Informatika se, iako je za dio starije populacije ona još uvijek „novija“ znanost, itekako ukorijenila u svaki kutak našeg života, bilo da se radi o radnim mjestima, školama i fakultetima, bilo da se radi o hobijima, ali i nasušnoj potrebi, jer otkad smo kupili naš prvi mobitel, postali smo dio tog sustava.
Krenimo od pretpostavke da je svaki dan sve više onih koji znaju koristiti računala, naravno neki više, a neki manje. Viša stepenica su informatičari koji se bave obradom, skladištenjem i komunikacijom podataka i uputstava, a za najviši oblik ove znanosti smatra se svakako računalno inženjerstvo koje je, laički gledano, mješavina elektrotehnike i računarstva. Radi se o stručnjacima koji stvaraju ono što će koristiti informatičari, a i svi mi koji znamo ili se učimo korištenju računala.
Jedan od vidova računalnog inženjerstva je stvaranje programa, vlastitih računalnih kreacija, neovisno radi li se o programima za posebnu djelatnost, svakodnevnu uporabu ili možda za onaj vrlo popularan oblik, računalne igrice. Nazivamo ih programerima, vrlo inteligentnim i školovanim ljudima koji najveći dio svog života žive u ovom svijetu punom brojki, slova, različitih znakova, kao i čipova, mikrokontrolera, analognih senzora i drugih za većinu nas nepoznatih čudesa koja se nalaze u našim računalima, robotima, vozilima – svugdje.
Oni upućeniji vele da se programerstvom bavi malo ljudi jer malo tko to može savladati. Kao i s većinom drugih stvari i s ovom se kreće od najranije dobi, a jedan od njih koji je sa igranja vrlo brzo prešao na stvaranje igrica je 16-godišnji Ivan Jadek iz Slatine, učenik 2. razreda Gimnazije Petra Preradovića, prirodoslovno-matematički smjer. Da ne mora svaki dan putovati u školu, Ivan je smješten u Učenički dom u Virovitici gdje uči i stvara svoje računalne projekte. Dočekao nas je na ulazu s osmijehom na licu i naravno, s čim drugim nego laptopom pod rukom. Već s vrata smo ga upitali od kad traje ta njegova povijest računalne „bolesti“ koja će ga, ako tako nastavi sigurno odvesti put zvijezda?
– Sve je krenulo s mojim omiljenim predmetom matematikom koju sam „načeo“ već u Osnovnoj školi Josipa Kozarca u Slatini, a nastavio je u višim razredima i fizikom, kemijom i biologijom. Uglavnom su me zanimali ti premeti, a manje povijest, hrvatski i ostalo. S obzirom da sam mlađa generacija, informatika me je počela pratiti kroz cijelo dosadašnje sazrijevanje, a osnove se počinju učiti već u osnovnoj školi. Netko je tad spomenuo programerstvo i to me odmah zainteresiralo. Zaslužan tome svakako je bio i nastavnik Marko Brijačak koji nam je pokušao dati temelje i usaditi misao da osim što računalo koristimo, razmislimo i o tome kako je došlo do svih tih silnih programa. Odlučio sam tada otići i korak dalje te pribavio neku literaturu, proučavao je i u 8. razredu programirao svoju prvu igricu „X&O“ ili kako je mi zovemo „Križić&Kružić“ za dva igrača sa brojilom bodova i svim ostalim za tu igru. Osim što mi je to prokrčilo put do većeg znanja, svrstalo me je i u kategoriju jedinog školarca programera u VPŽ, ne samo kad sam pohađao 8. razred, nego i kada sam krenuo u 1. razred gimnazije ovdje u Virovitici. S programiranjem igrica sam nastavio i u gimnaziji, a nedavno sam programirao i šah za dva igrača sa svime što je potrebno da bi šah bio što vjerniji – rekao nam je Ivan koji je prije dvije godine bio proglašen najboljim učenikom osnovnih škola u VPŽ, a i sada kao gimnazijalac, odličan je učenik.
– Škola mi nije nikakav problem i ne mislim da je to što sam odlikaš neki poseban uspjeh. To je samo rezultat rada, a moja možda najbolja strana je uspješnost povezivanja, kako prirodoslovnih predmeta, tako i korištenja ugodnog s korisnim. S obzirom da je moj hobi ujedno i predmet moje izobrazbe i možda buduće profesije, time je stvar lakša – rekao nam je ovaj uistinu skroman učenik koji je stjecajem okolnosti jedan od rijetkih u svojoj kategoriji kojeg više zanima kako nešto funkcionira, od onog kako se nešto koristi.
– Naučiti nešto koristiti nije teško i za mene ne predstavlja nikakav posebni izazov. Rađe se hvatam u koštac sa problemom, „kako i zašto“. To je pravi izazov, a osim što nešto više možemo saznati, puno toga i naučimo što će nam koristiti u kasnijem školovanju. Za sada još nisam siguran hoće li moja budućnost biti računalo ili neki od prirodoslovnih predmeta, ali u svakom slučaju čime se god bavio, tu mora biti matematike koja je na koncu konca moja „prva ljubav“ i nešto što me je i uvelo u taj čaroban i za mene jedinstven svijet brojki – rekao nam je na kraju razgovora ovaj mladi genijalac za kojeg će se prema našem skromnom mišljenju, tek saznati.
(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)
