Kažu da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, a upravo ta ”stvar” ponekad napiše nevjerojatne priče. Jedna takva dolazi nam iz Suhopolja, a glavni akter današnjeg razgovora bio je Eric Augusto Akassou (29), jedan od ponajboljih igrača suhopoljskog četvrtoligaša koji se prije nekoliko godina ”skrasio” u Hrvatskoj u kojoj je nastavio graditi svoju nogometnu karijeru. Igrač je to koji je u svojoj karijeri prošao nemali broj klubova od Italije, Francuske, Švicarske i Engleske, što samo govori o njegovoj upornosti i želji da uspije u onome što je naumio, bez obzira gdje ga put nanese. Ovakva upornost i optimizam koji Rico pokazuje zaista se ne može vidjeti kod svakoga, a upravo je to ono što će ga definitivno odvesti do njegovog cilja, bez imalo sumnje.

Eric nas je proveo kroz cijelu svoju karijeru od prvih nogometnih koraka pa sve do danas, a vjerujte, imao je puno toga za reći.

– Kada sam tek krenuo igrati nogomet postao sam član talijanskog Cantu San Paola gdje sam igrao u mlađim uzrasnim kategorijama, a već sam kroz neko vrijeme preko skauta koji me pozvao na probu postao igrač Cremonese, profesionalnog kluba koji je trenutno vodeći u talijanskoj ”Seriji B”. Proveo sam ondje dvije godine, nakon toga uslijedile su epizode u AC Montichiariu, koji je tada igrao treću ligu, dok sam svoju karijeru nastavio u Torinu s kojim sam potpisao profesionalni ugovor – istaknuo je Eric i dodao:

– Uslijedila je posudba u AC Gozzanu, nakon toga transfer u Švicarsku u FC United Zurich u kojem sam proveo godinu dana, a jedne od najvećih uspjeha proživio sam u francuskim klubovima, Agonu, Grandvilleu i Tourlavilleu s kojim sam igrao protiv velikih imena francuskog nogometa poput Lorienta i Stade Rennaisa koji su tada bili drugoligaši, a s kojima smo se sreli u kup natjecanju. Paralelno sam tada igrao za prvu momčad i za mlađe uzraste, postizao sam golove i za jedan i za drugi sastav, tako da slobodno mogu reći da je to bila odlična godina, no nakon svega došlo je do još jedne promjene. Moj nogometni put odveo me u Englesku u kojoj sam prvo igrao za jedan nižerangirani klub, dok su preostali bili bolji i natjecali su se u poluprofesionalnim ligama. Nakon Engleske na red je konačno došla Hrvatska gdje sam se prvo okušao u Donjoj Stubici, potom u Tomislavu iz Drnja, a nakon toga u Suhopolju u kojem sam i sada – opisao nam je Eric svoju bogatu karijeru.

Kako je i spomenuo, četvrta mu je ovo godina u Hrvatskoj, druga u Suhopolju, a upitali smo ga kako se snašao u novom okruženju.

– Ovdje je zbilja prekrasno od prvog dana mog dolaska u Suhopolje. Ostvarujem i jako dobre igre, a zabijam i dosta golova. Otkad sam došao najbolji sam strijelac kluba, kako u prošloj tako i u dosadašnjem dijelu ove sezone, no izostaju jedino još bolji rezultati. Razumljivo je to, mi smo poluprofesionalci i moji suigrači uz nogomet imaju i poslovne obveze tako da se ponekad ne mogu u potpunosti posvetiti treninzima i utakmicama, no uvijek dajemo sve od sebe i mislim da je to ono najbitnije. Smatram da su i naši navijači to prepoznali koji su me, kao i svi ostali, odlično prihvatili. Svi su prijateljski nastrojeni, atmosfera je odlična, a kad igramo na domaćem terenu i kad čujemo taj povik s tribina dajemo i 110 posto naših mogućnosti. Naš trener Samuel Spudić maksimalno nam izlazi u susret, daje nam svima priliku, čak i kada nam ne ide najbolje i na tome smo mu svi izuzetno zahvalni – priča nam Eric o svojim iskustvima u Suhopolju, a osvrnuo se i na svoju momčad.

– U Tomislavu u kojem sam igrao prije Suhopolja imali smo vrlo dobre suigrače poput Kensuka Enje koji je sada član koprivničke Tehnike, bio je tu i Adel Gafaiti koji je potpisao za Sesvete u drugu ligu, Ryan koji igra treću ligu… ma bilo je tu puno dobrih igrača, ne mogu ih se sada svih niti sjetiti – rekao je Rico kroz osmijeh i dodao:

– Ovdje također imam fantastične suigrače. Svakako bih izdvojio Čubelića koji je odličan igrač, naš kapetan Ivan Egri također, novi igrači koji su došli iz Graničar Bušetine također su se pokazali kao velika pojačanja, a imamo i našeg Gatussa, ”pit bulla” u sredini, Dominika Šantavca. Svi igrači su zbilja odlični, a kako sam već rekao, nedostaje nam samo malo sreće. Možemo za primjer uzeti utakmicu protiv Slatine u kojoj smo vodili 2:0 pa smo na kraju poraženi s 3:2 u posljednjim trenucima, nekada jednostavno ne ide – kaže nam Eric.

