Marino Bloudek jesenske dane provodi u Virovitici gdje je praktički počeo pripreme za novu sezonu pa smo njegov boravak u rodnom gradu iskoristili za razgovor. On je danas najpoznatije atletsko ime iz Virovitice, a svoju sportsku karijeru započeo je u – nogometu. Otkriva nam kako je sve započelo.

– To je bilo prije nekih 18 godina kada sam se počeo zanimati za sport. Tata me upisao na nogomet, a ja sam se tim sportom „zarazio“ i s vremenom se odlučio njime ozbiljnije baviti. Moj otac, nekadašnji nogometaš, sa mnom je počeo dodatno individualno raditi. Rad se vrlo brzo isplatio i počele su stizale ponude jakih klubova. Bio sam pozivan na regionalne selekcije te su me ubrzo uključili u rad reprezentativnih selekcija. Na jednoj takvoj reprezentativnoj utakmici u Koprivnici, nakon što sam postigao izjednačujući zgoditak za 1:1, suparnički igrač mi je uletio i slomio obje kosti na nozi – prisjeća se Marino.

Zbog težine prijeloma oporavak je trajao godinu dana, a dane je provodio u treninzima kako bi se vratio na teren. 

– Otac mi je, kao kondicijski trener, pomogao u što bržem povratku na teren. Da bih to ostvario, plivao sam, bavio sam se atletikom i vozio bicikl. Igrom slučaja pojavio se trener Zlatko Tot, koji me pozvao da sudjelujem na jednoj atletskoj utrci. Nakon te utrke pozvan sam u reprezentaciju. Kao atletski reprezentativac otišao sam na natjecanje u Sloveniju i osvojio treće mjesto. To me potaklo da se još malo okušam u atletici, jer je iduće godine bilo Atletsko prvenstvo mladih u Gruziji na kojemu sam želio sudjelovati. Na tom prvenstvu osvojio sam zlato i to je bila prekretnica u mojoj sportskoj karijeri i privuklo isključivo atletici – priča Marino. 

U to vrijeme atletika je u Virovitici bila u povojima, tek su se rijetki pojedinci bavili tim sportom. Pitamo ga kako se snašao u početku.

– Da, u mojom atletskim počecima na ovom području nije bilo atletskog kluba. Najbliži je bio Atletski klub Slatina. Moj tadašnji trener Zlatko Tot dogovorio je suradnju s Atletskom klubom “Agram” i oni su mi dosta pomogli u daljnjem razvoju moje atletske karijere. Tek kasnije osnovan je Atletski klub u Virovitici, ali tu se sada ne mogu vratiti jer bi teško mogli pratiti moje ambicije – ističe Marino.

U dosadašnjoj karijeri iza njega su brojni usponi, ali i padovi. 

– Pet godina bilo je sve idealno. Nismo znali za poraz, rezultati su „sjedali“, medalje su „padale“. Sve što smo htjeli, to smo i ostvarili. Bilo je i niz državnih rekorda. Završetkom mojeg srednjoškolskog obrazovanja došlo je do nekih nesuglasica s mojim dotadašnjim klubom Agram, čiji sam bio član. Odlučio sam se za prelazak u Atletski klub „Kvarner“ iz Rijeke, koji mi je ponudio puno bolje uvjete. To je za mene bilo novo iskustvo. Prilikom tog prelaska nije baš sve bilo kako sam očekivao i planirao. Nakon dvije godine stagnacije vratio sam se na staro, na staze uspjeha. Vratio sam se u reprezentaciju. Upoznao sam novog trenera Azuza Simcicha, a da je naša suradnja dobra, vidljivo je i po posljednjim rezultatima – kaže Marino koji trči srednje pruge 800 i 1500 metara kao glavne i olimpijske discipline, a neolimpijske 600 i 1000 m.

– Njih trčim u sklopu nekih utrka ili ako „ganjam“ neki rekord, kao test za glavne utrke. Uz to trčim i cestovne utrke od 5 do 10 kilometara – kaže Marino i otkriva nam kako izgleda jedan njegov dan.

– Cijeli moj dan je podređen atletici. Atletika je sport gdje se treba uložiti 100 do 110 posto sebe. Nakon doručka slijedi prvi trening. Ovisno o dijelu sezone ili trenažnom procesu imam dva treninga na dan. Dva treninga tjedno odradim u teretani, a ostalo je sve na stazi. Srijedom i subotom odradim po jedan jaki trening kako bi se tijelo moglo oporaviti za ostatak tjedna. Nedjeljom je lakši trening ili dan odmora. No, to se sve mijenja kada dođe natjecateljski dio sezone, kada se sve podređuje utrci – priča Marino.

U nogometu je na treningu cijela ekipa, a dobar dio treninga u atletici je individualan. Kako je trenirati atletiku?

– Za razliku od kolektivnih sportova u atletici su u principu samo atletičar i njegov trener, a često je atletičar i sam. Volio bih u budućnosti imati zajedničke treninge s drugim atletičarima jer to može puno pomoći u radu. Atletika mi je trenutno puno zanimljivija od nogometa s kojim sam se prije bavio. Tu sam ovisim o sebi. Na treningu smo štoperica i ja. Nema nikakvog varanja. Sve je u štoperici i vremenu. Konačni rezultat govori o tebi, kakav si sportaš. Ovdje nema pokrivanja drugih igrača, sam ovisiš o sebi. Atletika je jedan mozaik u koji se treba sve ukomponirati za velika natjecanja. Nije lagano isplanirati trenažni proces – kaže Marino i otkriva nam gdje sve trenira. 

