Tena Mioč Cabadaj, rukometašica i magistra edukacijske rehabilitacije ljetos je prešla iz Bjelovara u redove novog prvoligaša 1234 Virovitice, a uz to je uplovila i u bračnu luku. Za nju možemo reći da je u rukometu otkad zna za sebe. Iza sebe ima sedamnaestogodišnji staž u rukometu.

Kako je krenula Vaša rukometna priča?

-U četvrtom razredu osnovne škole nastavnik tjelesnog Marko Bijuk obilazio je razrede i između ostalih i mene pozvao da treniram rukomet. U školi smo imali svakodnevno treninge, a vrlo brzo sam se priključila i klupskim treninzima. Upornost i rad su donijeli rezultate. U sedmom razredu školska ekipa osvojila je naslov državnih prvakinja. To je bio dotad najveći uspjeh pitomačkog rukometa. Iz te generacije izraslo je nekoliko odličnih igračica.

Uz rukomet ste bili uspješna učenica i studentica. Kako ste uspjeli uskladiti sve obveze?

-Dobrom organizacijom rada sve se može stići. Nisam sklona izlascima, pa sam uspjela uskladiti sve svoje obveze. Kada sam studirala, igrali smo drugu ligu, pa se to moglo kombinirati, iako sam svakog vikenda putovala kući na utakmice. Dok sam bila u Zagrebu trenirala sam u Dubravi. Da se u to vrijeme igrala prva liga, ne bih to mogla riješiti na taj način.

Dosad ste u svojoj karijeri odigrali tri prvoligaške sezone u tri kluba. Kakva su Vam iskustva?

-U trećem razredu gimnazije prešla sam u Đurđevac, koji je ušao u prvu ligu. Pozvao me trener Smiljanec. Imali smo premladu ekipu, pa smo u ligi „plesali samo jedno ljeto“. Prije dvije godine s Pitomačom sam ušla u prvu ligu. Izborili smo opstanak, ali smo zbog kadrovskih problema odustali od daljnjeg natjecanja. Nakon toga sam prešla u Bjelovar, s kojim sam imala i iskustvo nastupa u europskom kupu.

Uz rukomet ste uspjeli završiti fakultet. Što danas radite?

– Nije bilo lako, ali sam sve uspjela riješiti. Nakon završenog fakulteta dvije sam godine radila u osnovnoj školi Petra Preradovića u Pitomači. Najteže mi je bilo prošle godine, kada sam radila u Pitomači i svaki dan navečer putovala na treninge u Bjelovar. Od prije nekoliko dana radim u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju u Virovitici. Putujem, ali očekujem da ćemo suprug i ja uskoro preseliti u Viroviticu, čim pronađemo adekvatan stan.

Da li ste tijekom dosadašnje karijere imali težih ozljeda?

-U dva navrata sam operirala koljeno. Prvi puta u osmom razredu osnovne škole, a drugi puta kao studentica. Oba puta sam pauzirala godinu dana, ali sam se ponovno vratila na teren.

Nakon 17 sezona i dalje ste u igri. Što vas motivira?

-Na kraju prošle sezone osjetila sam određeno zasićenje. Dobila sam poziv iz Virovitice i nisam puno razmišljala, prihvatila sam ga. Ponovno sam, s puno elana, ušla u pripreme jer je očito da bez rukometa ne mogu. Odlično je ozračje u ekipi. Vjerujem da će ova prvoligaška priča trajati duže od jedne sezone, za razliku od mojih prethodnih prvoligaških iskustava, kada sam igrala u svakom klubu po jednu sezonu.

U nedjelju, 15. rujna u 18.30 sati rukometašice 1234 Virovitice u prvom kolu 1. lige gostuju u Dugom Selu. Prije dvije godine Pitomača je, s Tenom Mioč, baš u Dugom Selu osvojila ključan bod u borbi za opstanak u ligi. Vidjet ćemo mogu li Virovitičanke uspješno nastaviti tamo gdje su Pitomačanke stale.

(www.icv.hr, mš, foto: ilustracija, M. Šolc)