Budući da je prošao velik broj klubova u različitim zemljama, Eric nam je potvrdio kako se u Italiji igra najbolji nogomet što se tiče mlađih uzrasta, dok je za građenje seniorske karijere odabrao Englesku.

– Engleska je definitivno zemlja u kojoj se igra ”najteži” nogomet i u kojoj je potrebno puno više truda i rada za uspjeh. Čak i za igrati nižu ligu potrebna je velika kondicija, ali i mentalna i fizička snaga, konkurencija je jako velika, a dobar nogomet igra se u gotovo svim ligama. No, nezahvalno je to baš tako reći budući da svaka liga, svaka zemlja i svaka nogometna kategorija ima svoju težinu. Gdje god da odeš moraš se potruditi, jer samo tako možeš ostvariti neki uspjeh. Najbitnije je da nema ozljeda, koje su mene, hvala Bogu zaobišle, a ostalo će doći s upornosti – rekao je.

Uoči početka proljetnog dijela natjecanja Eric se zaputio u Bjelovar gdje je odradio probu u hrvatskom trećeligašu, no ipak se odlučio za povratak u Suhopolje.

– Na poziv njihovog trenera, koji me iskreno iznenadio, otišao sam na probu u Bjelovar vidjeti što se može napraviti. Moram reći kako je sve prošlo jako dobro, no zbog adaptacije i kratkog vremena nisam uspio postići pogodak i pokazati se u najboljem mogućem svjetlu. Bilo mi je ponuđeno da ostanem ondje i da zaigram za njih, no zbog puno dobrih igrača, od kojih su neki i profesionalci, nije mi se pružalo previše mogućnosti za neku minutažu koja bi me zadovoljila tako da je za mene najbolja opcija bila povratak u Suhopolje. Ovo je klub koji je meni dao puno toga, imam smještaj, osigurana mi je prehrana u restoranu Park i imam sve što mi je potrebno. Kako sam već nekoliko puta rekao, ljudi su fantastični, suigrači isto tako, igramo odličan nogomet, a i ovdje se mogu pokazati u najboljem svjetlu na terenu. Odmah nakon povratka dao sam pogodak, a nadam se da će se tako nastaviti i u sezoni – rekao je Eric.

Da sve ne bude samo u nogometu, upitali smo Erica kako se snašao u Hrvatskoj te koji su mu dojmovi nakon dolaska u Suhopolje.

– Iskreno, u Hrvatsku sam stigao preko menadžera koji mi je rekao kako se ukazala prilika da dođem igrati ovdje, a nakon razgovora s roditeljima odlučio sam se da je ovo pravi korak za mene. Općenito su ljudi ovdje odlični i otvoreni, svi su me jako dobro prihvatili i iskreno volim ih upoznavati. Znam se zezati na terenu s protivničkim igračima kojima sam zanimljiv i koje zanima otkuda sam došao, kažem im tako da su moji korijeni iz Obale Bjelokosti, da sam stigao iz Italije i tako kreće naš razgovor. Zapravo, preko nogometa sam otkrio Hrvatsku, zemlju koja mi se izuzetno svidjela, a i hrana je fantastična. Najviše volim vašu sarmu koja je prefina, no, da se ne lažemo, sve je nevjerojatno dobro. Smatram da sam taj dan donio dobru odluku i definitivno nisam požalio što sam ovdje – kaže.

Upitali smo ga i o njegovoj obitelji koja je Londonu u Engleskoj te kako mu pada odvojenost od njih.

– U Engleskoj imam brata i sestru koji ondje studiraju, ne vidimo se toliko često, ali tu su video pozivi. Svaku priliku koju imam slobodno iskoristim da ih odem posjetiti, a budući da su izuzetno zaposleni teško im je doći ovdje u Hrvatsku iako su izrazili želju da bi svakako jednom došli ovdje – prokomentirao je Eric, a za kraj našeg razgovora upitali smo ga i koji su mu planovi, odnosno gdje se vidi u budućnosti.

– Po završetku svoje nogometne karijere najveća mi je želja pokrenuti nogometnu akademiju u Obali Bjelokosti u kojoj bi se bazirao na rad i stasanje mladih igrača. Želim osnovati svoj klub, prijaviti se u natjecanje, krenuti od ničega i polako se podizati prema vrhu. Ondje ima jako puno talentiranih nogometaša i siguran sam da bi nam uspjeh bio zagarantiran, da bi mogli doći do samog vrha. To je moja najveća želja za koju radim, za koju se žrtvujem i o kojoj sanjam, tako da se nadam da ću jedan dan uspjeti u svom naumu – zaključio je Eric.

U protekle dvije sezone uvjerili smo se o kakvom se nogometašu radi, a sada, kada je s nama podijelio svoj životni cilj, jasno je i o kakvoj se ljudskoj veličini radi. Ericu i mi želimo što više golova u ”žuto-zelenom” dresu, a najviše od svega želimo mu da nastavi ovim putem i da jednog dana ostvari svoj životni cilj. Istina, nogomet ponekad zaista napiše nevjerojatne priče.

(www.icv.hr , mra, foto: M. Rođak)