlarin i kćerka Mirna naslijedili su njegove rukometne gene. Za razliku od oca oni nisu stali između vratnica, već su bili odlična krila. Oboje su počeli igrati s deset godina. Nakon mlađih uzrasnih kategorija oboje su godinama bili oslonac virovitičkim seniorskim ekipama. Uz rukomet su završili i fakultete: Zlarin je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu stekao zvanje diplomiranog inženjera elektrotehnike, a Mirna je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu postala profesor tjelesne i zdravstvene kulture. A kad je došlo vrijeme za vjenčanje, i tada je ulogu odigrao omiljen im sport, u kojemu su pronašli i svoje supružnike.

TRENER NAKON IGRAČA

Helena, tada Sabol, a danas Rončević, prve rukometne korake napravila je u rodnom Đurđevcu, gdje je kao mlada igračica tadašnjeg Graničara okusila i EHF Ligu prvakinja. Srednju školu je upisala u Virovitici, pa je ovdje nastavila igračku karijeru. Bila je vrhunsko krilo, a u školi i dvorani upoznala je Zlarina, svog budućeg supruga. Bila je reprezentativka u mlađim uzrasnim kategorijama te je s juniorskom reprezentacijom 2000. godine osvojila brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Uz rukomet završila je Višu ekonomsku školu i danas radi u struci.

– Sada radim u Šantić prometu i ponekad uskočim pomoći klubu. Rukomet je i dalje dio mog života, ali na drugi način, kao podrška mužu i djeci te navijajući na tribinama. Nadam se da će se dani rukometa i slave vratiti u Viroviticu, da i naša djeca mogu uživati u onakvim trenucima u kakvima smo uživali i mi – želja je Helene Rončević.

Nakon 23 godine aktivnog igranja rukometa Zlarin se posvetio trenerskom poslu, a posljednje dvije godine je i predsjednik Rukometnog kluba Viro Virovitica.

– Sada, kada sam prošao sve što se može proći u rukometu, mogu reći da svaka uloga u klubu ima svoje posebnosti, ali osobno mi je najdraža bila uloga igrača i sadašnja uloga trenera, gdje uživam u svakom elementu rukometne igre koji dječaci usvoje – razlučio je Zlarin.

STOTINU ULOGA ODJEDNOM

– Da bi se postao dobar igrač, potrebno je puno truda, rada, volje, upornosti i odricanja, a da bi netko bio dobar trener, uz sve to mora biti još i dobar pedagog, psiholog, autoritet i prijatelj. Jednom riječju to je iznimno važna uloga koja zahtijeva puno više odgovornosti – dometnula je njegova sestra Mirna, koja je bila standardna prvotimka najuspješnije generacija virovitičkog ženskog rukometa u posljednjih dvadeset godina.

Ekipa za koju je igrala u mlađim uzrastima bila je neprikosnovena u Hrvatskoj, a ta generacija virovitičkih rukometašica doživjela je vrhunac osvajanjem Partille kupa u Švedskoj, neslužbenog europskog klupskog prvenstva i uspješnim igranjem u 1. hrvatskoj ligi.

Mirna trenutno zbog obiteljskih obveza nije aktivna kao rukometna trenerica, iako se tim poslom, paralelno uz igračku karijeru, bavila desetak godina.

I njen suprug je sportaš. Matej Smiljanec u početku je trenirao i nogomet i rukomet, ali je na kraju rukomet ipak prevagnuo. U rukometne vještine uveo ga je trener Želimir Holer. Zbog studentskih obveza prestao je s aktivnom igračkom karijerom, ali završetkom fakultetskog obrazovanja, uz posao profesora tjelesne i zdravstvene kulture, ponovno se aktivirao u rukometu kao trener, radeći u muškom i ženskom rukometnom klubu u Virovitici.

– Buduću suprugu Mirnu upoznao sam u dvorani. Postepeno smo postali sve bliži, a na kraju je naša veza završila brakom – prisjetio se Matej, koji je tako postao dio „rukometne dinastije“ Rončević.

Mirna i Matej Smiljanec danas su roditelji petogodišnje Lore i trogodišnjeg Luke.

– Djecu ćemo svakako usmjeravati u sport, a hoće li to biti rukomet ili neki drugi sport, na njima je da odluče – poručuju, što znači da je u obitelji Rončević, uz postojećih sedam, još dvoje potencijalnih rukometaša.

PONOSAN NA OBITELJ

Jer, trenutno su najmlađi rukometaši u obitelji Darma i Karlo, djeca Zlarina i Helene Rončević.

Darma je počela s treninzima sa šest godina, u vrijeme dok su njezini roditelji još bili aktivni rukometaši. Danas se, kao odlična učenica, osim u rukometu ističe i u ostalim školskim aktivnostima. Redovito sudjeluje na natjecanjima iz informatike i hrvatskog jezika, a kao učenica sedmog razreda, uključena je u GLOBE program Osnovne škole „Vladimir Nazor“ u Virovitici.

Njezin brat Karlo učenik je trećeg razreda. Rukomet trenira također od svoje šeste godine. Nije se odlučio da kao njegovi roditelji, tetka i tetak igra na poziciji krila, već se ugledao na svog djeda Marka te je stao na gol. Zanimljivo je da ga u klubu već dvije godine trenira otac Zlarin, a kao specijalist za vratare s njim radi Darko Kovačević. S pokojim zlatnim savjetom priskoči i djed Marko, ponosan na svoju aktivnu sportsku obitelj.

(www.icv.hr, mš)