– Pola godine sam u Rijeci, vrijeme je ondje bolje nego u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Tijekom zimskih pripremama nekoliko tjedana proveo sam na Cipru, što mi je puno pomoglo za dvoransku sezonu. Ljetos sam prije Hanžekovićevog memorijala dosta trenirao i u Zagrebu, što mi je odgovaralo zbog blizine zračne luke prilikom odlaska na međunarodna natjecanja. Zagreb u Hrvatskoj ima najbolje uvjete za treniranje zimi jer ima atletsku dvoranu, ali osobno uvijek pokušavam odraditi dio priprema u toplijim krajevima, kao što Cipar, Portugal, Španjolska ili Kenija – ističe.

Vrhunska atletika iziskuje gotovo cjelogodišnje pripreme. Pitamo ga tko pokriva troškove tih priprema?

– Pošaljem upit svom klubu, a on onda odgovori postoji li mogućnosti za tako nešto ili ne, a i Hrvatski atletski savez može pomoći. Ako u tome ne uspijem, pokušavam naći sponzore za pripreme. Nakon svakih takvih priprema uvijek sam imao odlične rezultate. Ove godine bilo bi odlično kada bih uspio organizirati i proljetne pripreme, koje su u principu visinske – kaže Marino, a mi ga pitamo je li imao poziva za treniranje u drugim zemljama.

– Imao sam pozive i ponude da odem trenirati i živjeti u Ameriku. Međutim, vidljivo je da svi koji su otišli tamo iz moje generacije nisu uspjeli. Tamo je drugačiji ritam i raspored sezone koji nama ne odgovara. Mi se podređujemo Olimpijskim igrama, Svjetskim i Europskim prvenstvima, a oni ne. Zato mislim da sam napravio pravi potez, što sam ostao ovdje. Tako ću bolje uspjeti u atletici – kaže.

Osim što trenirate atletiku, Marino je i student u Rijeci na Visokoj poslovnoj školi Par gdje studira biznis menadžment.

– Na petoj godini ću se opredijeliti za financiranje. Sportska karijera atletičara traje do 30. – 35. godine života, ako je sve uredu, i tada se i postižu najbolji rezultati. Nakon toga i završenog fakulteta želio bih se zaposliti u struci. No, volio bih ostati što duže u sportu. Kao kondicijski trener ili trener u teretani mladima atletičarima i ostalim sportašima. Sport je moj život, a u njemu se vidim i u budućnosti – kaže Marino i otkriva nam planove za novu sezonu.

– Nakon zimskih priprema u proljeće ću sudjelovati na natjecanjima u dvorani pa ću dosta putovati. Travanj i svibanj su bazni treninzi, za nastavak sezone na otvorenom. Tijekom ljeta su glavna natjecanja. U rujnu ću nastupiti na Hanžeku, a sljedeći listopad počinjem pripreme za novu sezonu – kaže Marino.

Ove godine ostvario je nekoliko odličnih rezultata, a kao najznačajnije izdvaja rušenje državnih rekorda.

– Na 800 i 1500 metara bilo je dosta rušenja najboljih rezultata mitinga i rušenja državnih rekorda. Nakon pet godina sam srušio osobni rekord na 800 m i to za više od pola sekunde. Na 1000 m u dvorani sam „ganjao“ državni rekord Branka Zorka, ali ga nažalost nisam uspio srušiti jer na utrci nije bilo „zeca“ ni konkurencije. Nedostajala mi je sekunda i pol. Na 1500 m srušio sam osobni rekord za tri sekunde. S tim sam rezultatom bio drugi na Balkanskom prvenstvu. Srušio sam državni rekord na 10 km na cestovnoj utrci, gdje sam bio viceprvak Hrvatske. Trenutno sam vodeći na tablicama na 600, 800, 1000 i 1500 m u dvorani i na otvorenom – kaže Marino koji kao Virovitičanin promovira ime svojeg rodnog grada po cijelom svijetu. 

– Uvijek kada se spomene Marino Bloudek, kraj toga stoji i Virovitica. To mi je drago jer volim svoj grad. Volio bih još više promovirati Viroviticu i tvrtke iz grada. Bilo bi lijepo, primjerice, da nosim logo grada i domaćih tvrtki, da i one žele biti dio ove moje uspješne priče. Spreman sam na suradnju i rado bih bio promotor svoga grada i kraja – kaže Marino i dodaje kako mu je najvažnija podrška obitelji. 

– Ne bi bilo ovakvih uspjeha bez podrške. Zato zahvaljujem prije svega svojim roditeljima i cijeloj obitelji koji su uvijek bili uz mene. Brojni prijatelji pružaju mi također podršku u radu, a tu su i naravno i trener, kao i neizostavan Hrvatski atletski savez koji mi je omogućio napredovanje u vrhunskog sportaša – naglašava Marino.

(www.icv.hr, mš, foto: M. Šolc, privatni arhiv)