Jučer je nakon kratke i teške bolesti u 76. godini života preminuo Franjo Sertić – Frenki, najdugovječniji ton majstor Radio-Virovitice. Pune 33 godina profesionalno je bio vezan uz Radio Viroviticu, ali i nakon odlaska u zasluženu mirovinu 2013. godine, još je pet godina honorarno brinuo o radijskoj tehnici, kao i o sva četiri odašiljača jedinog radija sa županijskom koncesijom u Virovitičko-podravskoj županiji.
Kao RTV mehaničar nije samo skrbio o režijskom stolu, gramofonima, magnetofonima, kazetofonima, odašiljačima, antenama,…, već je sve vrijeme sudjelovao u svakodnevnoj realizaciji radijskog programa. U redakciju Informativnog centra Virovitica stigao je 16. rujna 1979. godine, kada je lokalni radio još emitirao program s prve lokacije – drugog kata Gradskog dvorca, gdje je virovitička radijska priča počela prvih dana listopada 1966. godine. U vrijeme skromne radijske tehnike program se je emitirao u živo, često zbog iznimno popularne emisije Želje i pozdravi slušatelja i do ranih jutarnjih sati. Ton majstori, spikeri, voditelji znali su raditi i po šesnaest sati, te nakon kraćeg odmora ponovno sjesti na svoja radna mjesta. Nikome, pa i Frenkiju nije bilo teško, jer radilo se iz ljubavi, bez primisli na prekovremene sate i slobodne dane. Malobrojna radijska ekipa radila je svih sedam dana u tjednu. Ton majstori brinuli su i o glazbi, a svojim sugestijama i prijedlozima aktivno su sudjelovali u stvaranju brojnih popularnih radijskih emisija. Franjo je imao još i dodatni zadatak, jer trebalo je redovno servisirati sve radijske uređaje, brzo otkloniti kvarove u čemu je bio ne majstor, već velemajstor svog posla.
Najveći iskorak u svojoj 57-godišnjoj povijesti Radio-Virovitica načinila je početkom devedesetih godina, kada su zaposlenici Informativnog centra Virovitica, među ostalim i odricanjem od svojih plaća, kao i brojnim akcijama, koncertima, sponzorstvima, nakon tri i po desetljeća osigurali vlastiti krov nad glavom, na devetom katu virovitičkog nebodera. U opremanju prostora najzahtjevniji posao bio je vezan uz radio-stanicu, prostrani studio i režiju, u čemu je nemjerljiv doprinos dao upravo Franjo Sertić. Uoči Domovinskog rata bila je to jedna od najopremljenijih hrvatskih lokalni radio-stanica. Ali, i tu se nije stalo. Na koti Kaža u Milanovcu postavljen je novi, odašiljač od 1 KW čime je osjetno prošireno područje slušanosti, u čemu je Frenki ponovno imao u svemu svoje „prste“. Naravno i kod postavljanja preostala tri odašiljača u Slatini, Orahovici i Pitomači, čime je Radio-Virovitica dobila nove slušatelje i na prostorima četiri susjedne županije. Bile su to i godine kada je radio po prvi puta izašao iz studijskog prostora, realiziravši prva javljanja i izravne prijenose s brojnih događanja, u čemu je nemjerljiv doprinos uz programsku, svakako dala tehnička ekipa na čelu s Franjom Sertićem.
Prije nešto više od 30 godina, u jesen 91. tijekom najžešćih borbi u Domovinskom ratu, Radio-Virovitica je 53 dana kompletan program emitirala s ratne lokacije- graničnog prijelaza u Terezinom Polju. Bio je to izuzetno težak, složen zadatak, koji je trebalo obaviti u kratkome roku, jer radijski studio na posljednjem katu nebodera, bio je idealna meta za neprijateljske zrakoplove, koji su tih dana u nekoliko navrata istresli svoj razarajući, smrtonosni teret nad gradom. Virovitičani su pitanje novog studija riješili na originalan, učinkovit način. Naime, jedno od zaplijenjenih vojnih vozila JNA, u svega četiri dana preuređeno je u mobilnu radio-stanicu, prvu takve vrste u Hrvatskoj. Bilo je to remek djelo neumornog Franje Sertića, koji tih dana nije gotovo niti oka sklopio, jer trebalo je preduhitriti agresora, čiji su zrakoplovi diljem Lijepe naše uništili brojne odašiljače nacionalne i televizijske kuće HRT-a, pa je stanovništvo sve informacije isključivo dobivalo putem lokalnog radija. Nikada u povijesti, kao tih dana nije se toliko slušao radio ne samo danju, već i noću u obiteljskim domovima, na poslu, u školama, bolnici, ali i na obližnjim prvim linijama bojišnice. Franjo je majstorski u svega nekoliko kvadrata vojnog vozila uredio privremenu režiju i studio, uz najnužniju opremu – mikrofone, magnetofone, gramofone, link, odašiljač,… Uz to je zajedno s nama provodio na ratnoj lokaciji dane i noći informirajući brojne slušatelje o stanju na bojišnicama, a uz sve oglasili smo 106 uzbuna, pozvavši žitelje Virovitice i brojnih drugih mjesta da mirno potraže privremeni smještaj u skloništima, čime su sigurno spašeni i mnogi životi. I sami smo bili na udaru agresorskih zrakoplova 27. listopada, kada se je snažno zatresao granični prijelaz u Terezinom Polju. Srećom, greškom pilota kazetne bombe pale su tek nekoliko stotina metara dalje, s druge strane obale rijeke Drave u mađarskom gradu Barcsu. Za prvu mobilnu radio stanicu u Hrvata, Franjo je zaslužio radijskog Oskara ili barem najobičnije priznanje za ratni doprinos, koje kao i drugi djelatnici Informativnog centra Virovitica nije dočekao niti do današnjih dana.
I kada je sijevalo i grmilo, kada je snažni vjetar okretao antene ili ih zimi zamrznuo, a ljeti uslijed visokih temperatura izazivao kvarove, zbog čega je dolazilo do prekida u emitiranju programa, Franjo je žurno, ponekad prekidajući i godišnji odmor odlazio na teren, jer radijski program jednostavno ne smije stati. Frenki, kako smo ga od milja zvali bio je sjajan prijatelj, kolega, suradnik, u poslu profesionalan – točan, pedantan, maksimalno predan, vrijedan, odgovoran, pouzdan,… U redakciji je bio svojevrsna „Katica za sve“ – oštra oka prigodom korektura novina otkrivao je greške, distribuirao novine, brinuo o našem skromnom voznom parku, popravljao sve ostale uređaje u redakciji,… Ipak, radio je bio iznad svega na prvom mjestu, pa i na teret privatnog života.
Dragi Franjo, u ime nekadašnjih i sadašnjih kolega iz Informativnog centra Virovitica, kao i brojnih slušatelja hvala Ti na svemu. Neka Ti je laka hrvatska gruda, počivao u miru.
Posljednji ispraćaj bit će sutra, 10. siječnja u 12 sati na Gradskom groblju u Virovitici.
(www.icv.hr, T. Markotić)
