Josip Antunović Doktor iz Voćina jedan je od najstarijih mještana, ali također i jedan od najaktivnijih, posebno kada se radi o lovu i ribolovu, u čemu ga ne sprječava ni njegovih 86 godina koje nosi bolje nego netko tko ih ima upola manje. Josip je umirovljeni doktor veterinarske medicine, tako da mu ni taj njegov nadimak Doktor nije bez razloga. No kako smo kasnije u razgovoru saznali, Josip je doktor za mnoge stvari i često mu se mještani obraćaju ako ih nešto muči.

Doktorova najveća strast ipak je ribolov. Ne samo da je tajnik ŠRU „Pastrva“ iz Voćina, nego je i jedan od najaktivnijih ribolovaca i najuspješnijih natjecatelja u lovu ribe udicom na plovak. Posjetili smo ga u njegovoj kući u kojoj živi sam sa svojim mačkom Lukom.

– Prvo ćemo razgovarati u dnevnom boravku, a iznenađenje slijedi tek poslije – rekao je Doktor, a tada smo se on, Luka i ja uvalili u naslonjače i otpočeli priču o ovom vrlom senioru koji po svim pitanjima može biti uzor mlađoj generaciji.

– Uspjeh se ne može naći bez osobnog zalaganja, često i žrtve, a ja sam još kao mlad shvatio da se treba ići „do kraja“ tako da sam svoju ljubav prema životinjama pretvorio u profesiju i „kruh svagdanji“. Živjeli smo na otoku Braču, a studij sam završio u Sarajevu. U ove krajeve došao sam 1963. godine, a godinu poslije zaposlio sam se u Veterinarskoj ambulanti u Slatini i tu proveo svoj radni vijek. Sagradio sam kuću u Voćinu jer mi se svidjelo to naselje podno Papuka i bilo je sve lijepo do Domovinskog rata. Tada se tek saznalo s kime si prijateljevao sve godine prije rata i tko ti je uistinu bio prijatelj. Svi znamo da je Voćin jedno od mjesta u kojem su se događale najveće tragedije u Domovinskom ratu. Bio rat ili ne, veterinari su, kao uostalom i liječnici, morali dalje nastaviti obavljati svoje poslove, no sjećam se da se za blagdan sv. Lucije, 13. prosinca 1991. spremalo nešto strašno, najstrašnije što se može i zamisliti, a krvnici su bili, između ostalih, i žitelji ovih krajeva s kojima smo se „do jučer“ družili, pili kavu, šalili se i slavili razne prigode. Vidio sam, vrag je odnio šalu, obnovio sam nekog starog fiću, natrpao u njega svoju obitelj i „zapalio“ za Makarsku. Vratio sam se nekoliko dana poslije i našao na pola izgorenu kuću, no to nije bilo najstrašnije, jer četnici iza sebe nisu ostavili samo paljevinu, nego i mnogobrojne žrtve kojima svi zajedno odajemo počast na našem spomen obilježju u Voćinu. S obzirom da su četnici opustošili u Voćinu sve na što su naišli, pa nije bilo ni stoke, težište svoje djelatnost preselio sam u Novu Bukovicu. Uglavnom, pokrivao sam oko 15 naselja i Slatinu i tako je to bilo sve do 1998. kada sam nakon 34 godine radnog staža otišao u mirovinu – prisjetio se naš sugovornik Josip Antunović koji je otac četvero djece koji žive od Zagreba do New Yorka. I unuci su, kao i njihovi roditelji, vrlo uspješni. Jedna od unuka, Hana Cvijanović, prvakinja je Hrvatske u umjetničkom klizanju.

– Supruga mi je nažalost preminula pa su mi djeca i unuci i radost i utjeha, a neki od njih me često posjećuju. No, Luka i ja se dobro snalazimo u ovoj našoj, od požara obnovljenoj kući, a sada slijedi ono iznenađenje koje će potkrijepiti moju ribolovnu priču – rekao nam je Josip i odveo u podrumski dio kuće gdje je u nekoliko prostorija bio raspoređen ribolovni pribor i oprema. Nećemo slagati ako kažemo da je i po kvaliteti i po kvantiteti ravno jednoj dobro opremljenoj trgovini ribolovnom opremom.

