Zvonimirovac, naselje u općini Čađavica u Virovitičko-podravskoj županiji nastalo je 1922. godine doseljavanjem ljudi uglavnom iz Hrvatskog Zagorja. Oni su od Državne poljodjeljske banke kupili posjede nekadašnje pustare Žutija – Adolfovac. U centru sela i danas se nalazi dvorac grofa Adolfa von Lippe, a samo imanje po njemu se zvalo Adolfovac. Nakon 2. svjetskog rata ime sela Adolfovac promjenjeno je u ime Zvonimirovac po prvo poginulom mještaninu – borcu Zvonimiru Cecelji.

Kako nam je napomenuo načelnik općine Čađavica Mirko Rončević, iduće godine svečano će se obilježiti 100 godina od nastajanja ovog sela nedaleko od Čađavice, a to je bio povod da posjetimo jednog od najstarijih žitelja Zvonimirovca, 83-godišnjeg Stjepana Sedlara i njegovu suprugu Slavicu.

– Došli ste na pravu adresu, jer ja sam starosjedilac ovog lijepog malog sela – rekao nam je već na ulaznim vratima svoje obiteljske kuće i tipične poljodjelske okućnice, što nije ni čudo jer je Stjepan poljoprivrednik kao što je bio i njegov otac i djed.

– U ruralnim krajevima je najlogičnije baviti se poljoprivredom, a ja sam kombinirao ratarstvo sa stočarstvom. Istina nikada nisam bio neki veliki farmer, ali imali smo uvijek dovoljno za normalan život – rekao nam je Stjepan kojega smo zamolili da nam ispriča povijest ovog sela prema predajama njegovih prethodnika, ali i njega samog, jer ipak je on tu od razdoblja prije 2. svjetskog rata.

– Kao što se dobro zna, u počecima je ovo područje bilo nenaseljeno mjesto, pustara, odnosno prostrano zemljište koje se ne obrađuje, a može poslužiti za stočarstvo, konjarstvo, uzgoj svinja i ostalog. Osim toga tu je bila i prekrasna hrastova šuma, no nije bilo nikakve infrastrukture da bi se to drvo moglo izvoziti. Hrastovi su se morali porušiti da bi se zemlja mogla prenamijeniti u oranicu koja bi značila život za prve stanovnike ovog naselja i tako je počela ratarska era koja eto traje i današnjih dana. Zemljište je od početka bilo drenažirano s uređenom kanalnom mrežom, mehanizacijom i gospodarskim zgradama. Sve to bilo je za vrijeme Austrougarske monarhije, a nakon 1. svjetskog rata kada je došlo do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., a potom Države Slovenaca, Hrvata i Srba u kojoj se dosta toga promijenilo. Došlo je do naseljavanja, a 1922. godine došlo je i do nastanka sela Adolfovac – rekao nam je kronološkim redom Stjepan Sedlar napomenuvši da su tih godina u tadašnjem Adolfovcu osim hrvata, uglavnom zagoraca, živjeli i mađari, srbi i nijemci.

– Zemlja je tada bila dosta tvrda i teška za obradu, no navodnjavanje nije bilo upitno jer je zemljište bilo okruženo kanalom rječice Voćinke koji je prozvan Profesor Bela, po čovjeku koji je najzaslužniji za sistem iskorištavanja vode za poljoprivredno zemljište, te rječicom Branjevinom. Iako ispočetka, skromno, kasnije je bavljenje ratarstvom uzelo maha, a zemlja je konačno bila maksimalno iskorištena za sadnju najvažnijih kultura što je pomoglo da selo oživi, te bude spremno za prihvat i drugih ljudi. Kao što i sami znamo 2. svjetski rat donio je stradanja, dosta ljudi izgubilo je život, neki su se i odselili. Nakon rata došlo je vrijeme obnove kada je trebalo nahraniti državu tako da su poljoprivrednici radili uglavnom za državu, a manje za sebe. No s vremenom se i to promijenilo, došle su i nove tehnologije, a naziv mjesta, kao što se zna iz Adolfovca se promjenio u Zvonimirovac po ovdašnjem poginulom mještanu, partizanu Zvonimiru Cecelji. No nisu svi mogli živjeti od poljoprivrede pa je s godinama, najviše početkom 70-ih, došlo i do raseljavanja, odnosno odlaska ljudi na rad u zemlje Srednje Europe i u naše veće gradove. Ipak nešto nas je i ostalo i krenuli smo dalje. Onaj koji je radio taj je od toga mogao i živjeti. O današnjoj situaciji u poljoprivredi i problemima koji je muče znate više nego ja, pa o tome ni nema sada potrebe pričati – rekao nam je Stjepan koji kao i svi njegovi mještani, te svi Zvonimirovčani koji su raseljeni po drugim mjestima, puno drže do svog sveca zaštitnika Svetog Roka.

– Dan koji Zvonimirovčani slave kao svoj kirvaj je blagdan Sv. Roka, ali ga mještani i njihovi gosti slave uvijek u nedjelju iza blagdana Sv. Roka ili na sam blagdan ako isti pada nedjeljom, te je u mjestu slogom mještana izgrađena i crkva Sv. Roka još 70-ih godina prošlog stoljeća. O Zvonimirovcu je izdana i monografija autora Zlatka Oštarijaša i to povodom 60-te obljetnice doseljavanja i osnutka sela, za sve koji žele znati nešto više o nama – rekao nam je na kraju razgovora naš sugovornik Stjepan Sedlar, suprug i otac dvije kćeri Ankice i Ružice koje ih zajedno sa svojim obiteljima redovno posjećuju, pogotovo Ružica koja je ostala i udala se u Zvonimirovcu te se, kao i otac, bavi poljoprivredom. 

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)