Prije nešto više od dva mjeseca za izbornika hrvatske muške seniorske rukometne reprezentacije imenovan je Slatinčan Goran Perkovac. Iza njega je bogata igračka i terenska karijera, a u prvom slobodnom trenutku Goran Perkovac je prije nekoliko dana boravio u Virovitičko-podravskoj županiji, posebice svom rodnom gradu- Slatini. Tom prilikom, između ostalog, Perkovac je posjetio Virovitičko-podravsku županiju, treninge i utakmicu Rukometnog kluba Slatina te Osnovnu školu Eugena Kumičića gdje se susreo s brojnim učenicima i nastavnicima.

Uoči utakmice između Slatine i Rugvice, Goranu Perkovcu uručeni su Povelja počasnog građanina grada Slatine zbog iznimnog doprinosa u promicanju sporta te imena Slatine u Hrvatskoj i svijetu, te zlatni ključ Grada Slatine. Njegov boravak u rodnom kraju iskoristili smo za razgovor s njim.

Koliko dugo niste bili u Slatini?

– Posljednji puta bio sam prije tri mjeseca, privatno, a sada sam nakon dugo vremena došao u Slatinu u sportski posjet. Izuzetno mi je drago što se Slatina u posljednje vrijeme rukometno digla i što se o Slatini pričao kao o rukometnom gradu.

Kakvi su vaši dojmovi o sportskom posjetu rodnom gradu, klubu u kojemu ste napravili prve rukometne korake?

– Svi koji su bili uključeni u organizaciju ovog dolaska, zamjenik župana Marijo Klement, pročelnica županijskog Upravni odjela za obrazovanje i demografiju Martina Bunić i ravnateljica Osnovne škole Eugena Kumičića Božica Majhen, uložili su mnogo truda da nas izvanredno ugoste. Nakon posjeta školi bio sam na treningu Slatine na kojemu je bilo puno djece, što je pravi put za budućnost kluba i rukometa u Slatini.

Možete li usporediti rad u rukometu s mladima u Hrvatskoj i Švicarskoj?

– U Švicarskoj je sve uređeno i ustrojeno. Ima puno selekcija, ali kod nas ima više duha i emocija. U Švicarskoj se to odrađuje na jednom velikom nivou, ali bez radosti i emocija, a po meni se bez toga ne može u sportu.

Bili ste u dva uređena sustava, gdje je rad i disciplina, u Švicarskoj i Njemačkoj. Kako ste se vi u tome snašli?

– To meni nije bio problem jer sam uvijek bio precizan i veliki radnik i zato mi takvi sustavi odgovaraju. To govorim i igračima. Ne štedim sebe, pa neću niti vas. Morate uvijek dati maksimum. Najljepše je nakon utakmice ili sutradan ujutro stati pred ogledalo i reći: “Dao sam sve od sebe, da bi došao do uspjeha”. Ponekad imamo loš dan pa ne ostvario sve ono što smo očekivali, ali sve smo u potpunosti dali za to. To je moja deviza. Stani pred ogledao i potvrdi samom sebi da si dao sve od sebe za uspjeh.

Kako ste vi ušli u rukomet? Da li je to bilo obiteljski, ili vas je netko drugi privukao u rukomet?

– I jedno i drugo. Moja majka je igrala rukomet. Bila je među prvim igračicama u slatinskom ženskom rukometu. Druga stvar, u mojoj Osnovnoj školi Grigor Vitez u Slatini nastavnik je bio Milan Mataija. Kod njega si morao igrati ili rukomet ili nogomet. Većina je igrala rukomet, tako sam igrao i ja. Igrao sam dobro i nogomet, bio sam u reprezentaciji Hrvatske s kasnijim Dinamovim prvotimcima Borom i Zvjezdanom Cvetkovićem. Baš danas neki prijatelji iz djetinjasta su mi rekli da je šteta što nisam ostao u nogometu jer bih napravio veliku karijeru, međutim, meni nije žao. Volim rukomet. Tu sam imao bolje društvo i tu sam ostao i na kraju uspio.

Koliko dugo ste se kao igrač zadržali u Slatini?

