Na suhopoljskom stadionu Park nedavno je održan pokazni trening i edukacija nogometnih sutkinja. Suhopolje su tada posjetile i najbolje hrvatske nogometne sutkinje, Ivana Martinčić iz Koprivnice te Sanja Rođak – Karšić iz Podravskih Sesveta, a iskoristili smo ovu priliku kako bi porazgovarali s Ivanom iza koje je bogata sudačka karijera.

Kako ste “ušli” u nogomet?

Kod kuće imamo veliko dvorište gdje su oduvijek postavljena dva gola. Dečki su dolazili igrati nogomet pa sam krenula i ja s njima, a kad se u Koprivnici osnovao ženski nogometni kub odmah sam mu se priključila, tada kao srednjoškolka.

Kad ste započeli sa sudačkom karijerom?

To je bio na nagovor mog oca koji je cijeli svoj život u nogometu. On je htio da krenem već sa 16 godina, no onda još nisam bila za to budući da sam aktivno igrala nogomet. Sa suđenjem sam tako krenula s 22 godine. Bio je to trenutak kada sam nogomet i suđenje stavila na vagu. Igrala sam isključivo iz čiste ljubavi, dok sam kao sutkinja mogla i dodatno zaraditi. 

Koliko dugo sudite?

Nakon polaganja sudačkog ispita i odrađivanja pripravničkog staža, godinu dana kasnije, dobila sam sudačku diplomu. Sad imam preko 15 godina sudačkog staža.

Da li ste od početka bili glavna sutkinja?

Kad sam počela suditi na županijskoj razini malo sam sudila, a malo “mahala”. Kasnije, kad sam polagala za regionalnu sutkinju, morala sam se opredijeliti. Uvijek mi je bilo prirodnije biti na terenu među igračima pa sam se odlučila za glavnu sutkinju.

Trenutno ste jedina glavna sutkinja SuperSport hrvatske nogometne lige. Koliko već dugo sudite najveći rang muškog nogometa u Hrvatskoj?

Prošle su već dvije godine od kad sam došla na listu SuperSport hrvatske nogometne lige. Zahvaljujem se Komisiji nogometnih sudaca Hrvatskog nogometnog saveza i Bruni Mariću što su mi ukazali povjerenje. Uvijek sam išla rang po rang. Ni u ostalim poslovima ne možeš odmah nakon dolaska napredovati. Ništa ne ide bez muke i barijera koje moraš prijeći, a tako je i u suđenju. Ako odmah dođeš u “top ligu” to neće dobro završiti. Treba ići postepeno, stepenicu po stepenicu.

Da li se bavite još nečim osim suđenjem?

Ne. Nisam profesionalna sutkinja, ali se prema tome ponašam profesionalno i to gledam profesionalno. Imam svakodnevne treninge koje si sama pripremam, a uz to idu analize suđenja tako da mi suđenje dođe kao posao. 

Ove godine ste bili na Svjetskom prvenstvu za nogometašice u Australiji i Novom Zelandu. Da li je to do sada vaš sudački vrh?

Naravno. U posljednjih nekoliko godina bio mi je cilj otići na Svjetsko prvenstvo. Izuzetno sam sretna što sam mogla biti dio toga jer je to želja svakog suca i sutkinje. Uz mene je bila kolegica Sanja Rođak – Karšić. Njoj je to već treće takvo natjecanje. Imala sam njezinu punu podršku i bilo mi je puno lakše nego njoj kad je ona bila sama.

Da li ste vas dvije zajedno sudile na Svjetskom prvenstvu?

Zajedno smo sudile utakmicu Nizozemska – Vijetnam, a Sanja je sudila još jednu utakmicu, dok sam ja nakon toga u pet navrata bila četvrta sutkinja.

Što ste sudili u međunarodnoj muškoj konkurenciji?

Sudila sam kvalifikacijsku utakmicu za Svjetsko prvenstvo u Katru Njemačka – Liechtenstein, a inače u ženskom nogometu redovito sudim Ligu prvakinja i reprezentativne utakmice. Godišnje sudim po desetak međunarodnih utakmica, a do sad sam ih odsudila pedesetak. Od ove godine krenula je i ženska Liga nacija pa ima i sve više utakmica i sve više prilika za suđenje.

Da li je lakše suditi muški ili ženski nogomet?

Lakše je suditi muški nogomet. Čišći su startovi. Kod žena nikad ne znaš dali je faul ili nije. One se odmah ustanu i idu dalje. Nema izležavanja pola sata i kod žena je teže procijeniti da li je bio ili nije bio faul. Zbog toga je po meni muškima je jako teško suditi ženske utakmice.

Sudite li i dalje utakmice na nižim rangovima natjecanja?

Sve rjeđe jer jednostavno nemam vremena za to. Kad sam kod kuće sudim prvu i drugu ligu, pa jednostavno ne stignem suditi županijske lige. Kad se i nađe slobodnog vremena iscrpljena sam jer se i tijelo mora odmoriti. Žao mi je što suđenjem trenutno ne mogu pomoći županijskim sucima.

Gdje se vidite nakon aktivne sudačke karijere?

Htjela bih suditi što duže, a vrijeme će pokazati do kad ću to moći. Kad završim sudačku karijeru sigurno neću napustiti nogometne terene. Imam završeno za trenera s UEFA B licencom. Voljela bih položiti za trenersku UEFA A licencu, ali za to trenutno nemam vremena zbog sudačke karijere budući da bih trebala duže vrijeme stažirati u klubu kao trenerica.

Što bi poručili mladim djevojkama koje su krenule suditi?

Na početku ima dosta nelagodnih iskustava, ali ne treba odustajati. Meni je to kao da kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe. Ako nije tako, jako je teško ostati u sudačkim vodama. Trebaju biti ustrajne u tome što rade. Svakim danom, ma koliko im teško bilo, ne smiju posustati. U karijeri treba ići korak po korak kako bi se došlo do velikih ciljeva. Ne smije biti preskakanja. Kada se ostvari jedan cilj treba si postavljati nove ciljeve, a prvenstveno moraju voljeti to što rade- na kraju je poručila Ivana Martinčić.

(www.icv.hr, mš)