U svijetu sporta, u kojemu je danas zov novca taj koji pobjeđuje sve, uistinu su rijetki oni koji svoj cijeli sportski vijek poklone klubu u kojem su ponikli. No, upravo su ti ljudi, koji dušom i srcem pobjeđuju sve i ostaju tamo gdje im je najljepše, najveći. Jedan od takvih je i Tomislav Bušljeta (32), sportaš kakav će se u Orahovici teško ponoviti, skroman i samozatajan, jednostavno ljudska i sportska veličina. Kapetan NK Papuk ove godine slavi svoj veliki nogometni i sportski jubilej, 25 godina igranja za Papuk, momčad kojoj je poklonio cijelu svoju nogometu karijeru.

Od prvih nogometnih koraka do kapetana seniorskog sastava

A sve je počelo kada je Tomislav imao samo sedam godina.

– Nogomet sam zavolio od malih nogu. Lopta mi je stalno bila pod nogama i u glavi. Kada sam napunio sedam godina i  krenuo u školu, počeo sam trenirati u Papuku. Velika podrška oduvijek mi je moj otac Darko koji je stalno uz mene. Prošao sam sve Papukove mlađe kategorije i kao svaki orahovački klinac sanjao kako ću jednog dana obući seniorski dres. I ne samo da mi se san ostvario, nego sam dosegao ono najviše, postao kapetan Papuka – započeo je Tomislav ili kako ga svi oduvijek od milja zovu Tomica.

Takav igrač se teško rađa. Bespoštedni je borac koji na svakoj utakmici ostavlja srce na terenu, igrač koji svaku utakmicu napušta ”krvavih koljena” jer daje ne 100, nego 1000 posto od sebe za svoju ekipu. A uz sve to pravi kapetan i vođa, motivator i ona istinska lokomotiva svoje momčadi.

– Nogomet mi je u krvi. Kada igram, dajem maksimum od sebe, bilo za Papuk ili za svoje malonogometne ekipe po turnirima ili jednostavno na igralištima u rekreaciji. Za mene poraza nema. To pokušavam prenijeti i na svoje suigrače, da nikada ne odustaju bez obzira koliko se nekada činilo da se ne može, uvijek se može. Evo, danas su mi 32 godine i još se osjećam spremnim pomoći Papuku da pokaže koliko vrijedi i koliko je velik klub – kaže Tomica, koji je kroz karijeru imao dosta ponuda da napusti klub, iz županijskih, četvrtoligaških i trećeligaških sredina, no ostao je vjeran svom Papuku.

Bilo je svega. Nudili su mu novce, posao, bonuse, ali uvijek je nakon svake ponude prvo porazgovarao s ocem, dobro razmislio o svemu i nakon toga nije bilo puno dvojbe. Papuk je Tomičin klub od prvih koraka. Sve ove godine bio je ponosan što je njegov igrač i tu je ostao.

– Tijekom moje nogometne karijere mnogi su ljudi prošli kroz klub. Ovim putem od srca zahvaljujem svakom treneru koji me trenirao jer sam od svakog od njih ponešto naučio. Ne bi bilo pošteno nikoga isticati, svi su ugradili po jedan dio u moju karijeru. Posebno ću pamtiti jednog čovjeka, pokojnog Ljubomira Kalema, našeg sportskog direktora koji je bio dosta sličan meni, živio je za nogomet i Papuk. Bilo mi je zaista čast raditi i živjeti s njim – kaže pošteni i skromni Tomica.

 Oslonac u obitelji koja prati svaku njegovu domaću utakmicu

Njegov otac Darko često zna reći da više ne zna odakle njegov sin crpi toliko snage i volje.

– Ne zato što je moj, ali doista je nevjerojatan. S koliko on žara ide na svaki trening i utakmicu to je čudo, teško za opisati. Tijekom karijere imao je nekih zdravstvenih problema, ali nikada nije odustao, uvijek je govorio: „Tata, moram igrati dalje“. Znate, teško je to gledati sa strane, nekada mi, kada netko teže starta na njega, dođe da uletim na teren i napravim reda, čak je bilo i situacija kada sam krenuo, ali me Tomica zaustavio, uhvatio i rekao: ”Dobro je tata, sve je to nogomet”. Samo neka bude zdrav i još dugo će sigurno pomagati Papuku – kaže otac Darko.

Sportski direktor Papuka i Tomičin kum Miroslav Jockov poznaje ga cijeli život i “gutao je gadnu knedlu” na Kup utakmici protiv Zrinskog iz Nove Bukovice kada je uz predsjednika Dalibora Fofonjku uručivao Tomislavu dres s brojem 25 i nagradu za vjernost klubu.

– Takvog čovjeka i sportaša treba poznavati. I kada ga svi mi hvalimo, dižemo kao najboljeg na terenu, on za to ne želi niti čuti, uvijek na prvo mjesto stavlja ekipu. U ime kluba ja mu se od srca zahvaljujem na 25 godina vjernosti, što je svojim igrama i pristupom učinio Papuk još većim klubom – rekao je Jockov.

I za kraj riječ ima kapetan.

– Iskreno, ništa ne bih postigao da oko sebe nisam imao vrhunske momke, trenere, ljude u klubu i moju obitelj, majku, sestru i oca te suprugu Marijanu i moje dvije princeze Petru i Leu. Uz Papuk danas igram i za njih. Nema veće sreće kada s tribine čuješ: ”Hajde tata!”.  Nema toga što se ne može, a na svakoj su mojoj utakmici. I onda ono na kraju najslađe, kad završi utakmica, strče se dolje i pohitaju mi u zagrljaj, za to se živi – zaključuje Tomislav Bušljeta možemo već sada slobodno reći legendarni kapetan i Papukov Totti te dobra duša orahovačkog sporta.

(www.icv.hr, vg, foto: M. Rođak i V. Grgurić)