– U prvoj ekipi igrao sam od svoje 15. godine do odlaska u vojsku. Slatina je u to vrijeme bila izuzetno jaka ekipa u 2. saveznoj ligi. Igrao se dobar rukomet. Imali smo po dvije – tri tisuće ljudi na tribinama. Kod većine tih mladića, kao i kod mene, nije bilo pitanje što ćemo igrati. Igrali smo rukomet, jer je to bio najjači sport u Slatini. To je bio vrijeme kad je bilo malo sportskih dvorana. Rukomet se većinom igrao na vanjskim betonskim igralištima. Tako je bilo i ovdje. Igralo se vani na betonu, pored stare škole. Ja sam čak kao klinac počeo na “lešu”. Tada nije bilo ljepila niti sličnih pomagala jer je lopta bila sva puna crne prašine. Kasnije smo često puta prije treninga i utakmica čistili naše betonsko igralište od snijega. Igrali smo i po kiši, a sve u svemu, bilo nam je lijepo. To nam je sve davalo neku drugu dimenziju, neku drugu kvalitetu. Za sve si se morao izboriti. Za sve si morao uložiti maksimalan trud, što mislim da današnjim generacijama nedostaje.

Idući korak u igračkoj karijeri Gorana Perkovca bio je prelazak u tada najjači klub u Hrvatskoj, zagrebački Medveščak.

– To mi je bio pravi potez. Medveščak je bio jedan studentski klub. Velimir Kljaić je došao po mene dok sam bio u vojsci u Bjelovaru i rekao mi je da dođem kod njega u Zagreb. Nije bilo diskusije, iako su Bjelovarčani računali da ću ostati kod njih. Medveščak je bio klub mladića koji su dolazili sa svih strana u Zagreb na fakultet. Bilo smo vrhunska klapa koja je živjela zajedno tih sedam godina koliko sam igrao u Medveščaku. Izlazili smo skupa, zajedno trošili stipendije i igrali smo dobar rukomet. Jednom smo bili treći u ligi, a dvaput smo osvojili kup. U skromnim uvjetima bili smo izuzetno dobra ekipa. Takav klub sada nedostaje u Zagrebu ili Splitu, koji bi privukao mlade igrače i studente.

Jedno vrijeme suigrač u Medvešćaku bio vam je i Virovitičan Željko Poljak.

– Željo je došao nekoliko godina nakon mene. Došao je onako građen kao medvjed. Odličan je bio na poziciji pivota. Bio je omiljen u ekipi. Bio je zabavan, volio je društvo i dao je nešto našeg štiha tom Medveščaku. Željo je bio pozitivac koji je dobro utjecao na sve oko sebe- pojasnio je Perkovac.

Nakon sedam godina u Medveščaku, idući korak u karijeri Gorana Perkovca bio je odlazak u ljubljanski klub Kolinska Slovan. 

– Igrao sam dobro, ali se tamo nisam snašao. Ljubljana mi nikako nije odgovarala kao grad. Osjećao sam se kao na služenju vojnog roka, brojeći dane kada će to proći. Prilikom odlaska iz Zagreba ostavio sam stan u Zagrebu koji sam dobio od kluba, a zatim sam, nakon odlaska iz Kolinske Slovana, ostavio i stan u Ljubljani koji sam trebao dobiti ako odigram u Kolinskoj tri sezone. Supruga Evica mi je rekla da sam luđak, jer sam ostavio dva stana. Da ćemo ostati na ulici te da ćemo biti socijalni slučajevi. Bio sam siguran da ću sve to nadoknaditi- o tom razdoblju sve igračke karijere rekao nam je Goran Perkovac.

Kao ste završili u Švicarskoj?

– Trener Matjaž Tominec bio je u Luzernu, koji je vodio tamošnji klub Borbu. Nekoliko puta me zvao da dođem kod njega. Ja sam to izbjegavao računajući da ću otići u neku rukometno jaču ligu, no na kraju me ipak nagovorio. Supruga je dobila posao kao stomatolog u Švicarskoj, a ja sam došao igrati rukomet. U konačnici odlučili smo se za jedan bolji i sigurniji put. Nismo pogriješili. Djeca su nam tamo odrasla. U Švicarskoj smo bili 34 godine. Starija kćer Mateja se vratila u Zagreb i ima četvrto djece, ja sam četverostruki djeda. Mlađa kćer Korina je još uvijek u Švicarskoj i mislim da će tamo i ostati. Ona je vrhunska sportašica, odbojkašica. Igra za Kanti Schauffhausen i švicarsku reprezentaciju. Produžila je ugovor na još godinu dana. Sretna je ona i mi svi oko nje. Ona je prvenstveno fokusirana na svoje zanimanje. Kao farmaceut dobila je je ljekarnu koju će vodili u idućim godinama. Za sport sada ima manje vremena, ali mi je drago što je ostala u njemu.

