Hrvatski branitelj, pripadnik 136. slatinske brigade Milan Dunković, poginuo je od srbočetničke granate 17. listopada 1991. godine nedaleko mjesta Mikleuš.
U sjećanje na ovog istinskog heroja Domovinskog rata koji je nesebično svoj život položio na oltar domovine, danas (ponedjeljak) je Udruga roditelja poginulih hrvatskih branitelja Slatina-Orahovica, zajedno s Udrugom HVIDR-a Slatine, organizirala posjet posljednjem Milanovom počivalištu na groblju u Radosavcima. Tom prigodom, polaganjem cvjetnih aranžmana i upaljenih lampiona te molitvom, članovi udruga su odali dužnu počast hrvatskom vitezu Milanu Dunkoviću.
Tog kobnog dana 17. listopada 1991. godine prisjetio se Milanov suborac i član slatinske HVIDR-e Drago Sabljak, koji je tada i sam ranjen.
– Mi smo artiljerijsko oruđe imali na položaju kod mjesta Mikleuš, okrenuto prema Kraskoviću kojeg su držali četnici i iz kojeg su često pucali iz svih oružja i oruđa ne samo na Mikleuš, već i okolna mjesta. Pošto je prijetilo presijecanje Podravske magistrale, nama je tog dana naređeno da izvršimo napad artiljerijskim oruđem na Krasković kako bismo unijeli pomutnju u četničke redove, te spriječili mogući napad. Prvo smo ispalili šest granata, a potom smo otišli po popunu streljiva, no u međuvremenu su četnici otkrili naš položaj i kada smo u drugoj ”turi” ispalili samo jednu granatu, došao je odgovor iz smjera Kraskovića. Prva četnička granata pala je nedaleko Mikleuša, druga između našeg položaja i Mikleuša, a trećom su nas pronašli. Od gelera granate koja je pogodila krošnju obližnjeg hrasta smrtno je stradao moj suborac i prijatelj Milan Dunković, a ja sam ranjen u leđa i ruku. Nakon izvlačenja i pružanja prve pomoći, završio sam u virovitičkoj bolnici gdje sam operiran, a poslije je uslijedio dugogodišnji oporavak – ispričao je Drago Sabljak, koji je na posljednje počivalište svog suborca položio cvjetni aranžman u ime Udruge HVIDR-a Slatina.
Svake godine ovaj dan je posebno emotivan za Milanovu majku Rozaliju Dunković.
– Jako mi teško dođe u ovo doba godine kada je moj Milan poginuo. Sve svoje teške trenutke oko tog datuma nekako lakše podnesem sa svojim prijateljima iz Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja, ali i s vama, članovima slatinske HVIDR-e, koji ste mi uvijek na raspolaganju – kroz suze je rekla majka Rozalija, prisjećajući se i svog drugog sina Marijana kojeg je izgubila u prometnoj nesreći prije nekoliko godina.
(www.icv.hr, adf, foto: D. Fišli)
