I kao mali sam volio željeznička stajališta. Obično me obuzmu razni osjećaji. Kažu neki da željeznica spaja i razdvaja ljude što je u potpunosti istina. Često uz naše željezničke pruge možemo vidjeti željezničke stanice koje su građene u prošlom stoljeću, ali vrijedni ljudi koji rade u tim svevremenskim postajama dokaz su da željeznica u nas još živi, pa makar bila i „iza nekog modernog vremena“.

Upućeniji kažu da razlog tim starim zdanjima treba tražiti drugdje, a nas u našem obilasku malim željezničkim postajama nisu toliko zanimala zdanja, koliko ljudi, pa nas je iz tog razloga put i odveo u naselje Cabuna u općini Suhopolje, gdje se nalazi mala Željeznička postaja sa svoja tri kolosjeka, a radi se o željezničkom pravcu od zapada prema Osijeku.

Kaže se da željezničarske poslove najbolje obavljaju ljudi koji uistinu vole željeznicu, što nije ni čudno jer poznato je da mnoga djeca još u najranijoj dobi vole vlakove koji tutnje prema svojim odredištima.

Jedna od njih je i prometnica vlakova Ivana Erdec koja je rodom iz Slatine, grada koji je oduvijek bio poznato željezničko čvorište, a njezino mjesto stanovananja – naselje Šaševo u općini Čađavica, kako sama veli, nema nikakve veze s vlakovima.

– Nema pruge, nema ni vlakova, no za željeznicu sam se zanimala još od svoje mladosti. Ne znam točno što je tome razlog, možda sam bila jedna od onih klinaca koje su zanimala putovanja, vožnja u vlaku i ostalo. I dan danas kada sam starija i u ovoj struci već 19. godinu moram priznati da mi je vožnja vlakom najomiljenija, jer u vlaku se možeš opustiti, spavati ili čitati, a po potrebi i prošetati da malo protegneš noge. Vlakovi spadaju u udobnija i sigurnija prijevozna sredstva i mnogi ljudi ih biraju za odlazak na svoja odredišta – rekla nam je Ivana koja je nakon završene osnovne te potom srednje željezničarske škole svoje zaposlenje našla u naselju Sladojevci koje pripada gradu Slatini.

– U Sladojevcima sam također bila na poslovima prometnika, no pošto u to vrijeme nije bilo nagaznog, odnosno automatskog prekidača za dizanje i spuštanje rampe na pružnom prijelazu, to smo morali obavljati ručno. Koliko god to nekom izgledalo jednostavno, priznajem da se radi o vrlo stresnom poslu koji od čovjeka traži pribranost u svakom trenutku, ali isto tako i odgovarajuće postupke paralelno sa situacijom koja se događa.

Obveza je spustiti rampu pet minuta prije dolaska vlaka i tu treba biti precizan jer radi se o situaciji o kojoj mnogima može ovisiti život, a o materijalnim sredstvima da i ne govorimo. Nije rijetko da smo čuli o sudaru raznih vrsta vozila s vlakom. Izraz “nalet vlaka“ za mene nije ispravan jer vlak ide svojim putem, svojom brzinom i voznim redom i ne može skrenuti da bi izbjegao sudar – rekla nam je Ivana koja je jednom svojim pribranim postupkom spriječila direktan susret vlaka i dva vozila koja su se sudarila na pružnom prijelazu.

Naime, Ivana je, kada je uočila sudar, otrčala ususret vlaku i mašući zastavicom upozorenja zaustavila ga te tako spriječila katastrofu na pruzi. Za svoje herojstvo dobila je nagradu Ponos Hrvatske.

– Bilo je olujno nevrijeme, čula sam prasak. Sudarili su se kamion i automobil. Automobil s ozlijeđenim putnicima ostao je na pruzi kojom je za 15 minuta trebao proći putnički vlak. Tada sam imala 23 godine i unatoč tome što sam već tad bila u braku i odgovorna za svoju obitelj, znala sam da moram spriječiti katastrofu. Radi se o Putničkom vlaku iz Virovitice koji je na stanicu u Sladojevcima trebao doći 15 minuta iza prolaska „Podravke expres“. Dok je vlak kočio i stigao do cestovnog prijelaza, vozači iz drugih automobila uklonili su smrskani automobil osječkih registarskih oznaka sa željezničkih tračnica, a vozač i njegova supruga iz Belišća s teškim su ozljedama automobilom Hitne pomoći prevezeni u virovitičku bolnicu. Sretna je okolnost što sam odmah reagirala, otrčala u susret vlaku i počela mahati signalnom zastavicom, a napomenut ću da je vlakovima, posebno teretnima za zaustavljanje potrebno preko 500 metara. Vlak se na vrijeme zaustavio i nije došlo do udara, hvala Bogu. Sretna sam što se osim toga, u mom stažu nisu više dogodile takve situacije – rekla nam je Ivana koja je nakon Sladojevaca izvjesno vrijeme radila u Slatini, a od 2014. godine zaposlena je u Željezničkoj postaji u Cabuni gdje je stekla i dodatno iskustvo.

– Dnevno ovdje prolazi oko dvadesetak vlakova i postoji jedan željeznički prijelaz preko lokalne ceste koja spaja Cabunu s mjestom Žiroslavlje i na kojoj promet nije gust. Ekipa s kojom radim je dobra, ima nas petoro i sve teče „kao po loju“. Suprug Ivan zaposlen je kao domar u Osnovnoj školi u Čađavici i majka sam troje djece. Volim svoj posao i ne bih ga mijenjala ni za jedan drugi. Možda spadam u onu grupaciju koja odista voli vlakove ili postoji neki drugi razlog. Iskreno ne znam, ali sigurna sam da želim ovaj posao raditi sve do svog umirovljenja, a do tada ću se zasigurno nagledati puno vlakova, što me posebno veseli – rekla nam je prometnica vlakova – heroj željeznice Ivana Erdec iz Šaševa. 

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)