Iza vas je i bogata reprezentativna karijera. Koliko se odličja osvojili s reprezentacijom?

– Osvojio sam zlato na Olimpijadi u Atlanti, sebro na Svjetskom prvenstvu na Islandu, broncu na Europskom prvenstvu u Portugalu, dva mediteranska zlata u Francuskoj i Italiji te olimpijsku broncu u Seulu s nekadašnjom državom. Bio sam dugogodišnji kapetan hrvatske reprezentacije, a 1997. godine igrao sam za reprezentaciju Svijeta. U vrijeme kada se nisu igrale kvalifikacije za europska i svjetska predstava imao samo oko 200 nastupa za Hrvatsku, a treba uzeti u obzir činjenicu da četiri godine nisam igrao za reprezentaciju. Ponosan sam na sve što sam ostvario u reprezentativnoj karijeri. Biti kapetan takve ekipe nije mačji kašalj, to je nešto posebno. Vjerojatno su me izabrali zato što sam bio odličan igrač i što imam jak karakter. Uvjeren sam da sam većinu u svojoj dosadašnjoj karijeri korektno odradio. Ako sam nekog u nečemu i zakinuo, to sigurno nisam napravio svjesno. Sportski uspjeh je lijep, ali kada za tebe kažu da nemaš neku mrlju u svojoj karijeri, na to mogu biti posebno ponosan. Nadam se da će tako biti i ubuduće.

Nakon prvih kvalifikacijskih utakmica s hrvatskom reprezentacijom, izbornik Goran Perkovac izjavio je da ćemo prave rezultate njegovog rada vidjeti tek iduće zime na Europskom prvenstvu u Njemačkoj.

– To će nam biti prva prilika kada će ova reprezentacija biti duže na okupu. Po prvi puta moći ćemo se okupiti na sedam dana u listopada za vrijem EHF tjedna. To će biti prva prilika da nešto napravimo, da nešto promijenimo u igri. Iduća prilika su siječanjske pripreme za Europsko prvenstvo, kada ćemo zajednički raditi desetak dana. Tek tada će se moći vidjeti pomak. Ovo sve što sada radimo nema veze sa sportom. Odradimo jedan trening i odmah ide utakmica. To je sve, samo ne priprema za bilo što. Ne želim stvarati nikakav alibi. Želim pobjeđivati, želim da se plasiramo na Europsko prvenstvo. Tek kada duže budemo zajedno inzistirat ću da igramo dobro, lijepo i brzo- pojasnio je svoju izjavu Perkovac.

Koliko uspijevate pratiti igru i formu naših reprezentativaca?

– Ne mogu baš sve redovno pratiti. Jednom se fokusiram na jednog, zatim na drugog. Znam što oni igraju i što mogu odigrati. Najteže mi pada što naši igrači trenutno skoro u nijednom klubu nisu nosioci igre. Oni nisu glavni igrači, što se kasnije odražava na reprezentaciju. Ti naši vrhunski igrači igraju po 10-15 minuta. Kada dođu u reprezentaciju trebaju biti nosioci igre. To je razlog što ne možemo uspjeti i biti u vrhu. Sada očekujemo novu generaciju koja bi trebala vratiti Hrvatsku u vrh. Uz to želim formirati B selekciju u kojoj bi bili svi talentirani igrači. Oni bi se tako mogli lakše izboriti za ulazak u A reprezentaciju. Obje reprezentacije radile bi zajedno, pa bi prelazak iz jedne u drugu bio skoro neprimjetan. To bi nam donijelo sigurno kvalitetu. Trenutno imamo dva jaka kluba, PPD Zagreb i našički NEXE. Zagrebaši su godinama na tronu, a NEXE im se posljednjih godina približio i postiže odlične rezultate u Europskoj ligi.

Kako vidite njihovu kvalitetu i suparništvo?