– Rekoh da sam bio i lovac, no zbog mojih godina se ne mogu više baviti lovom onako kako bih htio, pa sam se u potpunosti posvetio sportskom ribolovu – rekao je i pokazao samo dio od onoga što posjeduje, jer za sve bi nam trebalo barem dva dana. Ima tu mašinica, štapova svih vrsta, podmetača, mreža, priručnog alata, torbi i ranaca, čuvarki i nosača štapova, a o sitnom ribolovnom priboru na čelu sa raznovrsnim plovcima da i ne govorimo. Ima ih na tisuće u raznim bojama i veličinama, smještenima u kutijice, zdjelice, ladice i tko još zna gdje, ali sve na svome mjestu.

– Imam pripremljene predveze, montiran glavni pribor zajedno s rezervnim za natjecanje ili rekreativni ribolov. Za malu i veliku ribu, za ciprinide, salmonide, pa čak i za morsku ribu, za svaku vrstu posebno, šarana ili amura, soma, štuku, bijelu ribu, pastrvu te morske ribe svih vrsta. Ima toliko pribora da bi 10 ribolovaca imalo bogatu opremu – rekao nam je Doktor, a uistinu je tako. Naravno, on ima samo dvije ruke i može samo nešto od tog svog ribičkog blaga iskoristiti, no kako veli, to nije toliko ni bitno. 

– Volim to sve imati, jer nekad sam skupljao marke, a sada skupljam različiti ribički pribor. Puno puta su me molili da nešto od toga prodam, a to mi ne pada ni na pamet. Svaki dan sam u ribolovu, a ako i nisam, onda sam u svojim prostorijama s priborom. Montiram neke nove sisteme, kombiniram, proučavam, a najomiljeniji mi je lov ribe udicom na plovak i rekreativno i natjecateljski. Sudjelujem u svim natjecanjima za koje čujem, po cijeloj županiji, ali i regiji. Korona je na sreću došla k kraju, pa će se nastaviti organizirati natjecanja. Vjerujem da ću na većini od njih sudjelovati, a Luka će do tad čuvati kuću – rekao nam je Josip te nas potom odveo na vode ŠRU „Pastrva“ Voćin koji su nedaleko od njegove kuće. Prvo smo navratili u ribički dom pored kojeg su i dva lijepa jezera.

– Nema nas puno u članstvu, nekih tridesetak. Ovdje se najviše lovi. Ima sve vrste riba, ali najviše se lovi šaran i amur, naravno i bijela riba. Druga dva jezera nalaze se na brdskoj strani, oko 1 kilometar udaljenosti od ribičke kuće na kojima također ima nekoliko vrsta ribe – kaže nam Josip.

Klub nosi ime „Pastrva“ jer ovo ribičko društvo jedino je u županiji koje u svojim vodama, točnije u rječici Voćinki, ima salmonidnu vrstu, odnosno pastrvu.

– Nekad se lovila pastrva, no da zaštitimo tu plemenitu riblju vrstu, zabranili smo lov na nju, neka se množe i neka ih bude, šteta je. Iako smo se veselili da malo „zabacimo“ na Voćinki – Josip nas nije razočarao jer radi se o zaista lijepoj i plemenitoj gesti i ribičkoj etici.

– Od ribiča se traži etika, no nažalost ima ih puno koji u biti nisu ribiči, samo se tako predstavljaju. Iako svi posjeduju ribičku dozvolu, samo dio njih se drži decidiranih ribolovnih propisa. Takva situacija je i u našoj udruzi i postoji dio njih koji ne žele znati za propise, no nadam se da će dolaskom novih mladih članova koji imaju daleko bolje razvijenu ribolovnu svijest, doći do poboljšanja. Jedan od tih vidova je i lov ribe sistemom „ulovi i pusti“ i naravno uz onaj redovni sistem, nošenje doma jedne plemenite ribe do 5 kilograma ili ukupno 5 kilograma bijele ribe. Kada se svi toga budu pridržavali, tada možemo reći da smo na pravom putu da uspješno lovimo i iza sebe ostavimo dovoljno ribe i budućim naraštajima – rekao nam je Josip Antunović Doktor, voćinski Robinson u poznim godinama, ali još uvijek pun dobre volje i pozitivne energije za sve i svakoga. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)