Mirna Šenjug Novak, legenda virovitičkog karatea, dugogodišnja članica Karate kluba “Virovitica”, višestruka prvakinja Hrvatske i trostruka europska prvakinja u katama otvorila je 17. Karate fest “Virovitica open”. Bio je to povod za kratki razgovor.
Za one koji još možda ne znaju, kako je krenula Vaša karijera u karateu?
-Moj otac me gotovo na prijevaru uveo u karate. Više sam voljela ići s majkom na aerobik, a otac je rekao da jedna moja prijateljica iz razreda već trenira karate i izuzetno napreduje. To je u meni izazvalo inat te sam od svoje sedme ili osme godine u karateu. U početku je to bilo igra, zabava i druženje. Nakon toga, uloženo je dvadesetak godina treninga, učenja i napredovanja. Prihvatili smo niz savjeta i od toga uzeli ono što nam je trebalo, kako bismo postigli odlične rezultate.
Koliko dugo sudjelujete na ovom turniru?
-Prvih je godina bilo dosta skepse, ali su organizatori bili ustrajni. Imali smo podršku Grada i Županije. Na oba čelna mjesta, u Gradu i Županiji bivši su sportaši, koji daju punu potporu sportskim udrugama i savezima u postizanju što boljih rezultata.
Više niste natjecateljski u karateu. Jeste li prekinuli sve veze s karateom i pomažete li današnje natjecatelje?
-Sada sam u ulozi povremenog trenera. S vremena na vrijeme pojavim se na treningu i pomognem. Zbog male djece ne mogu se konstantno uključiti u trenerski rad, ali povremeno, na poziv, dođem savjetom pomoći današnjim natjecateljima. Kada djeca malo narastu, mogu razmisliti da se uključim u karate kao trener. Jer to nije samo trener na terenu. Potrebno je i nekoliko sati priprema, a treba se i stalno educirati.
Čime se sada profesionalno bavite?
-Nakon završenog studija ekonomije, smjer financije u Zagrebu, zaposlila sam se u jednoj farmaceutskoj firmi, gdje vodim financije, što također iziskuje puno vremena. Treba uskladiti posao, obitelj i moje povremeno uključivanje u sport.
Hoćete li svoju djecu usmjeriti u karate?
-Svakako bih željela da se i moja djeca bave karateom. Za početak bi bilo bolje da ih netko drugi trenira. Djeca najmanje slušaju roditelje, pa bi u početku bilo bolje da ih netko drugi trenira, a ja da to pratim sa strane.
(www.icv.hr, mš, foto: M. Šolc)