– Želio bih da oba kluba rade ugovore s mladim igračima. U posljednje vrijeme oba kluba uzimaju pod ugovore igrače s 36-38 godina. Tako ne možemo podići kvalitetu reprezentacije. Moja je želja da u oba kluba bude po pet-šest reprezentativaca, posebice mlađih, da mogu zajedno trenirati dva puta dnevno i da konačno imamo uigranu reprezentaciju koja se dobro zna. Imao bih priliku otići u Našice ili Zagreb odraditi s njima jedan do dva treninga, a nadam se da će sto ostvariti u skoroj budućnosti. Sve je to vezano uz financije. Trenutno jedino u Našicama redovito plaćaju igrače, a to nažalost nije metropola, pa se igrači teže odlučuju za odlazak u NEXE.

Kako vidite budućnost hrvatskog rukometa?
– Imamo puno mladih i dobrih igrača. Nismo daleko od svjetske “špice”. Nedostaje nam uigranost, koju imaju Danci, Šveđani i Francuzi, koji igraju sedam – osam godina zajedno. To je ono što nama nedostaje. To je vrlo važan detalj. Ako se dogodi što želim napraviti, neovisno da li ću ja biti izbornik ili netko drugi, ekipa će stasati i svake godine biti sve bolja i bolja. Rukomet ne može završiti kao košarka. Mi imamo stalo nove talentirane igrače, dok u košarci to ne vidim. Pojavi se jedan talent u tri generacije. U rukometu imamo sada generaciju koja sigurno može zajedno opstati idućih deset godina, a dolaze i novi mladi igrači koji će popuniti njihove pozicije. Drugo, ljudi u savezu su ozbiljni, koji neće dozvoliti da dođe do pada. Njima je cilj da se rukomet ponovno vrati na grane na kojima je bio.

Da li je ovo vaš povratak u Hrvatsku za stalno?

– Ne znam koliko će trajati moj mandat izbornika. Plan mi je da ću veći dio godine provoditi u Hrvatskoj, a kako mi je mlađa kćer u Švicarskoj, sigurno ću biti vezan dijelom i za Švicarsku. Želio bih veći dio godine povoditi u Hrvatskoj, a tek mjesec – dva biti u Švicarskoj. Ako budem izbornik duže vrijeme sigurno ću biti ovdje.

Vidite li se u budućnosti kao trener jednog od naših klubova?

– Imam strahovitu energiju i želim raditi i mislim da još puno toga mogu dati. Radio bih jednog dana bio trener u Našicama, Varaždinu, Osijeku ili Zagrebu. U relativno sam komfornoj situaciji. Nisam opterećen financijama. Mogu si priuštiti da negdje radim za malo manje novaca. Rado bih se uključio u rad nekog kluba koji ima ambicije i ozbiljno planiran rad.

Kako vidite rukometni potencijal Virovitičko-podravske županije?

– Zasad premalo znam situaciju, ali je ovaj naš slavonski “bazen” pomalo zapostavljen. Premalo je igrača s ovog područja. Imali smo jake centre, Osijek, Slatinu, Požegu, Đakovo, Viroviticu, to su bile sve ozbiljne ekipe. Za dvije – tri godine sve se može drastično promijeniti na bolje. Mene oduševljava da sam vidio u slatinskoj dvorani jako puno mladih koji će u budućnosti biti važna karika za napredovanje. Nadam se da je to tako i u Virovitici i da će se rukomet vratiti. U moje igračko vrijeme Virovitica je bila jaka. Bitno je da županija i gradovi imaju sluha i odvoje više financijskih sredstava. Puno je djece koje treba maknuti s od telefona, tableta i to ne treba zanemariti. U moje vrijeme morali smo se za sve boriti. Nismo imali prave patike, pravu loptu, nismo imali gotovo ništa. Da bi to sve dobio trebao si dobro trenirati i doći u pravi klub koji ti je to omogućio.

Što bi poručili mladim rukometašima ?

– Nisam možda bio najtalentiraniji igrač u mojoj generaciji, ali sam bio vrijedan. S 13-14 godina trenirao sam tri – četiri puta dnevno. Prvo u školi, zatim s drugom i prvom klupskom ekipom. Bio sam mrtav umoran, ali sam imao veliku motivaciju i svaki puta sam odradio sve te treninge. Uz takav rad se rezultat je morao doći- zaključio je Goran Perkovac.

(www.icv.hr, mš, foto: M. Šolc)