Nataša Miočinović je uz redovno školovanje u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Velikom Polju i Gornjem Bazju te srednjoškolskom obrazovanju ekonomskog smjera u Strukovnoj školi u Virovitici, prošla sve rukometne selekcije u današnjem rukometnom prvoligašu 1234 Virovitici.
Njena generacija bila je jedna od najperspektivnijih u klubu. Bile su u vrhu hrvatskog ženskog rukometa u svom godištu. Plasirale su se na sve državne završnice, igrale brojne međunarodne turnire, a bile su pozivane i u reprezentativne selekcije. Nadogradnju na dugogodišnji trenerski rad Darka Međimorca napravio je Goran Mrđen, koji je s tom generacijom, kao osloncem, 2011. godine ostvario plasman u 1. ligu i osvojio naslov kadetskih prvakinja Hrvatske. Ekipa je bila premlada za tadašnju seniorsku prvoligašku konkurenciju te se nakon jedne sezone vratila u 2. ligu. Većina igračica rođenih 1994. godine u tom je trenutku završila srednjoškolsko obrazovanje i otišla u druge klubove. Nataša je sa suigračicama iz kluba, Anamarijom Mikulić i Kristinom Smiljčić, otišla u Osijek. Već iduću sezonu prešla je u riječki Zamet te uz utakmice i treninge uspješno studirala ekonomiju. U Rijeci se zbližila s rukometnim vratarom Dinom Slavićem.
foto: privatni arhivUSPJEŠNI SPORTAŠI
Romansa između Nataše i Dine nastavljena je i nakon njegovog odlaska u Umag. Godinu dana živjeli su na relaciju Umag – Rijeka, s time da su oboje i dalje bili uspješni sportaši. Nakon Dine u Umag je prešla i Nataša te su u Umagu zajedno bili godinu dana. Dino je potom prihvatio odličnu ponudu iz španjolskog Leona i rukometna karijera ga je odvela dalje, na drugi kraj Mediterana.
Nataša je ostala u Umagu, gdje je, uz igranje rukometa, nakon završenog fakulteta počela stažirati i raditi u knjigovodstvenom uredu. Veza između Nataše i Dine i dalje je funkcionirala na daljinu. Tijekom ljeta bili su zajedno u Rijeci, Velikom Polju i Umagu. Ove zime njihovoj ljubavi se ispriječio koronavirus. Budući da mnogi Umažani rade u susjednoj Italiji u kojoj je europsko žarište ove pandemije, virus se vrlo brzo proširio i na sjeverozapad Istre. U umaške ulice uvukao se nespokoj. Ima zaraženih, ali nema panike. Rukometnih treninga nema već više od dva tjedna, nema uobičajenih šetnji po gradu uz more…
foto: privatni arhivMOBITELOM BLIŽE JEDNO DRUGOME
Nataša je bila na širem popisu hrvatske reprezentacije za kvalifikacijske utakmice s Francuskom koje su se trebale igrati ovih dana. No, rukomet je sada u drugom planu. Knjigovodstveni servis u kojem Nataša radi i dalje posluje, u uredu, ali bez kontakata sa strankama.
S druge strane u Španjolskoj je posljednjih dana situacija sve lošija. Leon se nalazi samo 400 kilometara od žarišta tamošnje pandemije. Svakodnevno raste broj zaraženih i smrtnih slučajeva. Sportske dvorane su pretvorene u priručne bolnice. Zdravi se ulicama mogu kretati samo uz posebne dozvole. Red uvodi policija i vojska.
– Uz sve suvremene mogućnosti komunikacije, poruke i video pozive, razdvojenost nam u ovim trenucima teško pada, ali i to je bolje nego ništa. Već dvije godine živimo na daljinu. Sigurna sam da će ova situacija samo još više očvrsnuti našu vezu. Pred nama je zajednička budućnost – zaključila je Nataša.
(www.icv.hr, mš)
